vita contemplativa

kako uopšte živimo

od tolikog užasa

pita se negdje delillo

kako se može živjeti

pod damoklovim mačem

nasumičnim promjenama sudbine

kako spavamo i jedemo

i navlačimo cipele

pravimo se da je sve u redu

živimo u opasnome
saksije što padaju sa višespratnica
naći se na pogrešnom mjestu
u pogrešno vrijeme

čudni bol u grudima

neobične kvržice na koži

teroristički napadi

zbilja, kako uopšte živimo

sa tolikim prijetnjama

svaki dan pripremi nešto

protiv oskudice

nešto protiv smrti

i ostalih zala

savjetuje mudri seneka lucilija

odaberi život sa malo užitaka

ali i sa malo bolova

ne iskušavaj zavist bogova

bavi se filozofijom

upražnjavaj bios theoretikos

skupljaj knjige

obrađuj svoju baštu

za svaki slučaj

žrtvuj bogovima

izlij žrtvu livenicu

protiv nepredvidljivih

mijena kobi

što su na zlo

mili lucilije

njeguj stamenost

kupaj se u hladnoj vodi

slušaj savjete mudrih

zaokupi svoj um

brižljivim izučavanjem

čuvaj svoje srce pretjeranih strasti

što zavode

ne ispijaj ženskasta vina

što raslabljuju i raspaljuju

samo naivni vjeruju

kako užitak

prolazi nekažnjeno

najdraži lucilije

sakrij se u zavjetrinu

pokrij lice togom

razmišljaj o vrlim stvarima

jebiga, lucilije ljubavi

ne daj umu počinka

da se ne usereš

od straha

elegija

Jesen.
U svojoj jebenoj kočiji.

Lot

sve što ima kraj

nikada nije ni postojalo

nađi si novu laž

ne osvrći se dok Bog uništava opake gradove

u kojima smo nekada živjeli srećni

ujutro će te probuditi snažan anđeo
spreman je

nezgodan je kao vojska što kreće u smrt

sijeva kao mač

uzeće te za ruku

podići iz kreveta

u blistavo jutro

vodiće te izvan grada sigurnim korakom

gledaj moje lice – govori anđeo

-samo zbog tog lica mogao bi se obožavati Bog-

ne okreći se

ne razmišljaj o stvarima koje su prošle

ako se osvrneš

pretvorićeš se u stub gorčine

habzburške litanije

oduvjek sam bio fasciniran habzburškim duhom

krećem se po tim slikama kao pobožna starica po otajstvima ružarija

depresija srednje europe

melankolija njezinih gradova

melankolija popločanih mokrih ulica

dekorisanih pročelja

fasade oronulog klasicizma

sive rijeke i sivo nebo koji mame na suicid

poput pjesme sirena

konji kao iz filma Béle Tarra

pobožne redovnice koje vide netruležna tijela pod zemljom

zanesene Kristovom mukom

Beč Marka iz Avijana

muževne nakane protureformacije

ecclesia militans, odlučnost pravovjerja

ogrnuta kemp ženstvenošću baroka

radost života na granici ekscesa

taktovi koji naizmjenice potvrđuju i odbacuju život

muško i žensko u neprestanoj travestiji

carstvo koje ne nalazi spokoja

carstvo koje je čas on čas ona

royality i nobility sa napuderisanim perikama

moda visokih potpetica

poraz muškosti

treš umjetnost opere

'sklonost ka pretjeranom'

