pls

danju čisti kuće
tiha, punačka
sa teškim naočarima
noću pomahnitalo kuca,
piše ogromni roman
u kojem likovi
bez interpunkcije
neprekidno viču:
upomoć upomoć

Purgar

Snimamo kratki film:

Džek, da li me voliš

-govori kao plavuša sa platna

Roja Lihtenštajna-

Da li me voliš

Kako je Franko volio Španiju

I Salazar Portugal

Ludo i posesivno, Džek

Beskrupulozno i okrutno

Love hurts, Jack

Očisti moj um od svih opozicija

Dok ne postanem

Pura

Purisima

Purgada 

Neka umuknu pjesnici modernizma

Sloboda je sramotna riječ

-led u čaši daje zvonak zvuk-

Njeno lice sakriveno je iza

Otmjenog crnog vela

Velorio

Nosi crne naočare

 Tešku bundu i ogrlicu od bisera

Voze se iza zatamnjenih stakala

Izlokanim putem

Negdje u ruralnoj pustoši

(mogla bi to biti Andaluzija)

Sa napuštenim mlinovima

I stadima

Crna stakla daju crno-bijelu sliku predjela

Idu da se obračunaju sa

Neprijateljima društva

Jer to su smutna vremena

Slutimo

U kojima je sve dozovljeno

'Džek' je muškarac koji ne govori mnogo

Za njega je ubiti čovjeka kao dobar dan

On je tukao ljude pred njom

A ona je uzdisala iza crnog vela

'Oh!'

Vo je prepriječio seoski put

On izlazi raščupan

I ubija ga jednim pucnjem u glavu

Jer muškarci tako rješavaju stvari

Donosi joj njegovo srce umjesto buketa ruža

-Bik je simbol potencije u mnogim kulturama-

Ona ćuti skrivena iza crnih naočara
Kao što se očekuje od žene njenog statusa i položaja

Gleda kroz prozor dok nastavljaju put
Usijana bjelina Andaluzije

U njenom je krilu crno sunce 
Krvavo srce minotaura

_pabirci

Hannah Arendt je napustila Freiburg

Usamljen je na podiju ''Onaj-tko-misli''

U ladici su spremljeni neki budući rektorski govori

Pospremljeni kao jesenje lišće u parku

Njegov um je kao ona naprava iz Žila Verna

Što probija svoj put do središta zemlje

Do samog fundamenta

Magla je nad Todtnaubergom

Guste su crne šume ispresjecane 

skrovitim stazama

Seljaci u bakandžama 

njima nesnosno grubo gaze

Drvari i putari dobro poznaju te staze

Oni ih zovu Holzwege

Nad šumom diže se

Usamljeni Švarcvald

Čvrst, uspravan, stamen -

Središnja njemačka planina

sa majom u njujorku

mogli bismo jednom otići u njujork

napisati na društvenim mrežama

heading to JFK

provesti tamo pet dana

ekscesivno fotografisati

central park

petu aveniju

poslednje skretanje za bruklin

statue of liberty

ti bi me slikala ispred univerziteta kolumbija

-dobili smo posao na uglednom koledžu-

napisali bismo na fejzbuku

-To je odlična prilika za nas-

bravo, pisali bi ogorčeni prijatelji

ljudi bi nas mrzjeli i lajkovali

i mi bismo se vratili poslije pet dana

ali sasvim inkognito

sa dovoljno fotografija za čitavu godinu

dozirano bismo ih izbacivali

i pisali: jesen u central parku

gužva u metrou

nostalgija megalopolisa

delilov njujork

mit o gradovima zapada

i ljudi bi znali da mi živimo svoj san

godinu dana ne bismo izlazili iz stana

bila bi to savršena decepcija

true detective druga sezona

postavljamo staru sliku pogleda iz hotelske sobe

i natpis good morning new york

otvorili bismo i lažne profile

bio bi neki mitch zaključani profil

koji bi nam sve komentarisao

see you tomorrow, folks

kaže mitch koji piše phd rad

na berkliju

hey there mitch, kažemo mi

pisali bismo statuse o hilari i trampu

o melting pot-u amerike

imali bismo dovoljno slika nebodera

da svi umrete od muke

-to je bila najbolja godina naših života-

govorili bismo poslije

Soare

pio bih šampanjac na nekom prijemu
i glasno se smijao
onda ga iznenada
prosuo nekom u lice
i rekao: Stoko!
i bio izbačen
zaista vrlo sramotno
i neprijatno

