Ferizaj

kada smo ušli na kosovo

bilo je to kao da je neko ugasio svijetlo

autobus je putovao kroz noć

po izlokanim putevima

tračak svijetla pored puta

zapuštena kafana

prljavo-žuti spotlight

plastične kese po prašnjavom rastinju

kraj puta

jedini trag ljudskog prisustva

putnici su izašli da pišaju

i zapale cigarete

ispred kafane je prljava staklena vitrina

u njoj su dva velika preparirana medveda

načeta i izbušena moljcima

u mraku oko nas

živi samo prigušeni pseći lavež

kao aritmija, kao ubrzano

disanje noći-

mrak djeluje kao bolesno divovsko tijelo

koje izrešetano slabašnim svjetlima

predsmrtno hropće

TRUE STORY

bila je sa mnom u vrtiću

jedna djevojčica

zvala se suzana

majka joj je oblačila

 roze najlonske hulahopke

kada bi išla u wc

nije umela da ih skine

piškila je u gaće

i neprekidno je zaudarala na mokraću

kasnije je postala riba

završila je pravni

i ima sina

zove se vuk

true story

bio je mart

izvele su nas u unutrašnje

popločano dvorište

sjedjeli smo na drvenim stolicama

neko debelo dijete je recitovalo pjesmu

morali smo da slušamo

oko nas po tlu

bio je tu i tamo

ustajao ljudski izmet i

zujale su zelene metalik muve

true story

u dvorištu, vaspitačica zagleda

jedno govno

u kome se vidi obilje koštica nara

ovo su se cigani posrali-kaže

true story

  

djeca su za vrijeme odmora

bila u dvorištu

neki su dječaci 

ispod kestena, blizu ograde

tražili zlato u zemlji

(bilo je to vrijeme inflacije)

pišali su na zemlju da bi bila mekša

a onda su rukama kopali po njoj

true story

za vrijeme odmora

odlazio sam do jaslica

koje su bile u istom dvorištu

zakačio bih se na rešetke na vratima

i pitao mogu li da vidim sonju

debela žena sa sivim brkovima

kaže: bježi mali

true story

vaspitačica je zabranila djeci

da beru cvijeće u dvorištu

jer će ih cvijet kazniti i poludjeće

imaće jake glavobolje i

pretvoriće se u kamen

od kojeg cvijeća najviše boli glava kad se ubere?

Od onog žutog – kaže

true story

jednom se začepio wc
kad bi se pustila voda, nastala bi poplava
a teta persida kaže:
to je onaj mali ivanišević uradio
on ima najveća govna
true story

jednom je sonja izabrana da glumi

u nekoj predstavi

došli su svi roditelji

sonja je bila klovn

vaspitačica je izabrala glavnu ulogu za sebe

napravila je nos od lisice i nacrtala brkove

nosila je zeleni šešir

i gestikulirala rukama

samo se toga sjećam

bio sam u publici sa majkom

true story

a mogu li ja da glumim nekad u predstavi?
-ti ne umiješ lijepo da se izražavaš, zamuckivaćeš.
a da ništa ne govorim?
zbunićeš se pred ljudima.
true story

u dvanaest sati svakog dana

djeca su morala da legnu

na improvizovane krevete

na nabacane dušeke, strunjače

to se zvao popodnevni odmor

jedna stara vaspitačica

išla je u krug i povremeno bi

ponekoga ošinula

 tankim prutom

po otkrivenim listovima nogu

da provjeri da li su živi- my guess

true story

 da, bio je i jedan dječak koga su svi obožavali

on je bio sin neke važne osobe

jednom mi je ukrao broš koji mi je kupila majka

rekao sam vaspitačici šta se desilo

pogledala me sa visine i u prolazu rekla:

 hoćeš da kažeš da sam ja lopov?

da sam ti ga ja ukrala dok si spavao?