i svedeni germanski duh

naizmjeničnost depresivne ozbiljnosti

i opasne ekstatične radosti

sve to vodi u neku romantičnu bolest

u misteriozne migrene mistikinja

u neku vintage histeriju

u slabost prema preslatkoj umjetnosti nježnih nakana

dijete Isus u carskom ornatu

gratiosus Jesulus

ogrnut krznom monarha

carstvo predano Djetetu

šareni barok- umjetnost djetinjstva

masivne baršunaste zavjese

što oivčuju  kipove Presvete Djevice

-u pobožnosti svako je dijete ili žena-

trijumf Apostolske Crkve

trijumf u bojama

život u kontrastima
katedrale su redemption theatre

kemp iskupljenja

state of grace

tako je malo potrebno da bi se živjelo

ne iziskuje to nikakav herojski napor

nikakvu stamenost

nikakvu odluku u hamletovskoj dilemi

prepustiti se samo

ući među ljude koji nekud žure

spustiti ruke, ispružiti noge

pustiti da te nose između sebe

ući u tramvaj

samo pratiti strelice

lijevo, desno, pravo, izlaz

tako je lako živjeti

nije za to potrebna vjera ni vrlina

neka velika priča

koja te sprječava da odustaneš od svega

da digneš ruke sa volana

samo uključiš autopilot

kao u avionu koji gubi uspon

nema razloga za brigu

sunovraćuješ se u krevet

kao u more od pamuka

pratite uputstva u naslonu sjedišta ispred Vas

nema razloga za brigu

strelice će se upaliti same

potraži najbliži izlaz

radi što i drugi rade

tako je sve, zapravo, lako

danju se pretvarati da si živ

noću se pretvarati da si mrtav

zgrabi san zahvalno

sa odlučnošću,

sa apsolutnošću smrti

probudiće te sunce

gledaćeš, utonuo u jastuk

žmirkajući od sna

kroz polu-spuštene roletne

blistavo jutro

glasovi ljudi na ulici

zvuk motora

možda i ptice

toplota na tvom obrazu kao poljubac

ne iziskuje to nikakvu vjeru

nikakvo obesmrtnjavanje

novogodišnje odluke

nikakvo ' od danas'

ništa ne traži od tebe

taj kratkotrajni state of grace

dovoljan da se još jedan dan 

pretvaraš da si živ-

nezasluženi blagoslov sunčanog jutra

  

Molitva za Carson McCullers

 

Faulknerov Jug
močvare u kojima truhli zelena boja
polja pamuka i bijele kolonizatorske kuće
drvena crkva u krvavom sutonu
ispunjenom zvukom zvečarke
i svježe istesan mrtvački sanduk
avgustovske noći- previše ljepljive za san
beskonačno prevrtanje u krevetu
uz alkoholna isparenja
odustaneš negdje oko tri ujutro, očajan
ustaneš, sjedneš
u stolicu od bambusa, na terasi
ti i hiljade zrikavaca
uzmeš Bibiliju sa malenog stola, pored kreveta
otvaraš nasumično
očajnički tražiš vođstvo
neku poruku od Boga
ali ne nalaziš ništa što te može utješiti
Bog govori kroz zrikavce

Amerika Tennessee Williamsa
ženska usamljenost
mnogo alkohola
uspomene na poderana koljena
fetiši djetinjstva
muškarci koji kriju mučne tajne
istoriju porodičnih bolesti
tamo propadaju zajedno čitave porodice
u svojim velikim drvenim bijelim kućama
propadaju od nasljednih bolesti
od ludila od alkohola od mržnje
trunu kao veliki drveni trijemovi kuća
piju do besvjesti
piju tužno
piju da zaborave
piju dok sve ne potone u ludilo i seksualnost
vertigo pijanstva

pa onda depresija gradova
slike megalopolisa
Capoteov New York
sva romantika američke propasti
na tvom licu, na unutrašnjoj korici knjige,
Carson McCullers
sva melankolija Juga
i beskrajna usamljenost gradova
sve ono lijepo u užasu
liči na molitvu
na neku južnjačku gospel melodiju
Isuse, kada ćeš nam izaći u sretanje?

dok čekam*

sad bih mogao popiti jedno pivo

sjedio bih na ivici prozora

gledao krošnje

mirisao suton

slušao zvuk klavira iz muzičke škole

sad bih mogao popiti jedno baš hladno pivo

u staklenoj flaši

i pio bih

i pio bih

i pio bih

dok ponovo ne napunim 18 godina

a onda bih sve uradio drugačije

ne bih da se opijam

ne bih pio previše

samo bih želio taj hladni okus

ne u kasne sate

nego dok još ima svjetla

pio bih i čekao

da me nešto prevede

da me vrati

da pozove

da se nešto desi

neću da se opijam

samo jedno pivo

dok čekam da se nešto promjeni

da ponovo napunim 18

i sve bih uradio drugačije

ili možda ne bih

vidio sam kakvo je sranje opreznost

uradio bih sve još gore

ovoga puta bih išao do kraja

_______________________________

* Imao sam svojedobno fotografiju iz Beograda na kojoj sjedim na ivici otvorenog prozora, sa dugom kosom, i ločem. U daljini se čulo kako učenici srednje muzičke škole vježbaju klavir.  Više nemam tu fotografiju, a bilo bi cool da prati pjesmu. Ali eto, kad ponovo budem imao 18 godina, više ću se fotografisati. 