novi svijet

                                                                             Kateri Tekakwithi, ljiljanu Mohawka                                                          
sanjam njufaundlend

bijele svetionike na pustom  otočju

i nepreglednu divljinu mračnih zlokobnih mora

dubine bez kraja

u kojima borave kitovi veći od brodovlja

tamo gdje se ljudski završava svijet

kosti su hodočasnika i kažnjenika

asketska samoćo mog pola

nemirni svemir vodenih iskri

svjež i nov

pao bih u njega sa strmine

kao kosmonaut

u nebo krcato zvijezdama

u svom padu širim ruke

kao široka jedra

beskrajna galaksijo dalekih brodova

sa mornarima što znaju stvari

morskim vucima

i sa misionarima što grade drvene utvrđene gradove

u sniježnim pustošima

od jelovih grana načinili su krstove za svoje oltare

u sumrak tamo idu prilike preko bijelih brijegova

da nazoče misi u bijeloj divljini novog svijeta
nerazumljiv je jezik svetih obreda
tihi majčinski glas ognjištu je nalik
otajstva su to Boga koji je stigao sa bijelim jedrima
da izraste u klasju zemlje onkraj beskrajnog mora

šume nastanjuju sivi medvedi tamo

veći i od čovjeka silnika

moja je koža postala kao naličje

 iznošene cipele

istrošena od oštrih vjetrova

na mojoj  bradi inje je od soli

poluslijepe od slane daljine

beskrajnog praznog horizonta

nemirne oči razlile su se

u mir bespuća

iscrpljene godinama i godinama

potrage za nekom spasavajućom tačkom
muževna monotonost mog otočja

govorim kao žena, nježno

da sam žena patrijarhata

-samo pričamo-

umijesio bih kiflice,

oribao lavabo

sjeo da zapalim cigaretu

mislio bih kako je dobro

što su me zaobišle važnije stvari

velike odgovornosti

mislim da to čak i ne postoji –

kažeš

takve žene su sigurno neki ludaci

kuća je očišćena – nastavljam

pater familias, big other, otac označitelj

je legao poslije svog rada

u noć svog odmora

sama sjedim pored peći

i mislim:

samo ovako do smrti

samo ovako do kraja

strijepim

da ovakva idila

neće trajati u nedogled

da će me život natjerati

da obučem pantalone

uzmem stvar u svoje ruke

radim za novac

a ne za izdržavanje

i ljubav

samo ovako do kraja

među šerpama i loncima

pitama i kiflicama,

samo bez  teškog rada

 i odgovornosti i zahtjeva zajednice

 i krivice zbog finansijskog nedoprinošenja

samo udovoljavanje stereotipima zajednice

blagonaklona ljubav i

odobravanje komšinica

ja svom čovjeku – govorim hipotetički

ne bih nikad zucnula ni riječ

hranila bih ga voćem

i vitaminima i brokolijem

samo da što duže traje moja idila

patrijarhata

samo da me život ne natjera

na mušku odgovornost

muškarci...

-ovo sad govorim kao žena, nježno-

muškarcima toliko toga može slomiti kičmu

toliko obaveza, zahtjeva zajednice

ratovi, svjetska previranja

nešto što se zove berza

ja o tome slušam na televiziji

i znam da bi mene na nekom titaniku

strpali u čamac

da bi me u nekom ratnom okršaju

pustili da u koloni brzo pređem

u bezbjednost

ja sjedim u kući

dok se svijet raspada

napolju kao da pada snijeg

i kroz dimnjak kulja bijeli dim

pravim pitu od jabuka

od višanja

korpice

vanilice

bugarske ruže

vasinu tortu

reform tortu

noću pišem poeziju

u pjesmama moj lirski subjekt

nema svoj glas

svoju supstancu

ja sam žena – sjena

žrtva istorije
'sablazni koja traje deset
hiljada godina'

dominacije muškaraca

ja sam ’ludača na tavanu’

mene iz sanjarenja

budi zvonce na šporetu:

onda sakrijem svoje pjesme

kao emili dikinson

brižljivo 
poravnam stolnjak

očistim sto

naoštrim olovke

uzdahnem:
ipak

samo neka ovo potraje,

ova bezbjednost

roditeljski krevet patrijarhata,

samo da me zaobiđu važnije stvari

diptih

da sam pripadao nekoj italijanskoj

industrijskoj porodici

što ima svoju grobnicu

sa anđelima i svecima

i upozorenjem svakoj taštini

na latinskom

i trošno drveće

i bezbroj lišća

magla na sesvete

i bijele svijeće

i da sam umro mlad

podario zemlji

stameni mermer svog tijela

i legao kao u široku bračnu postelju

ispunjenu suvim cvijećem

ivanjskim vijencima

nabožnim sličicama

Sačekali te mučenici

I uveli te u Jeruzalem

Jun prepun bijelih ljiljana

Simbola čistoće

............................................

