SMIJEH

Ipak, hvala ti što sam te povrijedio.

Bol koju sam nanio sebi i tebi

Omogućila mi je da vidim stvari onakvim kakve jesu.

Danas sam šetao po zimskom suncu,

I bio je neobično topao dan za decembar,

Čvrsta trava škripala je ispod mene,

I ptice su letjele,

I sunce je bilo puno blagosti,

I milovalo me je i slivalo se niz mene kao kiša,

Kao kada poslije pijanstva, mamurni,

Znajući da smo sve upropastili,

Uđemo pod tuš i sjedimo zgrčeni,

Plačući, dok se topla voda sliva po nama.

Tako se po meni slivala svijetlost.

Sve je bilo tako obazrivo prema meni.

I granje, i lišće i trava i dječiji smijeh.

Znaš, mislim se kako se nešto mora promijeniti.

Osjećam da dalje više ne mogu ovako.

Sjetio sam se kako jedan lik u Čehovljevoj drami kaže:

Po ovakvom danu valjalo bi se ubiti.

Znaš kako ljepote prirode pružaju neku čisto estetsku utjehu,

Bez moralne obaveze, bez krivice, bez potrebe da se slavi i zahvaljuje.

Znaš, ovo je sad kliše,

Ovih dana me zanima sve što je u vezi sa suicidom.

Čitam Trakla, u stvari više razmišljam o njemu,

Kako se na frontu rastrojen pokušava ubiti dok je sve zavejano snijegom,

Kako mu otimaju pušku iz ruku,

Kako kao u usporenom filmu on viče i batrga se iz njihovog naručja,

Kakvo bezumlje,

Ali ima nečeg lijepog u tragičnome,

Ovih dana slušam sve od Marka Linkousa,

Zamišljam da je po ovakvom sunčanom danu

I on prekinuo svoju životnost pucajući sebi u srce.

Znaš kako sam površan.

Uvijek od strašnih stvari pokušavam napraviti neku romantiku.

Valjda sam preveliki optimist.
Čujem te kako se smiješ.