San koji sam sanjao 28. februara 2019.

Sanjao sam da imam dijete

I odgajaju ga drugi ljudi

Budući da sam nesposoban za odgovornost

Odgaja ga majka, neka žena iz komšiluka

O kojoj nisam nikada razmišljao prije

Ona i njen muž

I ja, kao nesposobna osoba

Ponekad dolazim u posjetu

I sanjam da sa njima ručam

U trošnoj kući

Jedem neko užasno jelo  

I njen muž pita

Da li se nekad grebem za cigarete

I kao nesposobna osoba odgovaram sa osmijehom:

Da kao i svi ponekad

I on onda počinje da govori ozbiljno,

Tiho ali prijekorno

Kao neko iz Foknerovih romana

Kao Čarls Bon

Neko stariji i iskusniji koji podučava

Henrija Satpena, naivnu seljačinu
Neko koga su iskušenja života naučila odgovornosti

Neko ko kontroliše sopstveni bijes

U toj mjeri da on postaje

Savjet starijeg brata,

Nešto pedagoško

Kazano sa bolom srca:

Vidiš kako teško živimo

I to je tvoje dijete...

I ja – kao Fjodor Pavlovič

Konfliktno i teatralno

Ustajem

I vadim dvadeset eura iz džepa kaputa

I iznenađen sam što je dvadeset eura

Jer sam mislio da je samo deset

(Fjodor Pavlovič)

I bacam na sto
Blefiram

I kažem: evo

Uzmite sve

I on je razočaran

I njegova žena ustaje i vraća mi novac

I kao neko iz velikih romana Dostojevskog

Počinjem da plačem uvrijeđen

Odbijam da uzmem novac

Ali znam da ću ga uzeti na kraju

Budim se

Prošlo je deset

Sunce provaljuje kroz

Rešetke prozora

Drveće je već procvjetalo
/trešnjin cvijet, ovo je moj
Zen koan/

Ne mogu da se sjetim

Kako je izgledalo dijete

U mom snu

Ni da li mi je nešto reklo

krtica

Ovo je kao nešto iz onih nevještih pjesama Merilin Monro

O tome kako je lijep most i kako je lijepa rijeka

Dugo ne mogu noću da zaspim

Potrebno mi je da smislim neku priču

Ali bez kompleksnog zapleta

Priču u kojoj se samo kreće nekud

I hoda

U kojoj se plovi čamcem po beskrajnom moru

Ili u kojem napuštam sve

I sa jorganom odlazim da živim u pećini

I gledam Podgoricu sa Sjenica

Guglam u dva ujutru

Koje divlje trave i korjenje čovjek može da jede

Zamišljam kako kao dabar postupno pravim zid

Pećine od kamenja i blata

Kako živim u mišjoj rupi

Imam dugu kosu i bradu koje nikad ne šišam

Kad odjeća istrune idem go

Kad je ljeto i kad je sasvim toplo

Plačem, gubim zube

Ali kažem: moglo je biti gore

Mogao sam nazočiti mnogo gorim stvarima

Odlazim svaki dan po vodu

Jednom će anđeo stvoriti izvor pored moje pećine

Jednu pećinu  bih namijenio za crkvu

Jednom kad me lovci ili zalutali turisti

Slučajno otkriju

Onda bi došao mitropolit

Da vidi o čemu se radi

Jer u Kučima postoji pustinjak

Koji nije vidio ljudsko lice decenijama

I pošto sam čitao paterike i evergetinose

Znao bih šta da kažem

Jer su se takve stvari već dešavale

Pitao bih ko sada vlada carstvima

I da li narod živi u miru

I da li napreduju svete Božje crkve

Ali onda se već uznemirim

I ne mogu da zaspim

Jer je to taština

I nešto me tu boli

Ponekad samo zamišljam da sam krtica

O tome je dobro misliti pred spavanje

Ljudi su vrlo grubi

I ne umijem da kažem dobar dan

I ljudi ponekad misle da mi čine usluge

Ali uvijek to rade zbog nekog drugog

I ponekad se skamenim

I ne umijem da se ponašam

Izvan striktno određenih pravila

Kako da pričam prirodno

Imam 32 godine i dalje često plačem

I komšije to znaju

Kad dođem kući guglam ''blaži oblici autizma''