sada se vozim taksijem

kroz podgoricu

i otvoren je prozor

i vjetar mi duva u lice

i vozač sluša

džordža majkla

Careless Whisper

junski dan

put do zlatice

dio je velikog autoputa

i proničem ameriku smrti

granit bezbrojnih tijela

vojnika konfederacije

vitman

jedan sam od stamenih momaka

 i ulične pobune

i striptiz barove

i crvene ambare

i pokošena polja

i bijele crkve 

i pjesnike neoromantizma

prolazimo pored svega toga

ali su naše oči vidjele

i svece i anđele renesanse

sa njihovim tijelima klasične antike

i kontinentalnom tugom

sa crnim naočarima

u kariranim košuljama

što idu velikim gradovima:

imaju osmijeh patnje

i bijele zube

i kažu: hej

pobožna pobožna

ameriko smrti

comfort

Our inner Calvinism

Terror of our daily life

And everything is just fine

It is raining outside

we cover ourselves with blankets

In our comfort zones

We are watching TV program

Our inner Calvinism

That’s not necessarily something religious
It's just a name we use, a code  
For some kind of inner infirmity

For a vague sensation 
Of some unfathomable design:

Like a snake attacking a mouse

With a sudden, unforeseen movement

But everything is just fine, really

We say to ourselves

We are in our homes
Stable and secure

Watching TV program

It’s raining outside

While pouring our tea

-a barely perceptible thing-

Our hands are shaking

With fear

Gora visoka

 

https://athosweblog.com/2014/03/15/1523-angels-by-french-photographers-in-1918/
 

Kakav sam samo san sanjao sinoć

Da prolazim gorom koja dotiče nebo

Obrasla je ta planina u gustu šumu

Pokrivena je krznom kao živi stvor

Korijenje je podrilo jedva vidljive

Šumske staze

Krošnje su prigušile svjetlo dana

Groznica života je pod opalim lišćem

Na granama, pod korom drveća

Šume mirišu na trulež

Naravno, ciklus života tu je ubrzan

Do neslućenih razmjera

U sekundi sve nastaje iz ničega i umire

Smućuje se koleba i u prah se svoj vraća

I onda klija iz svoje smrti

Obnavlja se lice zemlje

Džinovski organizam je ta gora

Kotao u kome se sve kuva

Ciči kao ekspres lonac

Bijela buka ptica i cvrčaka

I uz put nailazimo

Grobnice, kosturnice, lobanje

Zelene kosti obrasle u lišaj

I mahovinu

To su kosti mučenika

Koji su živjeli na leđima planine

Govori nam nepoznati vodič

Njegovo lice naravno ne vidimo

Malo gore na zaravni

Smjestio se manastir

Kao nešto što smo već vidjeli

Na pola planine

Mala crkva je ukopana u zemlju

U nju se silazi preko nekoliko stepenika

Izbledjele su freske
(Renesansa Paleologa)

Careva i carica

Ktitora i pustinjaka

Sa zidova nas gledaju

Stiliti dendriti spileoti i

Čuvari Izraelovi, čete Elohimove

Njihova krila sijevaju kao mačevi i štitovi

Oni su kao vjetar što pokreće krošnje 
Glas što govori prorocima iz utvare

Anđeo Gospodnji koji je u Ofri

Rekao Gideonu: Čekaću dok se ne vratiš
Prolaznici koji su rekli Avraamu 
U ravnici Mamvrijskoj kod sjenovitog drveća:
Učini kako si kazao

