BRIGHT LIGHTS

Vozim se autobusom kroz mrak.

Vožnja traje suviše  dugo.

Sunce je već davno zašlo.

Hladno je i boli me glava.

Hell on wheels.

Osjećam se mamurno.

Prolazimo pored neke škole.

Kroz velike prozore,

u bijelim neonskim sobama

vidim neku djecu kako sjede za stolovima i pišu.

Uskoro će otići kući.

Mora da su umorni.

Otići će kući, večeraće i

gledaće televiziju.

Veliki salon za prodaju automobila,

okićen lampicama što titraju,

božićnim jelkama.

Čovjek, trgovac koji tu radi,

ostao je sasvim sam.

Vrzma se po praznom zastakljenom prostoru.

Oko njega sve blješti.

Uskoro će zaključati vrata, spustiti metalne roletne.

Još malo pa je osam sati. Otići će kući,

u stan isto tako okićen, obasjan žutim svjetlom.

- 'Što ima za večeru?'

Mislim se kako ima psa labradora, ima ženu i djecu.

Otići će zadovoljan kao što su

zadovoljni samo umorni ljudi.

Lako će zaspati.

Zaspaće čim mu glava dodirne jastuk,

onako kao što trijezni ljudi spavaju:

neće mu se vrtjeti u glavi,

neće osjećati mučninu.

Sigurno ima zdrav san.

Mislim se, dok gledam okićene izloge,

neonska svijetla-

Mislim se – život je nešto drugo,

život je negdje drugo.

I, zapravo, osjećam se bolje.

Jeste da me se to ne tiče,

ali ovako – sada  mi se čini-

da mi je tu pred nosem,

da mogu posegnuti rukom za njim,

da je sasvim blizu.