Frygt og Bæven

Osjećam kako je teško umrijeti,

ne zbog onoga što smrt znači,

ne zbog nekakvog ontološkog straha i drhtanja,

ne zbog načina na koji te emotivno može sjebati

ta ideja da je svemu kraj,

ne na način da je čovjek utučen

jer razmišlja o protraćenim šansama,

jer nije ostavio dovoljno traga

 ili nije ostavio nikakvog traga,

ne zbog naše obazrivosti

prema bićima koje volimo

i koja vole nas

-kako će oni to podnjeti?

ne zbog toga što se sebično plašimo

 da postoji pakao-

već kao da je smrt nešto biološki deprimirajuće,

kao povraćanje,

kao da to zahtjeva napor organizma,

neprijatan napor,

kao noge i ruke,

kao ekstremiteti koji se trzaju,

kao krv koja kola previše brzo,

kao umor od tijela,

kao nešto naglo,

kao spazam,

kao beznađe tjelesne nelagode,

kao da tijelo traži više

 nego što duh može podnijeti

u tim trenucima.

Kao da se viče: neka se to završi brzo!

Neka bude kao u snu.

Kao da nije strašno umrijeti sam po sebi,

-kao da smo navikli na taj koncept

i usvojili smo ga

-ali jednostavno kao da večeras

 nisam spreman za to

kao da nemam fizičke snage

baš za taj napor,

želim još nekoliko mirnih dana i noći,

još malo tišine da se spremim,

ne mogu sada fizički to da trpim,

aneurizme,

pucanje sudova,

preskakanje srca,

mokrenje u gaće od biološke tjeskobe,

kao da su duh i tijelo neuskalđeni,

kao da duh nema strpljenja

za buku i bijes organizma.

Kao da je ono užasno –

zapravo vezano za fleke na posteljini,

na trošenje i satiranje mišića,

na bacanje krvi,

kao da sav taj užas umiranja

potiče od primitivnosti fiziologije
Kao da je smrt uvijek nasilna.