Poslije je rekla majci da sam nevaspitan

ovo je moja osveta

true story

TRASH ROMANCE

Sa šesnaest, sedamnaest godina
sećam se

u letnjim popodnevima

stajala je na benzinskoj pumpi

obučena u jeans sa otkrivenim pupkom

plave, valovite kose

kao Courtney Love smrti,

naslonjena na banderu

ispijala je koka kolu iz staklene flaše

zamišljala da je negde

na proputovanju amerikom,

on the road

da je samo zastala da se rashladi

da je na nekoj usamljenoj filling station

negde u pustinji arizone

negde u teksasu

negde u koloradu

negde gde je tlo crveno

i gde nema oblaka

gde se ljudi voze

u zelenim vintage kabrioletima

i zaustavljaju u nigdini da bi halucinirali

raskopčanih košulja

da bi padali na kolena po belom pesku

da bi kroz ray ban naočare  gledali crveno nebo

da bi spavali u vrećama

nad kostima indijanaca

da bi uznemiravali plemenske duhove

stajala je tako svako popodne

na benzinskoj pumpi
čekala je da je pokupe
život i smrt

gledali su je  znojavi muškarci

koji su silazili sa kamiona i odlazili da pišaju

treš romantika- mislila je-

to je kada zamišljamo da ćemo propasti

na neki zanimljiviji način.

 Život je na kratko delovao toliko romantično
da bi ceo mogao da stane u  gif na tumblr-u.

Frygt og Bæven

Osjećam kako je teško umrijeti,

ne zbog onoga što smrt znači,

ne zbog nekakvog ontološkog straha i drhtanja,

ne zbog načina na koji te emotivno može sjebati

ta ideja da je svemu kraj,

ne na način da je čovjek utučen

jer razmišlja o protraćenim šansama,

jer nije ostavio dovoljno traga

 ili nije ostavio nikakvog traga,

ne zbog naše obazrivosti

prema bićima koje volimo

i koja vole nas

-kako će oni to podnjeti?

ne zbog toga što se sebično plašimo

 da postoji pakao-

već kao da je smrt nešto biološki deprimirajuće,

kao povraćanje,

kao da to zahtjeva napor organizma,

neprijatan napor,

kao noge i ruke,

kao ekstremiteti koji se trzaju,

kao krv koja kola previše brzo,

kao umor od tijela,

kao nešto naglo,

kao spazam,

kao beznađe tjelesne nelagode,

kao da tijelo traži više

 nego što duh može podnijeti

u tim trenucima.

Kao da se viče: neka se to završi brzo!

Neka bude kao u snu.

Kao da nije strašno umrijeti sam po sebi,

-kao da smo navikli na taj koncept

i usvojili smo ga

-ali jednostavno kao da večeras

 nisam spreman za to

kao da nemam fizičke snage

baš za taj napor,

želim još nekoliko mirnih dana i noći,

još malo tišine da se spremim,

ne mogu sada fizički to da trpim,

aneurizme,

pucanje sudova,

preskakanje srca,

mokrenje u gaće od biološke tjeskobe,

kao da su duh i tijelo neuskalđeni,

kao da duh nema strpljenja

za buku i bijes organizma.

Kao da je ono užasno –

zapravo vezano za fleke na posteljini,

na trošenje i satiranje mišića,

na bacanje krvi,

kao da sav taj užas umiranja

potiče od primitivnosti fiziologije
Kao da je smrt uvijek nasilna.

*

Hajde da trulimo sa nadom,

Kao lišće na vlažnoj zemlji

Ispod koga buja život,

Iz koga niču nježne vlati,

Hajde da budemo pokrov života,

Hajde da naša smrt grije život ispod nas,

da ležimo  na mokrim poljima,

da udišemo život ležeći potrbuške,

u zemlji je toliko života,

ako ućutiš

čućeš kako biljke klijaju,

kako se stvari rađaju,

kako sitne opne pucaju,

čućeš roj zvukova i pokreta,

ciku buđenja,
električne šumove,
kao snijeg na televizoru.