odbljesci

jesenje sunce

volim te kad si ovako slabo

kad nemaš snage

kad ne oživljavaš zemlju

močvarno sunce

polako se hladiš

oprezno si,  sunce moje

ne udaraš šakom o sto

ne zapovjedaš

miluješ samo trulo drveće

počivaš na stijenama

miluješ po obrazu

šapućeš žalosne litanije

obazrivo jesenje sunce

bolesno sunce

ideš na vrhovima prstiju

ali za život je, znaš, potrebna sila

stvaranje je čin snage

klijanje zahtjeva odlučnost

ipak meni najljepše mirišeš u jesenja predvečerja

negdje si zapalilo vlažnu šumu, moje sunce

cvrči mokro drveće

koroziraju željezne pruge

obrastaju u travu

kao u pamuk

svemu daješ spokojni zaborav

te pruge, ko zna kuda vode

doline postaju veliki jastuk

otežala je tvoja glava, sunce moje, dušo moja

htio bih te zadržati još malo, sunce

sad kad si tako slabo

sad kad si najljepše

sad kad sve počinje da miriše na grozničavi san

na drhtanje pod pokrivačima

ne mogu samo da promatram ljepotu

htio bih je za sebe

htio bih učestvovati u tvom životu, ispijeno moje sunce

u tvojoj obazrivosti

iznenadan je nalet nejasne odgovornsti

da nešto treba učiniti

sačuvati ovaj trenutak

tvoj poslednji vatreni odbljesak na zidu sobe

moje zalazeće sunce

ali ne znam kako

Everything's Coming Up Roses

ne brini

reci sam sebi

čovjek sve preboli

treba samo malo vremena

ili malo više

ali ne brini

malo vremena

i počećeš da se raduješ ponovo

gledaćeš serije

ići ćeš u šetnju

čovjek može da preboli svaki užas

svaku bol

svaku smrt

izdržljiviji smo nego što mislimo

mi smo skoro kao životinje

zlatne ribice

naučićeš ponovo da se smiješ

možda ćeš čak postati zahvalan

možda ćeš čak odahnuti

kad jednog jutra shvatiš

da se sve užasno već desilo

i da se može živjeti bez straha

možda čak počneš iskreno da se smiješ

reci glasno pred ogledalom:

opraštam sam sebi

slušaj savjete debelih samosvjesnih žena

iz  časopisa i nedeljnih dodataka

one znaju najbolje

te su žene prošle pakao

misli na nove godine

okićene jelke

misli uvijek na nove jeseni

na upaljenu lampu i knjigu u krevetu

dok napolje pada kiša

misli na susrete sa prijateljima

na bocu votke

na gajbu piva

na jelo koje voliš

na filmski maraton

sada možeš putovati

možda ćeš čak postati i radosna osoba

ne brini čovjek sve preboli

reci to sebi mnogo puta

prisustvo

Bože moj, ako nemaš ljudsko srce, ne moraš da me voliš

ljudi ponekad kažu kako se o Tebi ne može govoriti

Ti si svemoćan, ali Tvoja moć nije isto što i ljudska moć

Ti sve znaš, ali Tvoje znanje nije ljudsko znanje

to su sve samo riječi, kažu

beskonačna odricanja negativne teologije

-može se samo reći ono što Ti nisi-

sve su to znaci za internu upotrebu

svođenje nepoznatog na poznato

nejasne analogije

katalog besmislenih fraza

'sličnosti koje niču i nestaju'

prtljag pun izlišnih verbalnih rekvizita

koje ne možemo nikako upotrijebiti

nešto posve Drugo

sve su to zaludni konstrukti, kule od pijeska

u kojima ne može da se živi

udovoljavanje potrebi da se priča

da se nešto kaže

ljudi govore kao što dišu

-ćutanje je oblik smrti-

ljudi moraju nešto da kažu

ali Bože, ako tvoja 'ljubav' nije ljudska ljubav

ako je ta riječ samo spomenik naše nemoći

onda, stvarno, ne moraš da me voliš

znaš da nikada nisam bio dovoljno spekulativan

za sve te priče o ličnosti i suštini

jedna osoba mi je jednom kazala

kako nikad nije mogla shvatiti sve to o Trojstvu

ali onda je sebi rekla – Bog je ljubav

i pomislila je da je to dovoljno

toliko svako može da razumije- rekla je

toliko je dovoljno za vjeru

Bože moj, ako nemaš ljudsko srce

kako bih prepoznao Tvoju ljubav

no Ti ćutiš kao što ćuti ljudska ljubav

ćutiš kada je teško

jer ponekad ljubav ne umije da da savjet

ponekad ljubav ne može sve da riješi

-tako smo naučili

to je naše iskustvo

-utjeha je to Tvoje tišine-

ljubav je često nemoćna

da oživi

da premjesti planinu

sakrio si svoju 'moć' od nas

svoje 'znanje'