Sad sam već uznemiren i ne mogu da spavam

Vraćam se na krticu dakle

Krtica je slijepa

I živi pod zemljom

Ima male kandže

Pravi lavirinte, ona neprekidno kopa

Kreće se, jede korijenje i crve

Isto kao i onaj drugi ja u pećini

Ali nikad ne izlazi na površinu

Samo kopa i zemlja je topla

Krtica ne vidi sunce

Ona živi sama

Sasvim samozatajna

Kada sam pod teretom svojih grijehova

Čeznem da budem krtica

To je nešto čemu je Bog dao

Ogromnu milost

Tu je on pogledao u stranu

I rekao je ne mogu svi da gledaju sunce

Ona nema velike neprijatelje

Krtica je sjećanje na smrt

Ne susreće druge ljude

Sjedi u miru i jede svoj korijen

Ili svog crva

Crv nesupavljivi

I opet ne mogu da zaspim

Dakle, samo kretanje

Mehanički rad

Kao psi kad sanjaju da trče

Krtica kopa

Ona ne ide nikud

Samo duboko kao ja u posteljini

Onda je dobro da padne snijeg

Još jedna stvar koja odvaja krticu

Od površine briga i opasnosti
Neumorna krtica u mom polusnu

Ide sve dublje i dublje

Govorimo o periodu naturalizma

Govorimo o periodu naturalizma

Umor umor bijelog

Čovjek je tu prepušten stihijama

Željeznica i parne mašine

Na starim crno-bijelim filmovima

Muškarci sa različitim šeširima

Se ubrzano gegaju

Kroz maglu Pariza

Umor umor bijelog

Sklapaju novine

Nestaju iz istorije

Fantomi odlaze u slijepu tačku zaborava

Zauvijek zabilježeni na filmu

Kao muva koja se koprca na ljepljivoj traci

Gif besmrtnosti

Umor umor bijelog

Muškarci koji neurastenično

Uvijaju brkove, žrtve industrijalizacije

Među njima i neko bolestan

(To je bolest kulture,

Bolest ah ah „našeg devetnaestog veka“)

Spremni da nekoga gurnu pod voz
U Ritzu feminizirani otmjeni muškarci jedu torte
(Njihov smijeh dostiže alto)
Jedu raskošne kolače sa tragovima govana
Iznesenih iz usijanog pakla 
Iz mehaničkog grotla rudnika
Bijela vatra čelika i kreča
Otrov bijelog

Krah berze

Naturalizam, dakle

Govorim: La Bête humaine

Lažnim pretjerano akcentovanim francuskim

Na korici je isto čovjek sa brčićima u odijelu

Očigledno pomahitao vitla nožem

(Ili tako nešto)

U nekom kupeu

On je, pretpostavljam, ta zvijer

Otmjeni glas govori Craneovu pjesmu

A man adrift on a slim spar

Gdje se svaka strofa završava sa

God is cold

Hronične glavobolje

Umor umor bijelog

Muškarci umiru u mećavi

Psi jure kroz snijeg

Vječito trošenje organizma

U snu pokreću svoje šape

Lavine nose drvena naselja

Mašine pumpaju bijeli dim

''Jack London je odlučio da prigrli smrt''

Mnogo mnogo snijega

I muške duge gaće

Aljaska i Jukon

Mašina na Međunarodnoj izložbi u Parizu

Muškarac sa brčićima

Od 29 godina

Umire na bijelom jastuku

U prljavoj kurvinskoj kući

Od zapaljenja mozga

Bijes rožnjače

Na bijelom zidu

Umor umor bijelog

I hiljade hiljade ljudi

Muškaraca sa brkovima

Bez posla, prljavih ruku

I zasukanih rukava

Fantomi sa trake

Koji na Zolinoj sahrani

Viču nepoznatu riječ

Germinal!