Hajde da stojimo na kiši

da nas nahrane kapi,

da ih upijamo kožom i kosom i očima,

da trčimo kroz mračne šume,

kroz vlažne, maglovite šume,

kroz promočne šume prepune vode,

da nas šibaju kapi sa drveća,

da naslonimo ruke na kožu stabala,

na crnu mahovinastu koru

što ostavlja trag na dlanovima,

da upijamo tup miris trulog lišća

što oživljava i obnavlja zemlju,

da trčimo goli kroz kapi,

da izlazeći iz šume,

osjetimo radost novog rođenja,

da budemo kao u porodilištu,

mokri i uzbuđeni.

Da nam se zavrti u glavi od života.

VATRA

Ko zna kada su se uselili u taj hotel.

To je nekad bilo lijepo mjesto,

a oni su došli poslije neke katastrofe- neki ljudi.
Živjeli su po desetoro u jednoj sobi,

kuvali su unutra.

Stakla su bila popucala,

po balkonima su kačili svoje gaće i razne krpe,

gomilali su smeće,

a najgore od svega –

držali su pse.

Bilo je tu više pasa nego ljudi,

psi- užasni, divlji, prljavi psi

što neprekidno laju po svu noć,

što laju neumorno,

što ne malaksavaju,

što smrde,

što ostavljaju za sobom nečist i zarazu,

psi koji su režali i ujedali,

psi sa kojima su se igrala njihova djeca uvijek ušljiva i prljava,

psi sa kojima su zajedno rasli

i umirali od istih  pošasti,

od iste kuge.

Bilo je to tako kužno, ustajalo,

miris vlage i pseće dlake,

psi koji su se kotili po tim krpama što su ih sušili,

psi koji su živjeli zajedno sa njima, balavili po njima,

čopori pasa,

čopori pasa što te bude noću,

od kojih ne možeš spavati

-znaš čovjek može zatvoriti oči,

zapušiti nos,

okrenuti pogled u stranu

ali uši su najranjivije,

to dolazi pravo u mozak

-taj neprekidni, neumorni lavež

- to oštećuje mozak.

To te iscrpljuje,

dovodi te doslovno do ivice.

To zlosutno zavijanje što nikad ne staje.

Počeli smo mrzjeti te pse i te ljude.

Onda je došla policija.

Pokušavali su ih iseliti.

Ali to su takvi ljudi -

oni nisu imali šta da izgube.

Nisu dali ni te pse.

Vrištali su na policiju,

otimali su se iz njihovih ruku,

držali su čvrsto svoje krpe i gaće,

kao ne znam kakvo blago,

vukli su pse kao djecu, kao njima ravne.

 Neprekidno i pomamljeno su lajali ti psi.

Nekoliko se ljudi i žena polilo benzinom,

polili su sebe, polili su zidove, polili su pse –

Prijetili su.

Neko je imao upaljač. Smrkavalo se.

I odjednom kao da je nastupila neka čudna tišina,

Neko odmjeravanje, izazivačka tišina, prkosna tišina.

Glasovi i lavež su utihnuli.

 Potpuna, iznenadna tišina.

-   i za koji sekund izgledalo je

kao da će sve to planuti u vatri.

SOCREALIZAM

Znali smo jedan bračni par-

muža i ženu –

živjeli su tu u blizini.

Svi su ih smatrali čudnima.

Oni su na svoju ruku –

kazivali su.

Oni nikada nisu govorili.

Skoro da im niko nije znao boju glasa.

Ljudi su prestali da im govore

'dobar dan'

jer nikada nisu uzvaćali pozdrave.

Jedne godine snijeg je bio napadao

i sve je bilo zaleđeno.

Ljudi su čistili ulaze ispred svojih kuća.

Samo je ispred njihove kuće

ostalo dosta zaleđenog snijega.

Išao je neko kod njih,

rekao je: mogli biste očistiti to,

neko se može okliznuti i povrijediti,

ali oni nisu ništa odgovorili.