sve to o čemu ne možemo govoriti

ali

prisustvuješ kao prijatelj

potrebno je biti vrlo slab da bi se ljubilo

vrlo nemoćan

potrebno je biti iskusan u patnji

da bi se ljubilo kako treba

da bi se ljubilo kako ljube siloviti

potrebno je naviknuti se na bezobzirnost

kakvu pokazujemo prema starim prijateljima

Tvoje krhko prisustvo tako je slično Tvojoj smrti

jer si utišao riječi savjeta

odložio si svoju pomoć

ljubio si kao oni koji ništa ne znaju

koji nemaju prikladne riječi

koji ništa ne mogu

osim da budu tu

-da bi ljubio kao što mi ljubimo

u  prisustvu bez riječi

tako si odlučio u
nijemoj
divljoj
sirovoj
nemoćnoj
tužnoj
ljudskoj  ljubavi

da nam se učiniš poznat

...osim smrti

voziš se autobusom za kotor

i kažeš kako vozač čitavim putem

sluša dina merlina

sve  je laž

nemam ja onih 18 godina

baš ti se dopada način na koji propadam

sve poente iz naših stihova

i kažeš

a mislili smo da smo  kurt cobain za siromašne

da smo neki trash punk suicide

da smo pijana courtney love

obeznanjena u đubretu

da smo low-budget verzija grunge propasti

a jebiga mi smo samo dino merlin -

siromašno za siromašne

fejk koka kola sirup na razblaživanje

marko aurelije samom sebi

predmeti nam pružaju utočište

skriti se među stvarima

kao među plastičnim cvijećem

među drvenim kockama i piramidama iz odbaništa

pokriti se snijegom od striopora

nestati

ne biti ono što štrči u prirodi

-gdje sad da staviš čovjeka-

predmeti podnose svaku bol

nijemo svjedoče svaki užas

nestaju bez drame

ne pripovjedaju o prošlim događajima

ne strahuju od budućnosti

ne osuđuju one što ih koriste

svjedoče mirnu i spokojnu smrt

prisustvuju nezainteresovano

stoje po kiši i snijegu

nepokolebljivi

dok polako gube boju

ne uzbuđuju se zbog toga

utjeha što nam je pružaju objekti

tako je slična hedonizmu

samozaborav tijela

čovjek za upotrebu

kao četkica za zube

služiti bez žaljenja

spokojno pretrpjeti svaku gadost

koncentrisati se na nešto sitno, partikularno

na mrlju od kafe na stolu

na dugme

na konturu predmeta

na rašireni veš

dopustiti da te predmetnost upije

da usisa misao

da izliječi, da anestezira

da se sakriješ u njedra materije

da uđeš u temelje zgrada

u zidove

da budeš kao mlada gojkovica

uzidan  u neki skadar na bojani

no ne dati svoj duh predmetima

ne oživljavati, ne nametati se, ne raslabljivati

nego uzeti od njih nenametljivost

ne-bol

stamenost i čvrstinu

rastopiti se u moru stvari

to je moj lični budizam

seattle

čitaš neku pjesmu

u njoj se pominju ljudi koji žure na posao

sanjivi u javnom prevozu

na ulicama

u odijelima

dok puše vjetar

mirišu na kafu

opalo lišće

 to je možda seattle  ili boston

i kažeš kao da gledaš sliku ili razglednicu:

to je naša poetika,

čežnja za gradovima u kojima nikada nismo bili,

za kišom

za djetinjstvom na polaroidima,

za neonskim reklamama,

za američkim snom,

za prodavcima biblija koji kucaju na vrata,

za neodgovornim glamurom propasti

za svijetom u kome je sve lažno,

pa i bol.

