žurka kod prijatelja tvojih prijatelja

sjećam se jednog davnog decembra

danima sam bio u stanu

pio pivo i vino

u velikim količinama

u prazničnom raspoloženju

slušao muziku sa tvog cd-a

bilo je još toliko mogućnosti

koje ćemo u narednim godinama

prokockati

za novu godinu

počeo sam da pijem u jedan popodne

onda sam oko jedanaest otišao pješke

kod nekog drugog

kod prijatelja nekog tvog prijatelja

gdje su bili još prijatelji njihovih prijatelja

mnogo nepoznatih ljudi

koji pričaju o muzici i o bendovima

dvije gej osobe govorile su

o svojim omiljenim filmovima

obožavam džona votersa –

rekao je jedan od njih

pio sam još

napravio nekoliko ekcesa

smijao se preglasno

privlačio pažnju

drsko zurio

neprekidno pričao

uprkos njihovom ogorčenju

u jednom trenutku

pao sam pod ofucanu

okićenu jelku
povukao  je sa sobom

nadnijeli su se nada mnom
posutog novogodišnjom dekoracijom
i crvenim šljokicama

citirao sam karvera

'merien, srećan sam'

rekao sam gej osobi

koja obožava džona votersa

iz mraka

Sivi dani

Dok gledam kroz prozor

Pale se daleka svjetla u zgradama

Grad se može vidjeti

Iz nekog svemirskog broda

Dok zemlja tone u mrak

Požar svjetla zahvata površinu

Moje su suze

Sada nešto tuđe

Distancirani bijes

Kao da sam lik iz filma

Mogla bi se ostaviti samo kratka poruka

Baciti telefon

Otići zauvijek negdje drugo

Kada sam počeo da umirem

Ovako dugo

Pritjeran uz zid

Da sam odmorniji

Sada bih sjeo i pio sam

Pomiješao bih viski i pivo

Glasno slušao muziku

Pričao sam sa sobom

Bio vrlo zabavan

Žalio što niko ne sluša

Ogrnut čaršafom

Glasno bih čitao Karvera

Frenka O'Haru, Ginzberga

'Zašto je Bog ljubav, Džek?'

Ali previše sam umoran

Trebalo je davno uraditi nešto drugo

Trebao je biti neustrašiv godinama prije

Srce se grči kao pesnica

Iz mraka

Gledam kroz prozor

U sivo nebo

zavičajni pjesnik

nosi vijetnamku
i ima dvije zbirke poezije
sa erotskim i rodoljubivim motivima
pjesme obiluju slikama
zavičajnog kamena
sise
rodnog vinograda
golog bedra i planinske vrleti
patrijarhalni erotski pjesnik
ima crnu bradu
i prste crne i žute od duvana
objavljuje refleksivnu liriku
po časopisima iz dijaspore
možda govori pomalo francuski
ali nije samouvjeren
možda je radio u duvanskom kombinatu
/duvanski kombinat
zvuči kao
najljepša poezija socijalizma/
pije crno vino iz bokala
udiše otrovni dim
postsocijalističke apokalipse
sa one strane prozora
uvijek je siva jesen
i golo drveće
arhitektura radničkih blokova
i struja nestaje svakog dana
od  dva do pet
kaputi mirišu na pivo i benzin
zavičajni pjesnik
ženskih grudi
u svojim četrdesetim
leži u sanatorijumu
u pidžami na pruge
pljuje krv
u mali emajlirani lavor
napolju je naravno jesen
u daljini je planina
a pod njom gusta šuma koja
-primijetio bi to samo kakav pjesnik-
liči na pičku

The Enduring Chill

Želio bih biti električar
Po oblačnom danu
Ići od stuba do stuba
Malim neurednim kamionetom
Pozadi su krpe i priručnici
Prljavo radno odijelo
Podgorica i oktobar je
Ja sam na terenu
Ptice su po električnim žicama
Dok počinje da pada kiša
Otvaram ladicu u kolima
Čitam nasumično Imitatio Christi
Moje jedino štivo
Nedeljom nazočim Misi
Pobožno klečim
Dok sveštenik diže Presveto
I On blista kao žuto i crveno lišće
Bljesne kao riba u bistroj rijeci
Kao nježno oktobarsko sunce
Silazi kao ptice sa strujnih žica
U moj siromašni život
Radnim danima opravljam stubove
Imam grube ruke

Stvari o kojima ne mogu da govorim

 

Jedna pjesma koju sam danas čuo
Podsjetila me je na tebe
Mračna radost o kojoj
Se ne može govoriti
Bez obzira na alkohol

Jednu pjesmu danas sam čuo slučajno
(Ovo je sad klišej)
Padala je kiša niz oluke
Zapušene lišćem
Sive zgrade i pijano ushićenje
Dok gore nozdrve
I glas je pjevao
Bio je načet
I govorio je premalo riječi
Ali mrak između njih
Slomljeno staklo
Sjetilo me je na stvari
O kojima nikad nisam bio
Dovoljno pijan da govorim