On je samo zurio neprijatno,

vrlo neprijatno.

Od tada su ih ostavili na miru.

On je oduvjek bio takav, moglo se čuti.

Nikada nije ništa govorio.

Ali ona  nije uvijek bila takva-

govorili su.

Radila je u jednom odmaralištu,

spremala je sobe za goste,

često se smijala,

glasno se smijala,

nosila je borosane.

To je bilo osamdesetih godina,
svakako prije rata,
kada su ljudi dolazili ovdje.

Dosta je pila.

Kažu da se zabavljala sa gostima odmarališta.

Svašta je, naime, radila sa njima.

Bila je stalno pijana.

Jednog dana je došao on –

pretukao ju je pred gostima
na radnom mjestu,

ubio je boga u njoj –

ali  ništa nije rekao.

κένωσις

Volim bjelinu stvari:

stvari bijele kao posteljina,

kao snijeg,

kao prazna hartija.

Praznina je nenametljiva:

ne trudi se da se svidi,

neuprljana tijelima i emocijama,

kao prazan neuseljen stan,

bez namještaja,

sa čistim bijelim zidovima:

miris bjeline,

optimizam praznine.

Otvorena za život ,

ona sadrži toliko mogućnosti.

Nije život već nostalgično očekivanje života.

Miris novog.

To očekivanje života je lijepo:

sterilno no ipak plodno,

romantična predstava o životu.

Sada kada život može biti još mnogo toga

sada prije nego je život postao -

 tu je samo sterilna bjelina porodilišta.
Prvi osjet hladnoće.

Tada je čak i predstava patnje

koja će neminovno nastupiti

nešto vrijedno življenja.

Tako je drugačije to,

bijeli zidovi crkve koji rastu u nebo,

bijelina koja najavljuje  susret,

Tako je to drugačije od prenatrpanosti života.

Vječnost u kojoj smo već jednom postojali

Radosno iščekivanje da dođe naš red

- bjelina još nezagađena životom.

ONA KAŽE

                                                        http://www.toddhido.com
                                       
Ne znam što mi teže pada –ona kaže-

to što patimo ili to što nas  stalno tjeraju

da smislimo dovoljno dobre razloge za patnju.

Kao da nije samo po sebi strašno da se čovjek muči.

Ne, on uvijek to mora nečim opravdati.

Znaš, uvijek zažalim kada se nekome požalim da mi je teško.

Kažem – imam dvadeset devet godina

i više nemam optimizma.

Kad sam bila mlađa mislila sam da sam nešto posebno

-pretpostavljam da svi misle  u određenom uzrastu za sebe:

da su nešto posebno -

i sada ne znam kako da se nosim sa tim gubitkom.

Osjećam da je život besmislen.

A onda te oni pogledaju tim pogledom

koji očekuje još,

koji kao da kaže – samo to?

pogled koji traži još

pogled koji te posrami.

I onda grozničavo počnem da dodajem;

krivotvorim samu sebe i grozničavo dodajem

sve čega se mogu sjetiti

Ima još mnogo toga.

Pa kažem – Tako, svi ćemo umrijeti,

Umiraće ljudi koje volimo,

Moj otac je naglo ostario,

Ponekad očekujem samo da padne,

Svakog časa se može desiti nešto strašno,

Možda se nikada neću udati,

Možda...

Više ne znam ni sama.

Nervira me to –

kao da nije dovoljno

što se više ne usuđujem misliti na budućnost,

što živim bez snova,

od danas do sjutra.

Zapravo ne znam što me više nervira :

to što im nikad nije dovoljno razloga za patnju,

ili to što te pokušavaju utješiti tako nespretno

kojekakvim koještarijama

Kažu: pa eto, svi žive isto,

tvoj problem je što previše očekuješ,

ne treba se opterećivati takvim stvarima,

sve će se samo od sebe srediti, vidjećeš,

sve će biti u redu.

Zapravo još gore je kad ti pokušavaju nabiti krivicu što se osjećaš loše.