private idaho

da snimam filmove

svi bi bili

kao my own private idaho

samo bi se putovalo

i bilo bi neko prijateljstvo

i bila bi u naslovu neka savezna država

i kadar bi često prikazivao autoput

radilo bi se o dvoje  ljudi

koji bježe od ko zna čega

od nekoga kome duguju novac

od života

od nije bitno čega

i zabavno im je

i smiju se

i pričaju o svom životu

i tragične stvari odjednom postaju lijepe

bilo bi to neko prijateljstvo

možda više od toga

i bila bi nečija glava u nečijem krilu

i neko bi rekao: sve će biti u redu

i nosili bi karirane košulje

jer bi se sve dešavalo u ranim devedesetim

i vjetar bi ulazio kroz prozore na kolima

i neljubazne  konobarice bi sipale kafu

u svratištima pored puta

i bio bi tu neki džuboks

i muškarci sa kaubojskim šeširima

i neka raščupana djevojka

koja bi rekla: volim ovu pjesmu

i počela da igra sama

i neko bi te poslije pitao:

o čemu se radi u vladovom filmu

a ti bi rekla

to je  neki film o dvoje ljudi

i nije o ničemu posebnom

ali je kao baš tužan

kamera nas nikad nije voljela

mi smo bili ništa

o nama nisu pisale novine

mi smo bili ništa

kamera nas nikada nije voljela

bilo je simpatično

kako si se jednom oduzela pred kamerom

kako si uradila prijemni –pitala  je novinarka,

tebe - djevojčicu

dobro-rekla si

jesi li se spremala?