I tu je trava pitomija

Tu se odmaramo

A gore još više

Gdje nema ni jasnog puta

U gustoj šumi

Ima most Svete Varvare

I crkva posvećena toj Mučenici

Sve vrijeme pripovjeda nepoznati glas

Tu je i živa voda

Vidjećete, kaže zagonetno

Ako stignete dotle

highland clan

mora da je to bilo sredinom sedamdesetih

dovezli su se svojim automoblima

ranije

iz grada

i doveli su poznatu naricaljku

gore prema vrbici

jesen u pustom pjeskovitom gorju

kameniti predio

topao od prizme sporog sunca

rasprskalo je sunce svoju rumen po stijenama

i maloj crkvi i groblju

vrata su crkve decenijama zaključana

iz kamenja i krova

niklo je kiselo drvo

crna plijesan se navukla na opeku

i zemlja sve vuče u sebe

raste do visine prozora

drveće već otkriva svoje grane

između grobova je meko

žuto lišće

i silne krošnje murvi

podrile su ogradu

korijenjem

su probile

u šeol mrtvih

učinile su mrtve

dijelom svog sporog rasta

učesnicima  života

sada po drugi put

vrlo nepretenciozno

nova zahvalnost mrtvih

kada ih obraduje 

vjetar u lišću

i kiša

i starica sunce

crone iz legendi kao i lelekača

koju su doveli crvenom škodom

kao pluton prozerpinu

muškarci sa brkovima

u džemperima

i sakoima

motaju svoje cigarete

čekaju porodicu preminulog

da pristigne

i nikli su

iz pijeska i kamena

divlji šipci

pukli su svoju zgrušanu krv

u crveno predvečerje

kao na staroj fotografiji

i naricaljka trga htonske plodove

i zoblje ih

kao životinja

koja je vidjela nešto slasno

i neko zatim vikne:

'dolaze!'

i naricaljka

rukavom briše usne

i ustima punim kisele

krvi nara

počinje

svoju dugu tužnu pjesmu

Grad

vozim se autobusom
i pada kiša
kondenzuje se u maglu
kroz kapi na prozorima
razliveno je svjetlo
semafora i automobila
i podgorica
kroz te mutne naočare
liči na neki nepoznati grad
kao nešto iz indi filmova
i velikih američkih romana
poprište romantičnog zapleta
izmišljena amerika kasnih osamdesetih
stambeni blokovi
na lejk šor drajvu
stakleni zidovi iz kojih blješti
neonski život
bezbrojnih stanova
neko je rekao
kako je romantizovanje grada
znak hrišćanske civilizacije
novi obzor
jedne specifične čežnje
paganska melanholija
nalik je scenografiji
viktorijanskog romana
sa promočnim poljima
pitomim selima
šumama, učtivom
sporom požudom
sada razmišljam o gradu na gori
melanholija visokih zgrada
koje pulsiraju kretanjem oblaka
crveni gradovi
u sumrak
radosno iščekivanje
kroz mutna stakla:
grad koji nikad ne spava
grad koji će doći

žurka kod prijatelja tvojih prijatelja

sjećam se jednog davnog decembra

danima sam bio u stanu

pio pivo i vino

u velikim količinama

u prazničnom raspoloženju

slušao muziku sa tvog cd-a

bilo je još toliko mogućnosti

koje ćemo u narednim godinama

prokockati

za novu godinu

počeo sam da pijem u jedan popodne

onda sam oko jedanaest otišao pješke

kod nekog drugog

kod prijatelja nekog tvog prijatelja

gdje su bili još prijatelji njihovih prijatelja

mnogo nepoznatih ljudi

koji pričaju o muzici i o bendovima

dvije gej osobe govorile su

o svojim omiljenim filmovima

obožavam džona votersa –

rekao je jedan od njih

pio sam još

napravio nekoliko ekcesa

smijao se preglasno

privlačio pažnju

drsko zurio

neprekidno pričao

uprkos njihovom ogorčenju

u jednom trenutku

pao sam pod ofucanu

okićenu jelku
povukao  je sa sobom

nadnijeli su se nada mnom
posutog novogodišnjom dekoracijom
i crvenim šljokicama

citirao sam karvera

'merien, srećan sam'

rekao sam gej osobi

koja obožava džona votersa

iz mraka

Sivi dani

Dok gledam kroz prozor

Pale se daleka svjetla u zgradama

Grad se može vidjeti

Iz nekog svemirskog broda

Dok zemlja tone u mrak

Požar svjetla zahvata površinu

Moje su suze

Sada nešto tuđe

Distancirani bijes

Kao da sam lik iz filma

Mogla bi se ostaviti samo kratka poruka

Baciti telefon

Otići zauvijek negdje drugo

Kada sam počeo da umirem

Ovako dugo

Pritjeran uz zid

Da sam odmorniji

Sada bih sjeo i pio sam

Pomiješao bih viski i pivo

Glasno slušao muziku

Pričao sam sa sobom

Bio vrlo zabavan

Žalio što niko ne sluša

Ogrnut čaršafom

Glasno bih čitao Karvera

Frenka O'Haru, Ginzberga

'Zašto je Bog ljubav, Džek?'

