WEININGER

Sasvim je eksplicitna putanja te propasti.

Ona ima jasno određene stadijume, anamnezu.

To su gradacije,  jasno uočljivi prelazi.

Sve je izgledalo tako neumoljivo predoređeno.

Skoro bi se moglo reći –

kada to ne bi bila strašno neosjetljiva riječ-

moglo bi se reći da čovjek osjeti nekakvo zadovoljstvo –

hladno, užasno zadovoljstvo, da se stvari ponekad odvijaju po redu –

kao kada se simptomi pacijenta koji pati od neizlječive bolesti

javljaju iscrpno i po tačno utvrđenom redosljedu opisanom u kakvom priručniku.

Tako je zaista i bilo.

Prelazilo je iz judaizma u katoličanstvo,

Pa iz katoličanstva u protestantizam,

Pa iz protestantizma u suicid.

Iz zakona u kulturu,

Iz kulture u neurozu kulture.

I na kraju kuća čiji zidovi memoriraju

Betovenovu smrt,

Schwarzspanierstraße 15

Dva oproštajna pisma na stolu,

ocu i bratu.

I potom kao da su ptice  prahnule sa drveća.

Nekoliko listova je utom palo na tlo.

 Njega je ubila bolest kulture.

Barok, histerično ženstven,

pa ikonoklazam, depresivno muževan,

Zaključana darohranilica,

Okićena zlatnim cvijetovima.

Kićanke,

A potom su bili prazni i zidovi,

Prvo previše slika a onda

Premalo slika-

To bolovanje je u sebi supsumiralo

cjelokupnu povijest zapadnog svijeta.

Neumjerenost, sekularizaciju,

kotrljanje ka smrti.

Pakao koji je tek imao nastupiti.