Mislim, dođavola, kao da ja volim da se tako osjećam.

Kada kažu:

šta bi radila da si invalid,

da nemaš oči i uši,

toliko ljudi nema oči ili je nepokretno,

žive kao biljke,

Pa se ipak raduju suncu i životu,

tebi je dobro,

šta bi radila kad bi se sada razboljela od raka,

kad bi bila teško bolesna

kad bi umirala?

Dođe mi da im kažem:

Kada bih sada umirala

pomislila bih kako sam ipak

u mnogo čemu ostala pošteđena.

Umirem, ali ipak osjećala bih

da sam spašena od strašnijih stvari.

da sam ipak dobro prošla.

CARCASSONNE SMRTI

Ležimo u grobovima

kao u  čaurama,

kao plodovi  u mahunama

kao djeca u porodilištu-

ležimo i spavamo

umotani u bijela platna.

Kao paukov plijen

paralisani žaokom

spavamo

u bijelim čaurama,

visimo sa plafona.

Spavamo ili smo budni;

spavamo ili se tresemo.

Tonemo u blato.

Neko je rekao-

grob je more kajanja.

Toliko je toga pod našim nogama,

toliko sna.

U katedralama spavaju sveti

pod mermernim oltarima

malo vlage im ne smeta

oni spavaju mirno

možda čuju korake

riječi koje im šapuću

pucketanje svijeća

spavaju i sanjaju

zaštićeni kamenom

sanjaju život na ulicama,

male staze kroz pašnjake

zarasle u travu,

obasjane svijetlom,

krajolike kakve su ostavili

prije dvijesta godina.

Spavaju i mirno sanjaju

Isus će ih uskrisiti u poslednji dan.

No već pada mrak

i ulice oko katedrale su odjednom puste.

Kroz otvorene prozore

ne sija svijetlo -

Kao da u tim zgradama

Više ne živi niko.

Kao da su otišli brzo

I nisu stigli da spuste roletne.

Kao da ih je iznenadio
odlazak.

BEJB

Mislila sam da će izdražati,

Mislila sam da je moja histerija nešto romantično,

da su te epizode sa suzama i vrištanjem –

nešto što on voli

-dnevna doza mene.

Ponekad sam i glumila ta stanja.

Htjela sam da pomisli

kako sam ekstremna,

kako sam jedinstvena ličnost,

kako je teško biti samnom

-rekao je jednom kako se za teške stvari vrijedi boriti-

mislila sam da je naš život kao muzički spot,

-kao sloumošn –

neki rock'n'roll -

gdje uplakana sjedim u ćošku,

gdje se tučemo jastucima,

gdje vrištim i lupam o vrata,

gdje plačem sama u hotelskoj sobi

-dok ležim polunaga na rasturenom krevetu-

-dok svijetlost prolazi kroz roletne-

prazna staklena flaša je na podu,

štikle, bijele kaubojke 
i njegove stvari razbacane po parkingu, ispod prozora.

Mislila sam da ga je to osvojilo

-to što sam toliko lična-

Što svemu dajem lični pečat.

Mislila sam da djeli moju romantiku.

A onda je jednog jutra

na recepciji kupio kutiju crvenog Marlbora,

Ušao u svoj Pontiac Venturu

I otišao dođavola.

HAJDE DA SE VIDIMO VEČERAS

Dok se neprestano vrtjela ista pjesma,

(glas koji je već počeo da ga iritira)

gleda kroz velika stakla napolju-

oblačno je i možda se smrkava.

Nema mnogo kako se probudio.

Ili je možda prošlo baš mnogo.

Teško je to reći.

Teško je znati.

Čeka da se nešto desi.

Nešto sasvim neodređeno, nejasano.

Kako vrijeme odmiče, sve je manje izgleda.

Tako mu je potrebno čudo,

da svaki čas očekuje da iznenadi sebe

i padne na koljena i  zatraži neki znak.