Ali previše sam umoran

Trebalo je davno uraditi nešto drugo

Trebao je biti neustrašiv godinama prije

Srce se grči kao pesnica

Iz mraka

Gledam kroz prozor

U sivo nebo

zavičajni pjesnik

nosi vijetnamku
i ima dvije zbirke poezije
sa erotskim i rodoljubivim motivima
pjesme obiluju slikama
zavičajnog kamena
sise
rodnog vinograda
golog bedra i planinske vrleti
patrijarhalni erotski pjesnik
ima crnu bradu
i prste crne i žute od duvana
objavljuje refleksivnu liriku
po časopisima iz dijaspore
možda govori pomalo francuski
ali nije samouvjeren
možda je radio u duvanskom kombinatu
/duvanski kombinat
zvuči kao
najljepša poezija socijalizma/
pije crno vino iz bokala
udiše otrovni dim
postsocijalističke apokalipse
sa one strane prozora
uvijek je siva jesen
i golo drveće
arhitektura radničkih blokova
i struja nestaje svakog dana
od  dva do pet
kaputi mirišu na pivo i benzin
zavičajni pjesnik
ženskih grudi
u svojim četrdesetim
leži u sanatorijumu
u pidžami na pruge
pljuje krv
u mali emajlirani lavor
napolju je naravno jesen
u daljini je planina
a pod njom gusta šuma koja
-primijetio bi to samo kakav pjesnik-
liči na pičku

The Enduring Chill

Želio bih biti električar
Po oblačnom danu
Ići od stuba do stuba
Malim neurednim kamionetom
Pozadi su krpe i priručnici
Prljavo radno odijelo
Podgorica i oktobar je
Ja sam na terenu
Ptice su po električnim žicama
Dok počinje da pada kiša
Otvaram ladicu u kolima
Čitam nasumično Imitatio Christi
Moje jedino štivo
Nedeljom nazočim Misi
Pobožno klečim
Dok sveštenik diže Presveto
I On blista kao žuto i crveno lišće
Bljesne kao riba u bistroj rijeci
Kao nježno oktobarsko sunce
Silazi kao ptice sa strujnih žica
U moj siromašni život
Radnim danima opravljam stubove
Imam grube ruke

Stvari o kojima ne mogu da govorim

 

Jedna pjesma koju sam danas čuo
Podsjetila me je na tebe
Mračna radost o kojoj
Se ne može govoriti
Bez obzira na alkohol

Jednu pjesmu danas sam čuo slučajno
(Ovo je sad klišej)
Padala je kiša niz oluke
Zapušene lišćem
Sive zgrade i pijano ushićenje
Dok gore nozdrve
I glas je pjevao
Bio je načet
I govorio je premalo riječi
Ali mrak između njih
Slomljeno staklo
Sjetilo me je na stvari
O kojima nikad nisam bio
Dovoljno pijan da govorim

Jedna pjesma koju sam čuo u prolazu
Sa premalo riječi
Bogata iskustvom
Glas
Rastrgnut godinama
Bolestima
Nasiljem
Izgubljenim stvarima
Usne od prije mnogo godina
Što govore povjerljivo
U bijelim kupatilima
Sterilisanim mokraćom
I mnogo piješ
Da bi mogao da podneseš silu
Tog glasa
I ne ideš na časove
Ili na predavanja
Ili na posao
Bježiš u neki ćošak
Da piješ svoje
Da bi mogao prihvatiti
Taj glas
Onaniju tog glasa
Svim tijelom
I da kažeš
Sad mi do ničega nije stalo
Dok riječi toga glasa
Gore u tebi
U tvojoj utrobi
I u tvojim plućima
I dok propadaš uz tu muziku
Samo te molim...
I zatvoriš oči
On i dalje ide
I tjera te golog i bosog
Šiba te
Dok ne ostaviš sve što imaš
Glas koji me je zapalio
Prije mnogo godina

Tu sam pjesmu danas čuo
I znaš
Još nisam počeo da idem
Četvoronoške
Još nisam počeo da lajem
I zavijam
Da se valjam po zemlji
Da spavam u popišanim
Ulazima
I zato ne mogu da kažem
Na šta mislim
Još treba da propadnem
Do te preciznosti