jesam

da li je bilo teško

nije, rekla si kratko

novinarka se nasmijala kiselo

rekla je kamermanu

idemo dalje

rekla si mami da ćeš biti na televiziji

da si govorila u mikrofon

isjekli su u montaži dio sa tobom

govorila si odsječno

tako se ne govori pred kamerom

kamera nema strpljenja

kamera mora da se zavede

sa kamerom se vodi ljubav

igra tango

sa kamerom moraš da budeš toreador

a ne plastična lutka iz izloga

moraš da je mamiš tijelom

moraš mnogo da se smiješ

moraš da imaš lijepe zube

kamera nas nikad nije voljela

prosto nismo imali ono nešto

ili se nismo trudili dovoljno

nismo sanjali dovoljno

nismo imali dovoljno mašte

nismo shvatili da se mora

neprekidno raditi na sebi

da ne postoji radno vrijeme

prag zrelosti

da se odluke ne donose odjednom

nismo ulagali u sebe

roditelji su bili previše popustljivi

i nas je bolio kurac

nismo se trudili na školskim priredbama

gadio nam se optimizam

zvijezde su tu na domak ruke

treba samo da posegneš

povraćalo nam se od takvih stvari

mislili smo da smo bolji od toga

zašto se čudimo bilo čemu

naše su ruke bile mlitave

uvijek pružene ka zemlji

kamera nas nikad nije voljela

i nismo vjerovali u bajke

lavlja muda

gledamo reportažu o bugarskim romima

jedan mladić i djevojka se vole

on je mršav ona je debela

roditelji im zabranjuju da se vole

on kaže da će se ipak vjenčati kad dođe vrijeme

ljube se na deponiji u sumrak

ima i jedan barely legal  transvestit

iščupanih obrva

kamera ga prati dok ulazi u bijela kola

-sve mušterije vodim u obližnju šumu-

kada bijeli auto ode 

on se ispovjeda kameri

-ja se molim svaki dan

Bog će mi oprostiti – kaže

ciganski gastarbajter nam pokazuje svoju kuću

ima ogromne betonske lavove na vratima

ispod lavljeg muda je zlatno zvonce

u kući pokazuje rokoko wc šolju

ovdje serem kao gospodin – šeretski se smije

drži cigaretu među prstima sa zlatnim prstenjem

mrtav medved je rasprostrt po pločicama

ima veliki plazma televizor

govori o politici

bugarska jeste u evropskoj uniji

ali on je bio u njemačkoj deset godina

to je neki drugi svijet - lamentira

dok bez majice, maljav sjedi u bidermajer fotelji

dekadentno gasi cigaretu na tepihu nogom

apple pie

zašto ne živim u američkom predgrađu

kraj 70ih i početak 80ih

drvene kuće ofarbane u bijelo

u nekoj suburbiji

kao iz american beauty

-quiet neighborhood-

u suton bijele zidove boje vatreni odbljesci

i sijenke golih grana

sladoledžijski kamion sporo vozi ulicom

svira kao muzička kutija

djeca koja trče da dobiju sladoled

ulica ima drvored

u prohladni suton

vjetar kovitla lišće

boca pića u papirnoj kesi

toplota u nozdrvama od alkohola

mnogo entuzijazma u koracima

zašto nisam bio tinejdžer kao claire iz six feet under

zašto se ne propada cool

kad se već propada

zašto propast nema ljepšu scenografiju

gdje je sterilna rodbina za stolom sa pečenom ćurkom

i tetka nalik na betty white koja kaže: oh, dear

kada se napravi skandal za stolom

i izjuri napolje kroz vrata sa mrežom, na trijem sa stolicom za ljuljanje

na suicidalne misli posle večere

u dvorištu, sa cigaretom

sa pogledom na rezervoar sa vodom

i upaljene lampione

zašto propast nije nešto što bi moglo biti kadar iz nekog filma

koji želiš da pogledaš tek kad ostaneš sam

i pobrineš se da te ništa ne uznemirava

zašto sve nije dramatično

zašto ne miriše na alkohol i apple pie

gdje je meksikanac koji prodaje pivo noću u neonskoj blještavoj radnji

zašto nemam snage da pijem i da se tučem kao u barfly

gdje su ludaci koji vrište u stanu pored

gdje je glamurozni klišej propasti

gdje su stvari iz knjiga i kul filmova

(mnogo sam, bre, bio naivan)

zašto je, dođavola, sve jebeni  sitkom

sa nasnimljenim mehaničkim smijehom

ljeto

treba mi malo kiše

treba mi dosta kiše

trebaju mi mokri prozori

magla po brdima

nedostaje mi da se pokrijem još jednim ćebetom

treba mi miris cigarete i grijanja u kolima

osjećaj da ćeš se uskoro razboljeti

kad te bole kosti

i sav si mokar

i uskoro ćeš leći
 nostalgija za smrznutim tlom

 spavaš

dok zvijeri izlaze iz legala, negdje po brdima

 i slijepe se dozivaju kroz noć
nedostaje mi da ti kažem: sa jeseni se umire samo od sebe

nedostaje mi da se slikamo na lišću u parku
miris upaljenog drveta i to kako se brzo smrkava

ne pamtim da sam ikad bio mlad kad je bilo toplo

ne pamtim uspomene sa mora

pamtim groznice, temeprature, mraz na prozorima
knjigu na njemačkom sa fotografijama bavarskih pejzaža
na jednoj slici su mladi kaluđeri u zaprežnim kolima 
voze se vlažnim kolovozom kroz žutu šumu
nose kip sveca sa psićem

pamtim gustu kišu, monsunsku kišu što se sliva niz prozore na kolima

zakrčeni saobraćaj

razlivena svijetla  semafora po retrovizoru

suton, oblačno teško nebo nad saobraćajnim znacima

tamo prema zapadu

i oluju koja će nastupiti

šta bi bilo da smo se trudili više

juče u parku

neki čovjek prilazi gospođi koja sjedi na klupi

i kaže:

profesorice da li me se sjećate

vidi se da se koleba

nesigurno govori

a ima možda nekih trideset pet godina

možda trideset sedam

late 30s

ona ga na trenutak zbunjeno gleda

njemu je izgleda neprijatno

ona napokon izgovori neko muško ime

on se veoma obradovao

a taman je pomislio da se našao svojom krivicom

u pomalo neprijatnoj situaciji

ipak nije zaboravljen ni poslije toliko godina

on kaže da je tu sa ženom i djecom

pokazuje rukom

malo dalje u parku

na neku ženu

 sa malom djecom koja jedu sladoled

ona ga pita da li je napisao knjigu

(jer je rekao u srednjoj školi da će jednom napisati knjigu)

