Znaš, kad sam bio mali
znao sam da je 16. avgust poseban dan
Sveti Roko, prvi svetac za koga sam ikad čuo
(sad zauvijek mlađi od mene, od 31, 32 godine)
Taj Sveti Roko
Teško lijep na oltarnoj pali,
(Ne možda na prvi pogled, već kad misliš o tome duže;
Sa dubokim pogledom nekog ko je vičan bolu;
To sam naučio da prepoznajem
Poslije kod ljudi koje sam znao)
Išao sam svake godine sa babom na misu
U Donju Lastvu
I pod lampionima krenula bi procesija sa kipom
Prolazili bismo ispod njega i ostavljali sitan novac
(Moramo jednom poći zajedno
Sad nakon svega, nakon 20 i nešto godina;
Nisam bio dugo, ali često sanjam te mise
Čujem valove, kao u školjci, misne tišine
– Biskup je jednom, zbog mnoštva svijeta,
Misio u barci uz obalu – kao Isus)
Sveti Roko iz Monpeljea sa patničkim pogledom
Zadiže svoje ruho i pokazuje kažiprstom
Duboku ozljedu ispod koljena
(Od čega mu je ova rana?
Baba je kratko rekla– od kuge)
Bio sam zagledan u tu crvenu povredu
Fasciniran, izgubljen u njoj
Vidjeh mog prvog, ranog Hrista u toj krvi
Osjetio sam so i more te rane
Dotakao sam je rukom
Zašao sam preduboko u nju
Nešto to govori o meni,
Da sam se čak i kao dijete
Prvo identifikovao sa ranama
I povredama, a potom sa svim ostalim.