Vetilj

2008. godine
Rani decembar
Sa prezrelim japanskim jabukama
Zemlja je isprana kišom
Šume dišu zdravim vjetrom
Vraćam se sa ocem iz Ostroga
Novim putem
Oblačan dan
Na putu ne srećemo nikoga
Tek po neka napuštena kuća
I žuto lišće otežalo od vode
Pada po putu
Odjednom pred nama
Ukazala se ravnica sa kućama
Otkrila se u svjetlu skromnog sunca
Kao Hanan pred Mojsijem
Ždrebaonik kao zamak
Među vitkim stablima
I malom rijekom
Svetac je tu legao
Kao Jakov u Vetilju
Gdje su ljestve sa anđelima
Stari vladika
Sijed i blag
Poslije mnogih seoba
Sjeo je pod stablima
Pored rijeke
U jesen
I eno gleda obećanu zemlju
Sanja anđele što se penju
I silaze

Amerika, dva čina

Zagrlio bih svijet
Rastegao bih bolesno
Zgrčeno srce
Da primi raskršća
Odsjaje neona
Na pokislim pločnicima
Prljavo nebo megalopolisa
Hotele pored puta
Volio bih te pijanu
Ameriko
Suggarpie
Volio bih te tako prljavu

U jednom mom snu
Izgubljen sam na parkingu
Među kamionetima
Pickup-ovima
Negdje na Midwest-u
Ukazuje mi se bilbord
I neonskim svjetlom
Ispisano obećanje:
Bićemo žalosni sa tobom
Majko žalosti

Epitaph

Kruni me pustinjski vjetar
Putniče
Pitaj me kao Firentinac
Negda
Trpeće one duše grešne
Nalik kristalima i stablima
S' čega me je ovakva zadesila
Kob?
I mrak što me liže
Kao stub od soli
Čemu je namjeran?
Spomenik sam putniče
Što ne nadgleda život
Koji sam vodio nekad
Drugačija ah moja je čežnja bila
Strašniju imam ti povjeriti stvar
I luđu:
Skamenjen sam
Nad životom kakav
Sam želio da vodim
Spomen sam tužniji
Od Lotove žene
Uzaludniji kamen
Nad praznom dolinom
Žrtva
Mnogo siromašnije čežnje

Le Coeur admirable

Hodočastim u tvoje srce
Ono je grad na gori
Veoma utvrđen
Prozori su njegovi
Zatvoreni štitovima
Iza njih proviruju koplja
Hodočasnik sam
Pred gradom svetim
Zlatnim
Pada noć
I aveti se bude
U svojim jarugama
Nakaze što vrebaju iz tame
One polažu kužne ruke
Na bijele ženske vratove
Okreću šije
Vuku djecu i grizu stoku
Po mraku idu vojske
Dok konji frkću
Njihove crne oči
Kao pauci
Kuga ima tanke prste
Koje pruža iz sijenki
Stižem pred grad silan i strašan
Dok noć iza mene grabi
Kao prosuto mastilo

njihova mračna religija

njihova mračna religija

htonski bogovi

koje su slavili po raskršćima

govorimo sa svakom osudom

avaj, o njima

their wicked ways:

livacije i sjene umrlih

što gledaju iz tame

kroz hiljadu zelenih očiju

i ližu proliveno vino

mračni jesenji kultovi

i trule šume sa faunima

i nestašnim nimfama

njihova najsujevjernija čaranja

hjerofanti što pjevaju falusu

u ophodu gradova

oni rade vrlo pobožnu stvar

uvjerava ih mračni heraklit

isti su naime had i dionis

njihova impietas

mjesta gdje su objedovali ležeći

kupatila ukrašena opscenim freskama

njihov sacrilegio

vulkan sada sipa pepeo

kao obilni snijeg

po njihovim kućama i ulicama

seljaci će vjekovima kasnije

iskopati u svojim njivama

nakurnjak

i statuu mlađanog hijacinta

jedino što je ostalo

od njihovog nevaljalog života

#

stigao sam  beograd u zoru

kupam se  dok ljudi idu na posao

mokri tragovi stopala  dok odlazim u krevet

potom čitam fleneri dok ležim

priče o kojima mi je govorio fannie

u pauzama na wc šolji pušim

uveče coca cola i bruce springsteen

filmovi koje mi je poslala maja

ima ih dovoljno za do jutra

dok sviće stvaljam ruku na grudi:

Srce Isusovo uskoro će jesen

hodanje po lišću spavanje na kiši

kao u nekoj karverovoj pjesmi

propali nepretenciozni muškarci

što se raduju malim stvarima

sada kada više nisu tako mladi

kao preživjeli koji  poslije nesreće

ponovo uče da hodaju i da govore 

da prepoznaju lica i da koriste pribor za jelo

ovog jutra proničem novu vrstu poniznosti

dok pričam sa Majom o Keruaku i Meksiku

bodljikava žica
oko moga srca
ti, migrant

neonska tahikardija

vidjeli smo sinoć u gradu

neonsko srce što se pali i gasi

iznad sex shop-a

ali bilo je pokvareno

i samo je treperilo

kao veliko uzbuđenje

kao da je mnogo trčalo 

to jadno srce

da nas pretekne

i sačeka na ćošku

i da se pravi da je odavno tu

anđeo hermeneutike

Lutherovi savjeti mladiću

protiv melankolije:

jedi kobasice i pij pivo

ako ne možeš drugačije

misli i na neku žensku

ovdje Luther već pravi koncesije

dok govori o najopakijoj utvari

demonu tuge

opija se bespoštedno zbog semantičke nijanse

govori o nesanici drhtanju tijela

noćnom znojenju

demoni progone one koji mnogo čitaju

zloduh gramatike izvrće jednu Pavlovu riječ

unum vocabulum

Luther što egzorcira tintom u zamku u Wartburgu

piše traktate, gestikulira, škrguće na neprijatelje Pisma

govori o tijelu tekstova sa gastronomskim užitkom

'kad sam shvatio gramatiku

Pismo je već imalo bolji ukus'

Kao drevni tumači govori o hermeneutici

kao o spremanju masnog začinjenog jela

gledamo sada njegove portrete

opažamo kako postaje sve krupniji

dok iz godine u godinu pobijeđuje melankoliju

kao da ga vidimo

dok drži predavanje studentima

drvena predikaonica

počinje da škripi

pod teretom anđela hermeneutike

kao

sanjao sam te

nije te bilo godinama

i kao da si odavno već umro

i vozimo se u mom snu

kroz noć

i kao da sam se tek probudio

tjeskoba tupa kao pesnica

kao da ću tek ponijeti više

nego što mogu da podnesem

kao kad istrčiš poslije žestoke svađe

i sjedneš u kola i odeš

i kao kad se sve ruši

zalupiš samo vratima

i ne znaš kuda ideš

taj osjećaj

dok bježiš a znaš da nemaš gdje

i beskrajna usamljenost

kao da si sam na svijetu

i nemaš nikoga

ili je sve što imaš toliko slabo

i odvrnuta je neka muzika

kao Forget Her

i muzika postaje sve glasnija

pulsira u bubnjevima

i dim od cigareta

puna pepeljara u kolima

neonski gradovi u dolini

pepeo u krilu

i zamagljena stakla

dok pušim

postaje sve beznadežnije

i kažeš u jednom trenutku:

'što ćemo sad'

i besmislena iznenadna radost

kroz koju govorim:

'pije mi se pivo'