a on najednom ima neku veliku tugu u očima

i kaže da još nije

ali da će jednom svakako napisati

a vidi se da neće nikada

onda se pozdrave i on odlazi

možda čak zadovoljan kako je sve prošlo

on je bio sasvim običan tip

nedostaju mu stari prijatelji

dobro smo se zezali back then –

sigurno pokatkad misli

nekad je imao želju da piše

i možda se smatrao talentovanim

sigurno i sada to misli

samo sada govori sebi

da nema baš vremena za to

možda čak prebacuje sebi

jer misli da je možda imao i šanse

to je bila ona jedna stvar

koja je njega izdvajala

koja ga je činila posebnim

dođavola, i on je imao svoje snove

sad je to  nostalgija

za vremenom kad smo imali neke šanse

ili smo bar tako mislili

volimo da mislimo kako smo nekad mogli sve i svašta

dok je bilo vremena da život bude bilo šta

sve je moglo ispasti drugačije

kako smo mogli biti neko drugi

neko ko čak piše knjige

i ima puno toga važnog da kaže

a sada samo djelujemo umorno

postajemo sa godinama

tužnija verzija sebe

bolji život

srce, voli me kao da ti je ponovo 17 godina

ali u nekom romantičnijem vremenu

u kojem smo mogli biti statisti u nečijem važnom životu

oduvjek sam želio biti tinejdžer osamdesetih

mogao sam svjedočiti bitnim događajima u tuđim životima

mogli smo nekome važnom biti niko i ništa

mogao bih sada reći: nisam učestovao u tome

ali sam poznavao sve te ljude

želio sam odrastati u važnijim vremenima

želio sam svjedočiti više nego živjeti

želio sam milost da život bude opravdan spolja

suviše sam lijen da tražim značenja u sebi

mogao sam biti neki treći lik u nekom važnom društvu

neko koga niko ne pamti, ali on pamti sve

neko ko može reći: da, bio sam tamo

kad se umiralo u ushićenju
neko je ljubio lutku na napuhavanje

sjećam se te žurke kada se ta važna ličnost ševila

u dovratniku sa drugom važnom ličnošću,

sjećam se kad je vorhol dolazio u beograd

vidio sam ga sa leđa

sjećam se i ginzberga

ginzberg je poslao pjesmu jednom mom drugu

da, vidio sam tu pjesmu

znali smo neke koji su među prvima umrli od aidsa

znali smo protonarkomane

znali smo neke važne osobe koje su se predozirale

prošli smo kroz njihov stan noć prije

bili smo sa nekim kome je prvo javljeno

znali smo ko svira u kom bendu

poznavali smo ljude koji su poznavali kul ljude

znali smo sve njih

oni nisu znali nas

ali mi smo znali nekog ko je znao njih

bilo smo njihovo niko i ništa

bili smo niko i ništa važnih ljudi

tada je nešto značilo: biti nekome niko i ništa

tada je bilo u tome neke plemenitosti

danas, ne mogu te više izbaviti događaji

danas nemaš čemu svjedočiti

živimo u dosadnim vremenima

danas moraš sve sam

danas eto nemaš kome biti niko i ništa

nasukana

krevet je postao njeno utočište

krevet kao splav brodolomnika

daska za koju se drži čvrsto kao za jastuk

dok joj noge plutaju u vodi

oko kreveta kruže ajkule

posteljina je bijela

i miriše sterilno

na hotelski sapun

ogrezla u dušecima

kao prsti u izbjeljivaču

načeta čaršavima ogrubjelim od pranja

kiša zapljuskuje prozore poput talasa

ima morsku bolest

šoljica od kafe prepuna je opušaka

neko pokušava da je podigne iz kreveta

ošamućena od tableta

to joj djeluje kao scena iz neke sartrove priče

neka drugi raspolažu našom slobodom

neka drugi uzmu naš život u svoje ruke

neka dođe neko snažan

neko ko se ne plaši života

dođavola, nije u pitanju strah

neka dođe neko ko ima strpljenja

neko ko ima snage da živi

da hoda

da čisti i pere

da kupuje i stoji u redu za kasom

neko kome nije muka da se obuče i prošeta psa

prekrijte me tankim čaršavom

sad sam na granici sna

zemlja je otvorila svoje izvore

voda masivno teče

ali zaglušeno kao pjesak

nemoj da zoveš hitnu pomoć

pogledaj u kupatilu

izbroj pilule

nisam uzela mnogo – kaže

samo želim da se odmorim

imam grč u nozi

da sam u moru sad bih se utopila

porinuta sam kao podmornica

tijelo je najljepše kad je oprano sapunom

sapuni u hotelima kojima se peru

ljudi posle seksa

imaju kontraceptivno dejstvo

dobro treba isprati genitalije

to su male tajne lanaca trećerazrednih motela

male brižnosti prema mušterijama

sitne diskrecije

u hotelskim sobama umiru

domaćice kao iz filma 'Sati'

umire se anonimno

jebe se anonimno

trgovački putnici

ljudi na psolovnim konvencijama

homseksualci

preljubnici

propale glumice koje gutaju pilule

čaša u kupatilu iz koje svi piju

sve što se radi u tim sobama je bezbolno

jer se nikog ne tiče

jer je to sve nekakav film a ne stvarni život

(film o ljudima iz predgrađa, o piti od jabuka,

o transgresijama koje djeluju čak romantično u tuđim životima)