Jedna pjesma koju sam čuo u prolazu
Sa premalo riječi
Bogata iskustvom
Glas
Rastrgnut godinama
Bolestima
Nasiljem
Izgubljenim stvarima
Usne od prije mnogo godina
Što govore povjerljivo
U bijelim kupatilima
Sterilisanim mokraćom
I mnogo piješ
Da bi mogao da podneseš silu
Tog glasa
I ne ideš na časove
Ili na predavanja
Ili na posao
Bježiš u neki ćošak
Da piješ svoje
Da bi mogao prihvatiti
Taj glas
Onaniju tog glasa
Svim tijelom
I da kažeš
Sad mi do ničega nije stalo
Dok riječi toga glasa
Gore u tebi
U tvojoj utrobi
I u tvojim plućima
I dok propadaš uz tu muziku
Samo te molim...
I zatvoriš oči
On i dalje ide
I tjera te golog i bosog
Šiba te
Dok ne ostaviš sve što imaš
Glas koji me je zapalio
Prije mnogo godina

Tu sam pjesmu danas čuo
I znaš
Još nisam počeo da idem
Četvoronoške
Još nisam počeo da lajem
I zavijam
Da se valjam po zemlji
Da spavam u popišanim
Ulazima
I zato ne mogu da kažem
Na šta mislim
Još treba da propadnem
Do te preciznosti

Vetilj

2008. godine
Rani decembar
Sa prezrelim japanskim jabukama
Zemlja je isprana kišom
Šume dišu zdravim vjetrom
Vraćam se sa ocem iz Ostroga
Novim putem
Oblačan dan
Na putu ne srećemo nikoga
Tek po neka napuštena kuća
I žuto lišće otežalo od vode
Pada po putu
Odjednom pred nama
Ukazala se ravnica sa kućama
Otkrila se u svjetlu skromnog sunca
Kao Hanan pred Mojsijem
Ždrebaonik kao zamak
Među vitkim stablima
I malom rijekom
Svetac je tu legao
Kao Jakov u Vetilju
Gdje su ljestve sa anđelima
Stari vladika
Sijed i blag
Poslije mnogih seoba
Sjeo je pod stablima
Pored rijeke
U jesen
I eno gleda obećanu zemlju
Sanja anđele što se penju
I silaze

Amerika, dva čina

Zagrlio bih svijet
Rastegao bih bolesno
Zgrčeno srce
Da primi raskršća
Odsjaje neona
Na pokislim pločnicima
Prljavo nebo megalopolisa
Hotele pored puta
Volio bih te pijanu
Ameriko
Suggarpie
Volio bih te tako prljavu

U jednom mom snu
Izgubljen sam na parkingu
Među kamionetima
Pickup-ovima
Negdje na Midwest-u
Ukazuje mi se bilbord
I neonskim svjetlom
Ispisano obećanje:
Bićemo žalosni sa tobom
Majko žalosti

Epitaph

Kruni me pustinjski vjetar
Putniče
Pitaj me kao Firentinac
Negda
Trpeće one duše grešne
Nalik kristalima i stablima
S' čega me je ovakva zadesila
Kob?
I mrak što me liže
Kao stub od soli
Čemu je namjeran?
Spomenik sam putniče
Što ne nadgleda život
Koji sam vodio nekad
Drugačija ah moja je čežnja bila
Strašniju imam ti povjeriti stvar
I luđu:
Skamenjen sam
Nad životom kakav
Sam želio da vodim
Spomen sam tužniji
Od Lotove žene
Uzaludniji kamen
Nad praznom dolinom
Žrtva
Mnogo siromašnije čežnje

Le Coeur admirable

Hodočastim u tvoje srce
Ono je grad na gori
Veoma utvrđen
Prozori su njegovi
Zatvoreni štitovima
Iza njih proviruju koplja
Hodočasnik sam
Pred gradom svetim
Zlatnim
Pada noć
I aveti se bude
U svojim jarugama
Nakaze što vrebaju iz tame
One polažu kužne ruke
Na bijele ženske vratove
Okreću šije
Vuku djecu i grizu stoku
Po mraku idu vojske
Dok konji frkću
Njihove crne oči
Kao pauci
Kuga ima tanke prste
Koje pruža iz sijenki
Stižem pred grad silan i strašan
Dok noć iza mene grabi
Kao prosuto mastilo

njihova mračna religija

njihova mračna religija

htonski bogovi

koje su slavili po raskršćima

govorimo sa svakom osudom

avaj, o njima

their wicked ways:

livacije i sjene umrlih

što gledaju iz tame

kroz hiljadu zelenih očiju

i ližu proliveno vino

mračni jesenji kultovi

i trule šume sa faunima

i nestašnim nimfama

njihova najsujevjernija čaranja

hjerofanti što pjevaju falusu

u ophodu gradova

oni rade vrlo pobožnu stvar

uvjerava ih mračni heraklit

isti su naime had i dionis

njihova impietas

mjesta gdje su objedovali ležeći

kupatila ukrašena opscenim freskama

njihov sacrilegio

vulkan sada sipa pepeo

kao obilni snijeg

po njihovim kućama i ulicama

seljaci će vjekovima kasnije

iskopati u svojim njivama

nakurnjak

i statuu mlađanog hijacinta

jedino što je ostalo

od njihovog nevaljalog života

#

stigao sam  beograd u zoru

kupam se  dok ljudi idu na posao

mokri tragovi stopala  dok odlazim u krevet

potom čitam fleneri dok ležim

priče o kojima mi je govorio fannie

u pauzama na wc šolji pušim

uveče coca cola i bruce springsteen

filmovi koje mi je poslala maja

ima ih dovoljno za do jutra

dok sviće stvaljam ruku na grudi:

Srce Isusovo uskoro će jesen

hodanje po lišću spavanje na kiši

kao u nekoj karverovoj pjesmi

propali nepretenciozni muškarci

što se raduju malim stvarima

sada kada više nisu tako mladi

kao preživjeli koji  poslije nesreće

ponovo uče da hodaju i da govore 

da prepoznaju lica i da koriste pribor za jelo

ovog jutra proničem novu vrstu poniznosti

dok pričam sa Majom o Keruaku i Meksiku

bodljikava žica
oko moga srca
ti, migrant

neonska tahikardija

vidjeli smo sinoć u gradu

neonsko srce što se pali i gasi

iznad sex shop-a

ali bilo je pokvareno

i samo je treperilo

kao veliko uzbuđenje

kao da je mnogo trčalo 

to jadno srce

da nas pretekne

i sačeka na ćošku

i da se pravi da je odavno tu

anđeo hermeneutike

Lutherovi savjeti mladiću

protiv melankolije:

jedi kobasice i pij pivo

ako ne možeš drugačije

misli i na neku žensku

ovdje Luther već pravi koncesije

dok govori o najopakijoj utvari

demonu tuge

opija se bespoštedno zbog semantičke nijanse

govori o nesanici drhtanju tijela

noćnom znojenju

demoni progone one koji mnogo čitaju

zloduh gramatike izvrće jednu Pavlovu riječ

unum vocabulum

Luther što egzorcira tintom u zamku u Wartburgu

piše traktate, gestikulira, škrguće na neprijatelje Pisma

govori o tijelu tekstova sa gastronomskim užitkom

'kad sam shvatio gramatiku

Pismo je već imalo bolji ukus'

Kao drevni tumači govori o hermeneutici

kao o spremanju masnog začinjenog jela

gledamo sada njegove portrete

opažamo kako postaje sve krupniji

dok iz godine u godinu pobijeđuje melankoliju

kao da ga vidimo

dok drži predavanje studentima

drvena predikaonica

počinje da škripi

pod teretom anđela hermeneutike

kao

sanjao sam te

nije te bilo godinama

i kao da si odavno već umro

i vozimo se u mom snu

kroz noć

i kao da sam se tek probudio

tjeskoba tupa kao pesnica

kao da ću tek ponijeti više

nego što mogu da podnesem

kao kad istrčiš poslije žestoke svađe

i sjedneš u kola i odeš

i kao kad se sve ruši

zalupiš samo vratima

i ne znaš kuda ideš

taj osjećaj

dok bježiš a znaš da nemaš gdje

i beskrajna usamljenost

kao da si sam na svijetu

i nemaš nikoga

ili je sve što imaš toliko slabo

i odvrnuta je neka muzika

kao Forget Her

i muzika postaje sve glasnija

pulsira u bubnjevima

i dim od cigareta

puna pepeljara u kolima

neonski gradovi u dolini

pepeo u krilu

i zamagljena stakla

dok pušim

postaje sve beznadežnije

i kažeš u jednom trenutku:

'što ćemo sad'

i besmislena iznenadna radost

kroz koju govorim:

'pije mi se pivo'