i spremno prihvataš

i zamišljam neko zadimljeno mjesto

pijemo pivo

hladno je i jako

jedno za drugim

smijem se glasno

moj je bol postao priča iz indie filma

nešto za druge

sa kolima i alkoholom i cigaretama

i neonskim reklamama

i neke stvari koje dugo nisam govorio

zen mog života

zaboravili smo sve

i pričam i pijem i pušim

smijem se glasno

kao da sam bio mrtav godinama

Vaskrsenje

Postoje grobovi

Pored crkve u Doljanima

Pored našeg novog groba

Stari napušteni grobovi

Bez imena, bez ploče

Bez spomena

Samo gomila nabacanog kamenja

kao međe

iz njih raste korov i divlja ciklama

pradjedovi su zaspali među korijenjem

legli su u stranu kao poslije kosidbe

u sjenoviti hlad

stare zajedno sa drvećem

kosti što imaju godove hrasta

vozradujutsja kosti smirenija

spavaju sa neizrecivom strpljivošću

svijet neprestano stari

prolaze indikti

ali njih nije briga

nemaju više vremena

za vojske i žetve i gladne godine

za stoku i konje i knezove

za život

zauzeti su smrću

smrt im uzima dosta vremena

ali zemlja još uvijek miriše zdravo

i oživljava ponekad kišom

kao da su pradjedovi na kratko

otvorili prozore

u malim sobama

i pustili svjež vazduh unutra

skupljaju kišu

pradjedovi u otvorene dlanove

udišu ponovo svjež prohladni vazduh

čekaju da otvore oči

u crkvi gore, na ikonostasu

sjeo je Isus, od 33 godine,

Bog otaca

Gimme Danger

prepričavam ti

kako smo Maja i ja

u True Detective sezoni

iz naše halucinacije

izmislili momka

iz Zagoriča

Moma

badass, villain,

ženeovskog romantičnog zločinca

koji vozi raspala kola

i u jednoj epizodi otme

mladog detektiva

uništenog alkoholom i

njemačkim klasicima

propalog no još uvijek zgodnog

koji mu je bio za petama

i drži ga vezanog  u gepeku

vozi ga po vrelom ljetu

kroz Ćemovsko polje,

usamljeni autoput negdje u

Cincinnatiju

prozori na kolima su prljavi

kao da kamera snima

kroz praznu bocu tekile

zamućenu masnim otiscima

u kolima navija pjesmu

Gimme danger, Iggy Popa

udara dlanovima po volanu

lice mu nikada nije u kadru

glavić mijenjača u kolima

je u obliku mrtvačke glave

u kadru su samo njegove ruke

sa cigaretom i prstenjem

i bocom alkohola

nervozni hedonizam pokreta

kao sumanuto dirigovanje

u poslednjoj sceni epizode

parkira kola pored puta

blizu granice sa Albanijom

u predvečerje

kadar sad prikazuje

samo njegove noge

u zmijskim čizmama

dok izlazi iz auta i ide po prašini

prema gepeku iz koga dopiru mumlanje

i tupi udarci

i čuje se iz otvorenih kola

Jeff Buckley, Lover You Should've Come Over

Mysterium Fidei

gledam neku reportažu

iz 1990. godine

otok Gospe od Škrpjela

kasno popodne

planine nad zalivom

već su postale modre

šume  i more

postaju neprozirni

a sunce gubi svoj zamah

mračno sunce poznog ljeta

još samo po kamenitom zidu samostana
sunce prezrelo kao japanska jabuka
raspalo se u gustoj boji

na pustom otoku

naslonjen uz zid crkve

don Branko Sbutega

odgovara na pitanje novinara

'kako se zove ta odjeća koju nosite'

-zove se talar ili reverenda

govori o krojačkoj radnji u Rimu

gdje se šije odjeća za biskupe

sveštenike i kardinale

'kakav vam je to prsten'

-to je krunica, govorim Zdravomariju

sjeća se litanija Svih Svetih

na njegovom ređenju

zazivanje prisustva i pomoći

nebeske Crkve

mysterium fidei

ja sam mamuran i neispavan

a sunce je ovdje, u budućnosti

još živo i vitalno

sredovječno sunce ranog avgusta

sunce u najboljim godinama, puno sebe

spremno i dalje da se potuče

na snimku koji gledam

skromno je sunce davnog septembra

brda i ostrva koja pamtim iz djetinjstva

barke i male crkve

mamuran i neispavan

sa mučninom od pića i cigareta

ponovo gledam svijet

očima četvorogodišnjaka

Soledad

na trenutak je sve stalo

nebo i more i oblaci

tišina što je zahvatila zemlju

samo blagi vjetar

što pomjeri po koji list

u voćnjaku

zatreperi kao glasnice

što kazuju neku pobožnu pjesmu

požutjele slike po malim kućama

Gospa sa Djetetom

donesena sa nekog davnog

hodočašća

raširene postelje

sa baldahinima

sa krupnim jastucima

'umrijeti od ljubavi'

od groznice

konsumpcije

biti ispijen do kraja

prikazati svoje patnje

za duše

'a osobito one

najpotrebnije Tvoga milosrđa'

blago zasluga

'svidjelo se Gospodinu…'

umirati u nježnoj groznici

među jastucima

okružen nabožnim sličicama

'to je Tebi za ljubav…'

grliti raspelo

usne što  tiho pomiču

u toplom polumraku

procesiju najmekših riječi:

Soledad

Dolores

Mercedes

Estrella

Consuelo

Milagros

Nieves

Piedad

Carmen

Candelaria

Soccoro

Sufragio

imena Presvete Djevice

kao lampioni

na nekoj davnoj svečanosti

kao lišće

riječi bijele

kao kreveti u kojima boluju

svetice

okružene statuama anđela

sličicama malog Isusa

Paloma

kao dobrohotnost ptica

tišina koja je odjednom nastupila

more nebo oblaci

koji su stali

samo nježan blagi vjetar

što pokreće lišće u voćnjaku

kao meke riječi litanija

-

            poslije njegove smrti

            sanjao ga je jednom

            kako na nekom zapuštenom mjestu

            (kao 'Zona' iz Stalkera)
            usamljen i potresen

            tiho pjeva Veliko slavoslovlje