CARCASSONNE SMRTI

Ležimo u grobovima

kao u  čaurama,

kao plodovi  u mahunama

kao djeca u porodilištu-

ležimo i spavamo

umotani u bijela platna.

Kao paukov plijen

paralisani žaokom

spavamo

u bijelim čaurama,

visimo sa plafona.

Spavamo ili smo budni;

spavamo ili se tresemo.

Tonemo u blato.

Neko je rekao-

grob je more kajanja.

Toliko je toga pod našim nogama,

toliko sna.

U katedralama spavaju sveti

pod mermernim oltarima

malo vlage im ne smeta

oni spavaju mirno

možda čuju korake

riječi koje im šapuću

pucketanje svijeća

spavaju i sanjaju

zaštićeni kamenom

sanjaju život na ulicama,

male staze kroz pašnjake

zarasle u travu,

obasjane svijetlom,

krajolike kakve su ostavili

prije dvijesta godina.

Spavaju i mirno sanjaju

Isus će ih uskrisiti u poslednji dan.

No već pada mrak

i ulice oko katedrale su odjednom puste.

Kroz otvorene prozore

ne sija svijetlo -

Kao da u tim zgradama

Više ne živi niko.

Kao da su otišli brzo

I nisu stigli da spuste roletne.

Kao da ih je iznenadio
odlazak.