i spremno prihvataš

i zamišljam neko zadimljeno mjesto

pijemo pivo

hladno je i jako

jedno za drugim

smijem se glasno

moj je bol postao priča iz indie filma

nešto za druge

sa kolima i alkoholom i cigaretama

i neonskim reklamama

i neke stvari koje dugo nisam govorio

zen mog života

zaboravili smo sve

i pričam i pijem i pušim

smijem se glasno

kao da sam bio mrtav godinama

Vaskrsenje

Postoje grobovi

Pored crkve u Doljanima

Pored našeg novog groba

Stari napušteni grobovi

Bez imena, bez ploče

Bez spomena

Samo gomila nabacanog kamenja

kao međe

iz njih raste korov i divlja ciklama

pradjedovi su zaspali među korijenjem

legli su u stranu kao poslije kosidbe

u sjenoviti hlad

stare zajedno sa drvećem

kosti što imaju godove hrasta

vozradujutsja kosti smirenija

spavaju sa neizrecivom strpljivošću

svijet neprestano stari

prolaze indikti

ali njih nije briga

nemaju više vremena

za vojske i žetve i gladne godine

za stoku i konje i knezove

za život

zauzeti su smrću

smrt im uzima dosta vremena

ali zemlja još uvijek miriše zdravo

i oživljava ponekad kišom

kao da su pradjedovi na kratko

otvorili prozore

u malim sobama

i pustili svjež vazduh unutra

skupljaju kišu

pradjedovi u otvorene dlanove

udišu ponovo svjež prohladni vazduh

čekaju da otvore oči

u crkvi gore, na ikonostasu

sjeo je Isus, od 33 godine,

Bog otaca

Gimme Danger

prepričavam ti

kako smo Maja i ja

u True Detective sezoni

iz naše halucinacije

izmislili momka

iz Zagoriča

Moma

badass, villain,

ženeovskog romantičnog zločinca

koji vozi raspala kola

i u jednoj epizodi otme

mladog detektiva

uništenog alkoholom i

njemačkim klasicima

propalog no još uvijek zgodnog

koji mu je bio za petama

i drži ga vezanog  u gepeku

vozi ga po vrelom ljetu

kroz Ćemovsko polje,

usamljeni autoput negdje u

Cincinnatiju

prozori na kolima su prljavi

kao da kamera snima

kroz praznu bocu tekile

zamućenu masnim otiscima

u kolima navija pjesmu

Gimme danger, Iggy Popa

udara dlanovima po volanu

lice mu nikada nije u kadru

glavić mijenjača u kolima

je u obliku mrtvačke glave

u kadru su samo njegove ruke

sa cigaretom i prstenjem

i bocom alkohola

nervozni hedonizam pokreta

kao sumanuto dirigovanje

u poslednjoj sceni epizode

parkira kola pored puta

blizu granice sa Albanijom

u predvečerje

kadar sad prikazuje

samo njegove noge

u zmijskim čizmama

dok izlazi iz auta i ide po prašini

prema gepeku iz koga dopiru mumlanje

i tupi udarci

i čuje se iz otvorenih kola

Jeff Buckley, Lover You Should've Come Over

Mysterium Fidei

gledam neku reportažu

iz 1990. godine

otok Gospe od Škrpjela

kasno popodne

planine nad zalivom

već su postale modre

šume  i more

postaju neprozirni

a sunce gubi svoj zamah

mračno sunce poznog ljeta

još samo po kamenitom zidu samostana
sunce prezrelo kao japanska jabuka
raspalo se u gustoj boji

na pustom otoku

naslonjen uz zid crkve

don Branko Sbutega

odgovara na pitanje novinara

'kako se zove ta odjeća koju nosite'

-zove se talar ili reverenda

govori o krojačkoj radnji u Rimu

gdje se šije odjeća za biskupe

sveštenike i kardinale

'kakav vam je to prsten'

-to je krunica, govorim Zdravomariju

sjeća se litanija Svih Svetih

na njegovom ređenju

zazivanje prisustva i pomoći

nebeske Crkve

mysterium fidei

ja sam mamuran i neispavan

a sunce je ovdje, u budućnosti

još živo i vitalno

sredovječno sunce ranog avgusta

sunce u najboljim godinama, puno sebe

spremno i dalje da se potuče

na snimku koji gledam

skromno je sunce davnog septembra

brda i ostrva koja pamtim iz djetinjstva

barke i male crkve

mamuran i neispavan

sa mučninom od pića i cigareta

ponovo gledam svijet

očima četvorogodišnjaka

Soledad

na trenutak je sve stalo

nebo i more i oblaci

tišina što je zahvatila zemlju

samo blagi vjetar

što pomjeri po koji list

u voćnjaku

zatreperi kao glasnice

što kazuju neku pobožnu pjesmu

požutjele slike po malim kućama

Gospa sa Djetetom

donesena sa nekog davnog

hodočašća

raširene postelje

sa baldahinima

sa krupnim jastucima

'umrijeti od ljubavi'

od groznice

konsumpcije

biti ispijen do kraja

prikazati svoje patnje

za duše

'a osobito one

najpotrebnije Tvoga milosrđa'

blago zasluga

'svidjelo se Gospodinu…'

umirati u nježnoj groznici

među jastucima

okružen nabožnim sličicama

'to je Tebi za ljubav…'

grliti raspelo

usne što  tiho pomiču

u toplom polumraku

procesiju najmekših riječi:

Soledad

Dolores

Mercedes

Estrella

Consuelo

Milagros

Nieves

Piedad

Carmen

Candelaria

Soccoro

Sufragio

imena Presvete Djevice

kao lampioni

na nekoj davnoj svečanosti

kao lišće

riječi bijele

kao kreveti u kojima boluju

svetice

okružene statuama anđela

sličicama malog Isusa

Paloma

kao dobrohotnost ptica

tišina koja je odjednom nastupila

more nebo oblaci

koji su stali

samo nježan blagi vjetar

što pokreće lišće u voćnjaku

kao meke riječi litanija

-

            poslije njegove smrti

            sanjao ga je jednom

            kako na nekom zapuštenom mjestu

            (kao 'Zona' iz Stalkera)
            usamljen i potresen

            tiho pjeva Veliko slavoslovlje

krijesnice

jednom smo sa brda

iz manastira

u crveno predvečerje

gledali ravnicu

kako tone u magličasti suton

zavoljeli smo

razbacana sela

sa džamijama

minarete

na kojima se

sa zalaskom sunca

upale zeleni neoni

udaljena sazviježđa

malenih kuća

kao mjesta koja smo nekoć znali

polja sa jablanovima i bagremovima

djecu koja dolaze kući

i mirišu na sokove trave i ljeto

pokretna svjetla automobila

po malim uskim putevima
kao zvijezde padalice

negdje daleko

svici i zrikavci

dolje u ravnici

nebo predvečerja

sada već tmasto

i ravnica okružena brdima

kao  veliko jezero

sa nekoliko osvjetljenih

čamaca

i  zelenim jarbolima džamijā

stvari koje smo silno željeli

Govori mi kao u viđenju

Duša patnica

Što te povuče za ruku

Iz sna

Moli za mene

Ispovijeda  se

Stvari koje sam žarko želio:

Posjedovati ljepotu svijeta

Između dvije šake

Ne dozvoliti da Ljepota prođe pored tebe

Kao Krist pored naroda otvrdlog srca

Pustiti srce da se topi kao zavjetna svijeća

Kao loj žrtve paljenice

Zgrabiti svakog sa lijepim licem

Ljubiti i tražiti

Tražio sam je svuda

U sobama, parkovima

Prljavim mjestima

Moli za moje obraćenje,

govori kao redovnik bez imena

U bijelom habitu

Što pozdravlja odlazeće

Hodočasnike

U mojim grijesima, kao da kaže

Bilo je čežnje

Za nečim drugim

Za potpunim posjedovanjem

Padao sam sa višespratnica

Uvijek u nadi da ću pasti

U neko beskrajno naručje

Radio sam smjele stvari,

Lomio sam  kosti

U sobama i krevetima

Padao među jastuke

Gužvao posteljinu

Pod oblačnim nebom gradova

U sterilnim zgradama

Ljubio silno

Kao novozavjetna bludnica

Išao kao pas

Četvoronoške

Lajao

Vrtio repom

Gledao krupnim očima molećivo

Glodao kosti

Grizao očnjacima

Tražio mrvice

Nosio teret krivice, svjetsku bol

Pomozi mi iskupiti moje grijehe

Beskrajno romantizovati

Grešnika

U mučenika

Pobožno oprostiti sve

Želio sam posjedovati ljepotu

Tražio iskupljenje

Skitao gradovima

Gledao besramno

Padao u pijani zanos

U sobama što se okreću

Stavljao crvene marame preko lampi

Mi smo sada kao Ginzberg

I Keruak u Frisku

U nekom drugom

Beskrajnom, tuđem životu

Oči nekog ko živi sve živote

Ispitivao sam njegovo strpljenje

Recitovao pjesme

Ova noć nema kraja

Pisao sam prstom po koži

Potpisivao se poljupcima

Padao pred noge svima

Tražio oproštaj

Ljubio ali pogrešno

U banji siloamskoj

Tražio čovjeka

Nekog dovoljno snažnog

Da me prinese anđelima

-U grijesima tijela

Duša je moja bila mistikinja-

Duša patnica

Traži sad milodare

Neku svijeću za tamu

Svetu vodicu

Da ublaži plamen žudnje

Stoji preda mnom

Lijep i tužan

Beautiful loser

Kao duša iz čistilišta

Željan  molitve

I nekog pobožnog djela

agrypnia

noću sam bezbjedan, govorim sebi

do prvog praskozorja

dok ružičasto svjetlo ne otkrije sjenke drveća

noć me umotava u mandiju

i ide sporim koracima

diše polako

ide na vrhovima prstiju, noć

prostire krevete

zaboravi zlo dana, govori

dok pali zvijezde

jednom će možda stvari postati gore

možda će doći loše vijesti

bol će možda biti veći

ali ne noću

sada ne

noć me zakopčava

podiže mi kosu

opasava me kaišem

noć što nečujno korača i gleda u pod

i govori: skupljaj snagu

dok dan jaše sa upaljenom bakljom

glasnik što stiže iza brda

noć je za bdijenja prepodobnih

muževi  što pjevaju

sigurnim glasovima Bogorodici

a Ona noću prolazi

nečujnim koracima

stoji na vratima crkava

Κυρά  Πορταϊτισσα

ulazi u ćelije

govori uspavanku

te ri rem

ri ri ri rem

Mlijekopitateljica

ide kroz lišće

šumskim stazama

ima lice  žitnog polja

oči što gledaju kroz ikone

oči pune likova

krupne crne oči

kao nebo sa zvijezdama

kroz šume noću odjekuju himne

muževi koji pjevaju

kao sporo kretanje zvjezdanog polijeleja

i traže utjehu od Nje

i riječi padaju na zemlju

kao iskre

kao noćna rosa

i kao lišće

i zemlja je puna mirisa

od smole i ciparisa

kao veliko kandilo noći

žertva večernjaja

orahovo drveće

bdijenje pustinjskih muževa

riječi pune kao plodovi

himna nikejskog cara

Bogomateri

bolesni car nestajućeg carstva

koji traži utjehu

riječi muževnog bola

i car na odru

dok se pjeva njegova pjesma

po manastirima carstva

i vatre upaljene u smiraj dana

po planinama

otegnuto pojanje

kao dok se nose darovi

riječi kao orari

i odežde koje šušte

i kandila što se sporo kreću

i ripide jektenija

dugačko bdijenje

agrypnia pustinje

olistale gore

neko mi je rekao

za jedan lik na fresci

sa upalim obrazima

i podočnjacima bdijenja

to je božanski eros

to je raspeti eros

to je ranjeni eros

to je čežnja muževa pustinje

to je grcanje u suzama

to je želja za dodirom

za tijelom

srce koje neće biti zadovoljno manjim

od zagrljaja

i želi da nasloni glavu na Njegove grudi

grudi Pelikana

posustalo od dugog bdijenja

u praskozorje

dok sviće dan bez opasnosti

'biću kao oni koji silaze u grob'

zemljo mogu li da legnem u tebe

primi me bez roptanja

pogasi svjetla svitaca i rovaca

zemljo

da spavam

da protegnem noge i ruke

zakloni me
pokrij me travom
okupaj me rosom

zemljo majko

da sanjam

visoke gore

stanove pravednika

anđele što me znaju po imenu

i moje iznenađenje

moju nedostojnost

i suze zato što ima nekoga

ko me  ljubi

oproštaj i zagrljaj

breze i bagremove

oblake iz djetinjstva

i one koji su umrli

koje sam znao i koje nisam znao

i kako sad sve razumiju

i kako ne moram ništa da kažem

i kako kažu da je sada sve u redu

i da je Gospodin tako obećao

i kako me grle oni sveci

za koje sam mislio

da nikad to ne bi htjeli

i osmjeh male Terezije

i neko od njih kaže:

a zar si mislio vladimire…

i krupne oči spašenih

njihova dobrohotnost

i polja

polja sa žutom preraslom travom

i vinograde

i brda

i Jagnje i Pastiricu

i da pjevamo neku himnu

ali ne možemo da završimo

od radosnog jecanja

i oko nas neki
mnogooki

šestokrili

i da sam opet dijete

i da se zavrtim sa zvijezdama

i da kažem pod vedrim noćnim nebom

Ti me znaš

napravi zemljo mjesta

da legnem

uzmi me u svoj hladni zagrljaj

dok sanjam spasenje

u srcu zemlje

među 'mrtvima od vijeka'

voz

Jednom sam primjetio kako se noću

Iz moje sobe može čuti voz kako prolazi

Bilo je to neke večeri duboko u ljetu

Usamljenost djetinjstva sa ljetnjim srcem

Primjetio sam to prilično kasno

Iako čitav život živim na istom mjestu

Izenadio me je taj zvuk

Majka ga je primjetila mnogo ranije

Dok je još otac bio u ratu

Noću bi  čula njegovo kloparanje i pisak

Danju ga nisi mogao čuti

Samo ako bi ostao budan do kasno

Ako bi čekao nešto ili nisi mogao da zaspiš

Onda bi ga čuo kao udaljenu grmljavinu

Koja postaje sve bliža

No uvijek bih mu se obradovao

Donosio mi je sreću

Slutio kišu kao kreketanje žaba

Voz prepun ljudi koji dolaze kući

Vremenom je počeo  da mi ukazuje

I na neku nejasnu mogućnost bjekstva

would?

mamuran sam
i mogao bih sada pojesti neku veliku picu
i onda veliki sladoled
i veliku koka kolu
i dvije kutije cigareta
i onda  neki film o sijetlu
kao singles (1992)
kupanje
i čist sređen krevet
i mnogo bromazepama
hemijski optimizam
dok ležim u krevetu
sve postaje tumblr
prostački očaj diše kao
velika američka usamljenost
big denial mog života
umjesto večernje molitve
glas en hatavej
I hope that God would be forgiving
i otrovni miris aparata za komarce
večernji prinos crvenom nebu gradova
na kraju riječi oproštaja
ispisane neonima
što se pale i gase
moje srce liquor store 24/7

.....

danima već kako sam sam

postajem osjetljiv na riječi

sitnica me natjera u plač

danima  već kako  sam sam

možda i godinama

dođi kod mene

lezi uz mene

sjedi do mene dok jedem

okrenuću glavu

jer moram da plačem

dok ti pričam

histerično govorim

kao da sam sasvim sam

moj jad odjednom postaje

hrpa riječi

dok ti pričam

riječi što naviru kao suze

godinama sam bio sam

dođi jedi sa mnom

ne moraš ništa da mi kažeš

ako nešto treba da kažeš

reci moje ime

moje ime na tvojim usnama

jevanđelje

reci ga bez prijekora

reci kao da sve znaš

i dođi

suze  kaplju u jelo

privuci stolicu i sjedi uz mene

reci moje ime

lezi uz mene

napolju prođe tek poneki auto

ulice su mokre

ovih dana je tako hladno

ne znam da li je novembar ili maj

gledam u plafon odbljesak ulice

dođi

raširi svoje ruke nada mnom

auto-da-fe

voze se autom

i ona kaže

vozi nas na duklju

tamo nema nikoga

kasno je

i ona se ispovjeda

nikada me nije ni volio

ali ne radim ovo da bih mu se osvetila

kakve to sad ima veze

ne brini kaže mu

dobro ćemo se zabaviti

vodi me na duklju

uzmi me na ruševinama paganskog hrama

moje tijelo hram mog tijela

idolište žudnje

i smije se besramno

istraži me kao potonulu korablju

pokupi moje amfore

otkopaj iz zemlje puti

antičku veneru

besramnog efeba

možda bolje drugi put

on kaže

ma šta ti je kaže ona

biće nam ludo

volim da ludujem

on nikad nije volio

nije cijenio moj subverzivni humor

nikad nisi mogao njemu reći

ni kurac ni pička

i uzimao me je nekako puritanski

ljudi koji ne nazivaju stvari pravim imenom

to su sve neurotičari

oni koriste dvorski idiom

zadovoljavaju 'nečasne namjere'

jebanje za njh postaje nešto courtly

maramica iz dvoboja

šalim se, nemoj da si tako ozbiljan

on nikada nije mogao da razumije moj humor

moj idiom

ti si luda rekao bi

je li i anais nin bila luda

svaka je genijalnost oplođena ludilom

nikad nisam bila najbistrija

moja genijalnost je uvijek bila tjelesna

kao umjetnica na trapezu

mislila sam uvijek tijelom

živjela tijelom

padala tijelom na cirkusku mrežu

pipala njime kao mravojed i oktopod

smije se grohotom

a ti imaš li djevojku

u redu, ne moraš da odgovoriš

znaš ovo nikad nisam radila

ovako pokupila nekog znaš

ali večeras želim da ludujem

večeras je podgorica moj njujork

znaš, kasno je, možda bolje, on kaže

hej, nemoj sada da vrdaš

još smo dovoljno mladi

za nešto sasvim ludo

izvini, on kaže

možda bolje…

hej, vjeruj mi

prepusti sve meni

možda da se vratimo

umoran sam

još malo stižemo

ovdje skreni

kao da ideš prema danilovgradu

ona pokazuje

ispruženom rukom

……………………………………………….