jer nemamo čak ni ime

osim onog lažnog na recepciji

john doe, jane doe

sada bih dotakla svoje lice

samo da nisam toliko umorna – misli se

dotakla bih svoje lice

da se uvjerim da imam oči i uši i nos i usne

da nisam postala biće bez lica

biće koje se ne može identifikovati

jane doe in her late 20ies

osjećam da su sitnice

sve ono što nas odvaja od drugih ljudi

sitne kontigentnosti

lične karte, čista birokratija

na silu izmišljene karakterističnosti

namjerno uvećane

bore pod lupom
features under microscope

osjećam sada kako sam, kao i svi drugi,

u suštini – nešto anonimno

kako otvoriti izložbu

obavezno dođi nacvrcana

obuci kožnu jaknu

našminkaj se napadno i nemarno

neka ti se karmin rastopi u masnicu na uglu usne

obuci sramotno kratku suknju

pocepane čarape

istrošene na kolenima

kada budeš govorila obavezno ubaci poneku psovku

reci nešto kao: 'ovo su jebeno dobre slike'

klati se, kao da gubiš ravnotežu,

kao na ringišpilu

pričaj prostote pomešane sa intelektualizmom

to je tako šik

pričaj viceve koje niko ne razume

smej se glasno

savijaj se u struku

smej se telom

smej se glasno u tišini

dok te gledaju zapanjeno i sa negodovanjem

smej se sve dok ne bude dovoljno awkward

budi neprijatno pijana

budi pijana kučka

uzimaj piće za pićem

ponašaj se kao slon u staklarskoj radnji

prospi slučajno piće po mladom gospodinu

izvini se promuklo

i pokušaj maramicom da ga očistiš i osušiš

dok ona kučka od njegove devojke negoduje

dok te bude odbijao i govorio: u redu je, sam ću

odustani i reci: jebi se

zatim se okreni kao prineza i pođi na drugu stranu

na kraju napravi još neko sranje

glasno se svađaj sa nekim koga površno poznaješ

reci mu: skote, kako si mogao to da mi učiniš

jebite se svi – reci publici koja stoji skamenjena sa svojim čašama

na kraju, šta da ti pričam

budi ti.

etikecija

zamjeraš mi što brzo jedem

što jedem sa prstima

što se ponašam kao životinja

to uopšte nije lijepo- kažeš

što brzo govorim, smeta ti

što smiješno mašem rukama dok pričam

to je neurastenično-misliš u sebi

znaš, mislim se, nekada sam bio drugačiji

nekada sam bio staložen

stavio bih salvetu u krilo

znao sam tačno za šta služi koja kašika

velike, male, srednje,

noževi, viljuške,

pažljivo sam birao asortiman,

staloženo sam pričao,

blago se smješkao dosadnim sagovornicima

ne ovako seljački kao sada

nisam se smijao glasno kao sada

nikako ne – ovako neprijatno

nisam uništavao rečenice,

pažljivo sam akcentovao

sve je bilo vrlo književno,

znao se svaki zarez, svaka tačka

svako veliko i malo slovo

sve je bilo tada na svom mjestu

mislim - sve u svijetu bilo je na svom mjestu

mnogo sam pazio, osjećao sam obavezu

a sada izvinite, gospodo, na mojim manirima
sada me jednostavno boli kurac

monodrama

šta trebaš uraditi prije spavanja

da zagrizeš udicu da te odvuče do kreveta

da pojedeš picu sam

filmski maraton i ugašena svijetla

svjetlost televizora koja trepće kroz prozore

da hodaš sam po nepoznatim djelovima grada

da zamišljaš da živiš u izlogu

da slušaš razgovore prolaznika

ljude u šoping molovima

da osjetiš intimnost

i ljudsku zajednicu kao u crkvi

bratstvo svih naroda, svih ljudi

sve su to naši životi

sve se to mene tiče

da se odmoriš

da budeš ti i neko drugi

da se povrijediš

romantičnom predstavom o životu

koja blješti kao neonsko svijetlo

da budeš neko drugi

a istovremeno da ostaneš ti

nije lako biti čovjek

stalno živjeti za druge

bez ontološkog supstrata

kao hrpa iz koje stalno ispadaju listovi

kao bezbroj verzija za sebe i za druge
stalno živjeti na tuđim pozornicama

sjesti na kraju dana kao viktorijanski glumac

sa perikom i glomaznom šminkom

kao ostarjeli čovjek od autoriteta

kao sveti starac

kao mudrac sa planine
i skidati šminku i biti ćelav

razotkrivati se postupnim gestama

na izrezbarenoj stolici pred praznim gledalištem
na privatnoj, kamernoj sceni

dok reflektori tope šminku

i zastati kao da se ima nešto važno reći

nešto duboko

nešto povjerljivo

napraviti dramsku pauzu
a onda senilno zaboraviti to važno
 šta smo imali reći