*

Hajde da trulimo sa nadom,

Kao lišće na vlažnoj zemlji

Ispod koga buja život,

Iz koga niču nježne vlati,

Hajde da budemo pokrov života,

Hajde da naša smrt grije život ispod nas,

da ležimo  na mokrim poljima,

da udišemo život ležeći potrbuške,

u zemlji je toliko života,

ako ućutiš

čućeš kako biljke klijaju,

kako se stvari rađaju,

kako sitne opne pucaju,

čućeš roj zvukova i pokreta,

ciku buđenja,
električne šumove,
kao snijeg na televizoru.

Hajde da stojimo na kiši

da nas nahrane kapi,

da ih upijamo kožom i kosom i očima,

da trčimo kroz mračne šume,

kroz vlažne, maglovite šume,

kroz promočne šume prepune vode,

da nas šibaju kapi sa drveća,

da naslonimo ruke na kožu stabala,

na crnu mahovinastu koru

što ostavlja trag na dlanovima,

da upijamo tup miris trulog lišća

što oživljava i obnavlja zemlju,

da trčimo goli kroz kapi,

da izlazeći iz šume,

osjetimo radost novog rođenja,

da budemo kao u porodilištu,

mokri i uzbuđeni.

Da nam se zavrti u glavi od života.