čim je izašla iz kola

zalupila vratima

krenuo je u rikverc

podigao oblak dima

i nestao

hej kuda ćeš

skote

vikala je

jebi se vikala je

razmazane šminke

bez jedne cipele

kao pepeljuga

a onda je zvuk motora

progutala daljina

i stajala je među ruševinama

obasjana mjesecečinom

među davno mrtvima

kao mist, žrtva dionizija

bakha i menada

razjebana orgijastička hjerofantkinja

podanica fauna i prijapa

družbenica bezbrižnih silena

kao prikazanje

kao strašilo u polju

kao karnevalski  effigy

alkohol je tek zapalio njeno tijelo

safeword

       

               What it takes to be a man with my heart?
                                     Placebo: A Million Little Pieces

Kardiogram mi radi

Medicinska sestra

In her late 30s

Život je nije mazio

Ima crvene nokte

Drži srce u ruci

Nudi ga svima

Na pladnju

U barovima

Kada malo više popije

Pruža ga preko šanka

Oduva ga sa dlana

U pravcu susjednog stola

Srce ti udara tako jako

Kaže

Ja znam mnogo toga

O ludom srcu, govori

Znaš šta Heraklit kaže

O željama srca...

Njen pastiš na bergmanovsku

Medicinsku sestru

Što citira Kjerkegora

Misliš da ne znam sve o tvom srcu?

Govori kao bihejviorist

Kartezijansko ludilo je najgore vrste, kaže

Naivna nada da niko ne zna šta se dešava

u našem srcu

Dok prikopčava metalne štipaljke

Za moje bradavice

U kratkoj bijeloj suknji

Ide po sobi

Zvuk visokih potpetica

Ostaviće  trag na kardiografu

Kao da imam četiri srca

Što galopiraju

Nagnula se

Zateže remen

Mjeri pritisak

Stiska pumpicu

Iskusno

Kao neko ko zna šta radi

Pokretom glave

Sklanja plavu kosu sa lica

Jesam li stegla jako?

Kaži ako te boli
Ako želiš da stanem
Reci safeword

Pruža mi srce da pripalim cigaretu

Srce u njenim rukama

I vraća ga u moje grudi

to whom it may concern

Sve što sam želio je

Da proživim tiho i bezmetežno

Želja iz litanija

Biti pošteđen

Živjeti skriveno

Radosti anonimnosti

Čitati knjige

Naivno supstituirati život

Nešto što traje dugo

Kao Proust

Gdje ima dosta kiše

I gdje se govori o spavanju

O mentalnoj higijeni

Nešto što uspavljuje

Gdje riječi blijede u san

Kao kada se dok se uspavljuješ

Noga trgne u krevetu

Jer mozak pobrka san sa davljenjem

Pogled skrene na marginu

I rastopi se u njoj

Izgubiti se

Utopiti se u rečenicama

Živjeti nešto drugo

Cijeniti krevet

Preći rukom po njegovoj bjelini

Utisnuti se u njega

Govoriti o spavanju idiomom

Jeana Geneta:

Krevet kao stakleni relikvijar

Što miriše na ljubičice iz Parme

Govoriti sebi:

Ovo je razdoblje sreće

Najviše što očekujem od života

I najviše što mogu dobiti

Večerati pred televizorom

Zaključati vrata

Živjeti od milosti

Od sitnih  radosti

Safety  valve života

Pravim listu želja:

Uredan krevet

Uredan san

Kapi valerijane

Sušiti kosu od kiše

Romantizovati

Uvijek ispočetka

Svoj život

Kao nešto iz knjiga i filmova

Iz tuđih života

Neku bezbjednu melankoliju

Zagasito plavih neona

Pisati pjesme o svojoj promašenosti

Čitajući ih naivno ubjeđivati sebe:

Svoju sam propast  sam izabrao

Reći  sebi:

Tako je oduvjek trebalo biti

Neprekidno romantizovati

To su tako sitne obmane

romantizovati

Sparnu dosadnu

 Proljećnu kišu

Poslije koje jorgovani

Mirišu na trulo meso

Čuti sve to kao neku tužnu kompoziciju

Za  klavir u četiri ruke

ite, missa est

znam da sam jutros sanjao nešto važno

neku misao, nešto prepuno mudrosti

kao titl za tumblr gif

poruka mojoj trenutnoj situaciji

neko rješenje, nešto što je trebalo zapisati

ali znaš kako sam lijen

zaboravio sam iako sam se pokušavao sjetiti

danas sam bio sasvim sam

gledao sam apocalypse now, ručao tortu

moj život intertextual junk

trudio sam se da se ne napijem sam

večeras sam se ipak sjetio onog od jutros

kada sam otvorio prozor

i sobu je ispunio miris pokošene trave:

u snu sam zaključio

kako je baš danas najvažniji dan u godini

onaj dan kada drveće miriše najljepše

kada jutarnji vazduh struji sasvim lako

kao da kroz lišće govori tihu misu

svjetlost koja se sipa kao u kalež

onaj dan u godini u odnosu na koga se

svi ostali dani ili približavaju ili udaljavaju

i rekao sam sebi u polusnu:

zamisli da ovo jutro traje vječno

izađi na sunce i blagoslovi Boga

njegov je dah prepun polena
povjetarac Ilijin

isprljaj se zemljom, lezi u visoku travu
to liči na nešto što su proroci radili
trava je nešto tako drevno, arhaično
odar Solomonov
drveće, probrani junaci Izrailjevi
jak miris zemlje što ulazi u kožu
zemlja  prepoznaje moje tijelo

ostavi sve neka miruje, neka čeka

ovo jutro živi bez straha

obećaj to sebi, tako proslavi ovaj dan

ali bio je već mrak kada sam se sjetio

vozimo se i ti kažeš...