'Znaš, da mi je to potrebno...'

Ali nema  pojma tačno šta.

Možda da zazvoni telefon,

da se javi neko koga nije bilo godinama,

glas iz nekog drugog vremena,

da ga vrati u vrijeme kad je sve bilo podjednako besmisleno,

ali je barem bilo nekog optimizma.

Da glas kaže :

''Hajde da se vidimo večeras.''

Srce mu iznenada počinje udarati jako.

Osjeća da je zaglavio u životu.

WEININGER

Sasvim je eksplicitna putanja te propasti.

Ona ima jasno određene stadijume, anamnezu.

To su gradacije,  jasno uočljivi prelazi.

Sve je izgledalo tako neumoljivo predoređeno.

Skoro bi se moglo reći –

kada to ne bi bila strašno neosjetljiva riječ-

moglo bi se reći da čovjek osjeti nekakvo zadovoljstvo –

hladno, užasno zadovoljstvo, da se stvari ponekad odvijaju po redu –

kao kada se simptomi pacijenta koji pati od neizlječive bolesti

javljaju iscrpno i po tačno utvrđenom redosljedu opisanom u kakvom priručniku.

Tako je zaista i bilo.

Prelazilo je iz judaizma u katoličanstvo,

Pa iz katoličanstva u protestantizam,

Pa iz protestantizma u suicid.

Iz zakona u kulturu,

Iz kulture u neurozu kulture.

I na kraju kuća čiji zidovi memoriraju

Betovenovu smrt,

Schwarzspanierstraße 15

Dva oproštajna pisma na stolu,

ocu i bratu.

I potom kao da su ptice  prahnule sa drveća.

Nekoliko listova je utom palo na tlo.

 Njega je ubila bolest kulture.

Barok, histerično ženstven,

pa ikonoklazam, depresivno muževan,

Zaključana darohranilica,

Okićena zlatnim cvijetovima.

Kićanke,

A potom su bili prazni i zidovi,

Prvo previše slika a onda

Premalo slika-

To bolovanje je u sebi supsumiralo

cjelokupnu povijest zapadnog svijeta.

Neumjerenost, sekularizaciju,

kotrljanje ka smrti.

Pakao koji je tek imao nastupiti.

NIKAD NE TREBA ODUSTATI

Ovo je jutro lukavo kao pauk u mreži.

Mami me suncem, da bi me smrzlo.

Prevrćem se u krevetu.

-Nadam se da si dobro.

-Moraš paziti na svoje zdravlje.

-Nadam se da imaš ljude oko sebe,

  koji će ti kazati da se ništa strašno nije desilo,

  koji će pokušati da te nasmiju.

Zamišljam da sam samo tijelo,

bačeno u hladnu šumu,

da ležim u mahovini,

među papratima i mračnim stablima.

Stavljam ruke pod jastuk.

Osjećam teksturu tla.

Moji se prsti kao korijenje pružaju

u smrznutu zemlju, i postaje sve toplije.

Postaje modro.

Toplotu ne uzimam jutros od sunca

nego iz srca zemlje,

 To su zalihe topline,

što griju mrtve.

Griju me uspomene sunca.

Nadam se da imaš neku utjehu.

Da imaš Boga i ljude.

Tople kosti svetaca, drvene ikone,

sa toplim bojama.

Nadam se da te boje jutros griju.

Ja sam jutros kao zmija,

što noću leži ispružena preko

napuštenog puta.

Akumuliram toplotu skupljenu poput kiše,

 u procjepima,

u pukotinama asfalta i stijena.

Nadam se da jutros imaš ljude koji te vole

i koje voliš.

Nikada ne treba odustati.

I ja imam neku utjehu.

Mislim se – bar  se nešto dešavalo.

Bar je nečeg bilo.

Imao sam iskustvo da volim,

da nanaesem bol,

da trpim bol.

Osjećaj da se stvari kreću.

Bar sam imao iskustvo.