Devetnesti vijek

I duhovi davno mrtvih

U dimu lokomotive

Beskrajni rad mašina

Umor umor bijelog

Čast našeg pola zahtijeva mnogo od nas

Čast našeg pola zahtijeva mnogo od nas

Toliko toga

Potrebno je opravdati sopstveno rođenje

Milenijume i kenozoike praroditeljskih života

Iščekivanje koje još traje u njihovim kostima

Butinama i slabinama

Oni neprestano gledaju iz svoje smrti

Mrtvi vjekovima posmatraju i govore: oooooo

Ili se rezignirano ugrizu za usne

Gledajući naše živote

Kao kada se prokocka vrijedna prilika

Kada se izgubi dragocjeni materijal stvaran vjekovima

Jedan promašen život razočaraće generacije

Nijedan muškarac ne živi prosto svoj sopstveni život

To je uvijek lutrija sa hiljadu uprtih očiju

Sa dugom linijom svetih i poštovanih pontifeksa

Koji su počinuli od svojih Fundina i Carevih lazova

Od nošenja džakova  i pušaka

Od krvnih osveta i od rađanja sinova

Od konja i volova i gladnih godina

Od vinograda i smokova i vodenica

I sada gledaju kako će pasti kocke

Kao konjsku trku

U kojoj si bolestan i išiban konj

Neko ko će slomiti nogu

I onda biti upucan na kraju

Dok praoci znaju da gube sve

Kao grčki heroji – u svojoj uvijek anksioznoj besmrtnosti –

Muškarci prošlosti traže da drugi sada žive umjesto njih

Hrabrost potomstva i nagli životni obrti

Sada su još jedina avantura u kojoj učestvuju:

Mrtvi žele da vide nešto od nas

Kada ti neko kaže nešto preko čega se ne prelazi

I juriš kući pijan da uzmeš pištolj

Koji kriješ ispod naslaganih gaća

I razdrljene košulje sjedneš u kola

I odjuriš u sopstvenu propast

Spreman da uništiš sebe i povedeš

Sa sobom i druge

Koji to svakako zaslužuju

Praoci zadovoljno trljaju ruke

Nisu se uzalud rodili

Napokon postupaš kako treba

To je ono što muškarac treba da bude

Govore Ahileji i Hektori

Ustanaka i buna

Sa vilama i džeferdarima

Sa ranama od kuršuma

Navijaju kao bogovi starih

Željni krvi i moćnog uzbuđenja

Postaju svjedoci muževnih činova

Hrabrost i osveta njihove su livacije

I mnoštvo sinova, ovjenčanih od Atinjana

U bojnim kolima, podignutih za smrt

Umiru bijesni – daleki preci

Širom otvorenih očiju, puni prezira

Stežu blačak mača

Obliveni krvlju, gledaju crveno nebo

Jedu zemlju od bijesa

Spremni na sve što će uslijediti

Zavijaju kao vukovi, pjene

Nisu uradili ništa

Ako ne povuku sa sobom desetine drugih

Dok žene iz daljine gledaju

Kao Bakhe ''plesa smrti''

Udaraju u talambase

Pjevaju bez zuba

Nešto što liči na režanje  i plač

Puno pijanog veselja

Litanije neke zaboravljene vjere

Pune pjeska  i otrovnog bilja

I gustog mirisa zemlje

Idu u Zetu sa karavanom mrtvih

Šibaju konje

Prolaze turske straže bez da ih pogledaju

Vestalke boga marsa

Grčki hor što izlazi na scenu

Tek kada je egzaltirana publika

Oblivena vještačkom krvlju

I kada su na pozornici ostali samo slomljeni mačevi

I tijela mrtvih, pepeo svetih lomača

Sa ponekom preostalom kosti

Da kažu završnu riječ –

Posljednji komentar

Na herojsku smrt svijeta