San koji sam sanjao 18. aprila 2015., popodne oko 4 sata

   

                                                            moj krevet - kajdanka

      I escape into sleep. Sleep is what I’ll miss most when I die.

                                   Anna Kamienska: A Nest of Quiet: A Notebook

                                             

Zaspao sam obučen

Grije me svjetlo kompjutera

Slike tumblra

Red kiše

I sanjao sam da pada snijeg

Moje ledene suze

Sve u bijelom

Kao za svadbu

Snijeg u aprilu

Tanak osjetljiv snijeg

Nježan kao čipka

Moje novo krštenje

Hodam po snijegu

Kao Nil Armstrong

Po Mjesecu

Utihnuo je svaki zvuk

Samo električni zvuk snijega

Kao stari radio prijemnik

Dok tražiš stanicu

Glasovi mrtvih najavljuju

Samjuela Barbera adagio for strings

Radio beograd

Najljepše je umrjeti na snijegu

Onda sanjaš anđele

I postavljene trpeze

I život se odmotava pred tobom

Neizrecivo nježno

Kao stari film

Kao usporena rijeka

Kao šlager

I kadar se koncentriše

Na detalje koje nisi primjećivao

Na kredence što mirišu na vanilin šećer

Goblene

Davne sobe

Zaboravljene sitnice

Lijepo je ovako

Bijelina šušti pod nogama

Zvjezdana prašina

Snijeg je priča o beskrajnoj usamljenosti

………………………………..

Budim se i pada kiša

Noge su mi podignute uz zid

Glava mi je pala sa kreveta

Kiša I proljećni vjetar

Dobro temperovani klavir

Napisati kratak rad

O kiši u Džojsovom Portretu

Uvijek pisati tako

Besmislice o kiši i snijegu

O davanju neba

O vodi milosti

O krštenju željom

O mučeniku u zadnji čas

Koga krštava obilna kiša

O snijegu kao Božjem odriješenju

Apsoluciji

Zaboravu

O sakramanetima

Darovima neba

O našoj usamljenosti

Napuštenosti

Želji za oproštajem

O snijegu – svemiru

Bijelom kao odijelo kosmonauta

* * *

u maloj crkvi

imali smo osjećaj kao da smo u utrobi

likovi svetih su na zidovima

sveti ratnici

Merkurije je imao 26 godina

Trifon i Georgije su bili još mlađi

dva Teodora

Artemije i Prokopije

Dimitrije i Nestor

sa zlatnim štitovima

mirišu na polja i cvjetove

Крины сельные
цветы прекрасные

nebeske sile

sveti Nifont je za arhangele rekao

da su potresno lijepi

možeš mirno stariti

možeš spokojno propadati

nebo čuva tvoju mladost

sveštenik govori u svjetlosti svijeće

prve riječi liturgije

na grčkom

praznik je bio

te junske večeri

 Σύναξις svih atonskih svetih

miris tamjana

i asketske spasonosne riječi

na čulnom grčkom

blagosilja se kraljevstvo Gospodnje

zidovi koji memoriraju

blagočestive careve

i blagovjerne carice

latinski je previše virilan

njegovi suglasnici su kao

zveckanje oružja

kao škripa metalnih vrata

kao stega zakona

grčki je jezik angela

androgin

potresno lijep

sveštenik šuška dok izgovara 's'

ο κυριος μετα σου

ako su Latini sumnjali u muževnost Grka

nije to bilo poradi njihovog značaja

koliko poradi izričaja

riječi šušte kao anđeoska krila

oprosti Bože što sam previše čeznuo za ljepotom

što sam ljubio pogrešno

oprosti očima što su jadne neutaživo gledale

etimologija Nikodima Agiorita:

κόρη je zjenica i djevica

ja, ἄσωτος

oprosti srcu što je grcalo i starilo

i starilo i kidalo se

spuštalo se u pete

spasi ono što je bilo pobožno u grijehu

odstrani ono što je starilo u mojoj mladosti

što je ostavljalo bore i tragove

što je umiralo dok je trebalo ljubiti

u raju ćemo savršeno ljubiti

blud uzmiče pred savršenom ljepotom

uvjek je u ljepoti neka manjkavost i ružnoća

ono što izaziva bludni pokret

u raju ćemo ljubiti bez straha

ljubićemo bezbjedno i bez zadrške

vizantija kavafisovih pjesama

i ta stalna opsjednutost mladošću

 χαρμολύπη iskustvo života

strasti su me naučile da ljubim

i da plačem

naravno da ćeš mi oprostiti

ljepota melanholije je obećanje tvog oproštaja

uzmi barem ovu moju poslednju mladost

kao srebrni ukras

pozlati je riječima akatista

Hristos u mandalionu iznad ikonostasa

sa plavom kosom

vizantijska renesansa

crkvišta poslije obilne kiše

anahoriti raširenih ruku govore:

'moje slatko proljeće'

u magnovenoj misli iskrsavaju davna lica

kao likovi sa fresaka

tamne oči koje gledaju iz mraka

savršene crte

šuštanje glasa

spasi sve to Bože

vaskrsni nas u novoj mladosti

ponovo Gospode

spasi nas ispočetka

površna misao

kratkotrajna slika

nedovoljna da se od nje napravi molitva

dovoljna ipak da me baci na koljena