Ovo je jutro
lukavo kao pauk u mreži.
Mami me suncem,
da bi me smrzlo.
Prevrćem se u
krevetu.
-Nadam se da si
dobro.
-Moraš paziti na
svoje zdravlje.
-Nadam se da imaš
ljude oko sebe,
koji će ti kazati da se ništa strašno nije
desilo,
koji će pokušati da te nasmiju.
Zamišljam da sam
samo tijelo,
bačeno u hladnu
šumu,
da ležim u
mahovini,
među papratima i
mračnim stablima.
Stavljam ruke pod
jastuk.
Osjećam teksturu
tla.
Moji se prsti kao
korijenje pružaju
u smrznutu
zemlju, i postaje sve toplije.
Postaje modro.
Toplotu ne uzimam
jutros od sunca
nego iz srca
zemlje,
To su zalihe topline,
što griju mrtve.
Griju me uspomene
sunca.
Nadam se da imaš
neku utjehu.
Da imaš Boga i
ljude.
Tople kosti
svetaca, drvene ikone,
sa toplim bojama.
Nadam se da te
boje jutros griju.
Ja sam jutros kao
zmija,
što noću leži
ispružena preko
napuštenog puta.
Akumuliram toplotu
skupljenu poput kiše,
u procjepima,
u pukotinama
asfalta i stijena.
Nadam se da
jutros imaš ljude koji te vole
i koje voliš.
Nikada ne treba
odustati.
I ja imam neku
utjehu.
Mislim se – bar se nešto dešavalo.
Bar je nečeg
bilo.
Imao sam iskustvo
da volim,
da nanaesem bol,
da trpim bol.
Osjećaj da se
stvari kreću.
Bar sam imao
iskustvo.
Bitno je samo da
se stvari kreću,
da se nešto
doživljava,
da se osjeća.
Bože, postao sam experience
whore.
Evo slušaj, uspio sam da se nasmijem.
Nije toliko
strašno.
Idu praznici.
Danas ću okititi
jelku.
Popiću kafu.
Sve će se
srediti.
Praznici su suicide postponed.
Ma, šalim se, sve
je u redu.
No comments:
Post a Comment