noću sam bezbjedan, govorim sebi
do prvog praskozorja
dok ružičasto svjetlo ne otkrije sjenke drveća
noć me umotava u mandiju
i ide sporim koracima
diše polako
ide na vrhovima prstiju, noć
prostire krevete
zaboravi zlo dana, govori
dok pali zvijezde
jednom će možda stvari postati gore
možda će doći loše vijesti
bol će možda biti veći
ali ne noću
sada ne
noć me zakopčava
podiže mi kosu
opasava me kaišem
noć što nečujno korača i gleda u pod
i govori: skupljaj snagu
dok dan jaše sa upaljenom bakljom
glasnik što stiže iza brda
noć je za bdijenja prepodobnih
muževi što pjevaju
sigurnim glasovima Bogorodici
a Ona noću prolazi
nečujnim koracima
stoji na vratima crkava
Κυρά Πορταϊτισσα
ulazi u ćelije
govori uspavanku
te ri rem
ri ri ri rem
Mlijekopitateljica
ide kroz lišće
šumskim stazama
ima lice žitnog polja
oči što gledaju kroz ikone
oči pune likova
krupne crne oči
kao nebo sa zvijezdama
kroz šume noću odjekuju himne
muževi koji pjevaju
kao sporo kretanje zvjezdanog polijeleja
i traže utjehu od Nje
i riječi padaju na zemlju
kao iskre
kao noćna rosa
i kao lišće
i zemlja je puna mirisa
od smole i ciparisa
kao veliko kandilo noći
žertva večernjaja
orahovo drveće
bdijenje pustinjskih muževa
riječi pune kao plodovi
himna nikejskog cara
Bogomateri
bolesni car nestajućeg carstva
koji traži utjehu
riječi muževnog bola
i car na odru
dok se pjeva njegova pjesma
po manastirima carstva
i vatre upaljene u smiraj dana
po planinama
otegnuto pojanje
kao dok se nose darovi
riječi kao orari
i odežde koje šušte
i kandila što se sporo kreću
i ripide jektenija
dugačko bdijenje
agrypnia pustinje
olistale gore
neko mi je rekao
za jedan lik na fresci
sa upalim obrazima
i podočnjacima bdijenja
to je božanski eros
to je raspeti eros
to je ranjeni eros
to je čežnja muževa pustinje
to je grcanje u suzama
to je želja za dodirom
za tijelom
srce koje neće biti zadovoljno manjim
od zagrljaja
i želi da nasloni glavu na Njegove grudi
grudi Pelikana
posustalo od dugog bdijenja
u praskozorje
dok sviće dan bez opasnosti
No comments:
Post a Comment