Bitno je samo da se stvari kreću,

da se nešto doživljava,

da se osjeća.

Bože, postao sam  experience whore.

 Evo slušaj, uspio sam da se nasmijem.

Nije toliko strašno.

Idu praznici.

Danas ću okititi jelku.

Popiću kafu.

Sve će se srediti.

Praznici su suicide postponed.

Ma, šalim se, sve je  u redu.

BRIGHT LIGHTS

Vozim se autobusom kroz mrak.

Vožnja traje suviše  dugo.

Sunce je već davno zašlo.

Hladno je i boli me glava.

Hell on wheels.

Osjećam se mamurno.

Prolazimo pored neke škole.

Kroz velike prozore,

u bijelim neonskim sobama

vidim neku djecu kako sjede za stolovima i pišu.

Uskoro će otići kući.

Mora da su umorni.

Otići će kući, večeraće i

gledaće televiziju.

Veliki salon za prodaju automobila,

okićen lampicama što titraju,

božićnim jelkama.

Čovjek, trgovac koji tu radi,

ostao je sasvim sam.

Vrzma se po praznom zastakljenom prostoru.

Oko njega sve blješti.

Uskoro će zaključati vrata, spustiti metalne roletne.

Još malo pa je osam sati. Otići će kući,

u stan isto tako okićen, obasjan žutim svjetlom.

- 'Što ima za večeru?'

Mislim se kako ima psa labradora, ima ženu i djecu.

Otići će zadovoljan kao što su

zadovoljni samo umorni ljudi.

Lako će zaspati.

Zaspaće čim mu glava dodirne jastuk,

onako kao što trijezni ljudi spavaju:

neće mu se vrtjeti u glavi,

neće osjećati mučninu.

Sigurno ima zdrav san.

Mislim se, dok gledam okićene izloge,

neonska svijetla-

Mislim se – život je nešto drugo,

život je negdje drugo.

I, zapravo, osjećam se bolje.

Jeste da me se to ne tiče,

ali ovako – sada  mi se čini-

da mi je tu pred nosem,

da mogu posegnuti rukom za njim,

da je sasvim blizu.

SMIJEH

Ipak, hvala ti što sam te povrijedio.

Bol koju sam nanio sebi i tebi

Omogućila mi je da vidim stvari onakvim kakve jesu.

Danas sam šetao po zimskom suncu,

I bio je neobično topao dan za decembar,

Čvrsta trava škripala je ispod mene,

I ptice su letjele,

I sunce je bilo puno blagosti,

I milovalo me je i slivalo se niz mene kao kiša,

Kao kada poslije pijanstva, mamurni,

Znajući da smo sve upropastili,

Uđemo pod tuš i sjedimo zgrčeni,

Plačući, dok se topla voda sliva po nama.

Tako se po meni slivala svijetlost.

Sve je bilo tako obazrivo prema meni.

I granje, i lišće i trava i dječiji smijeh.

Znaš, mislim se kako se nešto mora promijeniti.

Osjećam da dalje više ne mogu ovako.

Sjetio sam se kako jedan lik u Čehovljevoj drami kaže:

Po ovakvom danu valjalo bi se ubiti.

Znaš kako ljepote prirode pružaju neku čisto estetsku utjehu,

Bez moralne obaveze, bez krivice, bez potrebe da se slavi i zahvaljuje.

Znaš, ovo je sad kliše,

Ovih dana me zanima sve što je u vezi sa suicidom.

Čitam Trakla, u stvari više razmišljam o njemu,

Kako se na frontu rastrojen pokušava ubiti dok je sve zavejano snijegom,

Kako mu otimaju pušku iz ruku,

Kako kao u usporenom filmu on viče i batrga se iz njihovog naručja,

Kakvo bezumlje,

Ali ima nečeg lijepog u tragičnome,

Ovih dana slušam sve od Marka Linkousa,

Zamišljam da je po ovakvom sunčanom danu

I on prekinuo svoju životnost pucajući sebi u srce.

Znaš kako sam površan.

Uvijek od strašnih stvari pokušavam napraviti neku romantiku.

Valjda sam preveliki optimist.
Čujem te kako se smiješ.

SLON

Gledam slike iz detinjstva

na jednoj sedim deda mrazu u krilo

okružen uplakanim drugarima iz vrtića

na džemperu imam izvezenog slona

slon je simbol radosti u nekim kulturama

sedim na krilu deda mraza

držim tablu čokolade i eurokrema

u plastičnoj kesi

deda mraz je zapravo žensko

prepoznajem glas vaspitačice Slađe

ispod prljave lažne brade

kao resice od tepiha.

Oči su joj krvave

mrzi svoj posao

deca sve osete

smrdi na domaću rakiju

dok sa lažnim ushićenjem,

kao da kašlje, sasvim promuklo

kao metafora očaja čitavog čovečanstva,

govori:

ho, ho, ho!

INTERRUPTED

U današnje vrijeme je suludo studirati filozofiju –

lamentira.

Da, kažem. I Vitgenštajn je govorio onima koji bi odlučili studirati filozofiju...

Lako je bilo Vitgenštajnu – prekida me i odlazi.

 Jednom sam vidio gospodina Tomislava Gotovca,

U Beogradu, u Takovskoj ulici,

Mislim da je nosio rozu haljinicu i gledao u izlog,

Mislio sam kako bih mu prišao i rekao koliko cijenim njegov rad,

Ljudi su prolazili i gledali u njega,

Crveno svijetlo na pješačkom prelazu.

Nekako priđoh i bojažljivo izgovorih: 'Izvinite...'

'Ništa, ništa.'- promrmljao je veliki umetnik i otišao

GEMEINSCHAFT

njemački  protestantizam 21. stoljeća

estetika praznine, svijetlo praznine , bultmann

odsustvo kao temeljno religiozno iskustvo

svetost tame,

sterilnost mermerne postmodernističke dvorane - crkve, sveštenik,srednjoviječni

gospodin, opeglan, miriše na kafu iz aparata

obrijan,

govori o heideggeru

kćerka mu je lezbijka i anarhista

stalno u propovijedi koristi riječi: dijalog i ljudska stvarnost

melodija njemačkog izričaja

sjedim u klupama sa kongregacijom, 

želim da odem na kafu poslije službe

na sunce, da me ogrije

ne razumijem dovoljno riječi, samo ih slušam:  intonaciju, zvuk

volio bih da sam član takve crkve

mermer, miris kafe, okus bultamnna, jezik nietzschea i heideggera, scriptures

liberalizam i preispitivanje

na ulazu heideggerove(?) riječi

protestantizam BI MOGAO BITI propitujuća vjera

u njihovim kućama: mali kućni aparat za kafu, osamdesete

biblija sa mrljama od kafe

tekst podvučen grafitnom olovkom

znakovi pitanja

i uzvika

gledam mlade ljude u odijelima oko sebe

imaju modra lica poput zidova

mermer od sjenki

njemačka ozbiljnost

plave kose

djevojke su krhke plavuše

kao sylvia plath

muškarci su ozbiljni i plavi, intelektualni, no ne toliko krhki

manje zainteresirani, sa osmjehom nelagode, zure čas u pod čas u oltar/stol,

neki će se možda nekad i ubiti

čeznem za umjetnom kafom iz aparata

tako ću biti bliže bogu

kad se služba završi

ali ona je uslov da osjetim boga kasnije na suncu

pored poderane ograde od žice i praznog igrališta, postapokaliptični urbani pejzaž

sveštenik ne zna da li postoji raj

mi se samo pitamo

i želimo slaviti boga bez ikakvog predoumišljaja

intelektualna hrabrost je pripadati mojoj kongregaciji

i pije mi se ta kafa

kao sakrament

kao pričest

jer u ništa nismo sigurni

slavimo boga umom

čulima je potrebno sunce i šalica kafe.