private idaho

da snimam filmove

svi bi bili

kao my own private idaho

samo bi se putovalo

i bilo bi neko prijateljstvo

i bila bi u naslovu neka savezna država

i kadar bi često prikazivao autoput

radilo bi se o dvoje  ljudi

koji bježe od ko zna čega

od nekoga kome duguju novac

od života

od nije bitno čega

i zabavno im je

i smiju se

i pričaju o svom životu

i tragične stvari odjednom postaju lijepe

bilo bi to neko prijateljstvo

možda više od toga

i bila bi nečija glava u nečijem krilu

i neko bi rekao: sve će biti u redu

i nosili bi karirane košulje

jer bi se sve dešavalo u ranim devedesetim

i vjetar bi ulazio kroz prozore na kolima

i neljubazne  konobarice bi sipale kafu

u svratištima pored puta

i bio bi tu neki džuboks

i muškarci sa kaubojskim šeširima

i neka raščupana djevojka

koja bi rekla: volim ovu pjesmu

i počela da igra sama

i neko bi te poslije pitao:

o čemu se radi u vladovom filmu

a ti bi rekla

to je  neki film o dvoje ljudi

i nije o ničemu posebnom

ali je kao baš tužan

kamera nas nikad nije voljela

mi smo bili ništa

o nama nisu pisale novine

mi smo bili ništa

kamera nas nikada nije voljela

bilo je simpatično

kako si se jednom oduzela pred kamerom

kako si uradila prijemni –pitala  je novinarka,

tebe - djevojčicu

dobro-rekla si

jesi li se spremala?

jesam

da li je bilo teško

nije, rekla si kratko

novinarka se nasmijala kiselo

rekla je kamermanu

idemo dalje

rekla si mami da ćeš biti na televiziji

da si govorila u mikrofon

isjekli su u montaži dio sa tobom

govorila si odsječno

tako se ne govori pred kamerom

kamera nema strpljenja

kamera mora da se zavede

sa kamerom se vodi ljubav

igra tango

sa kamerom moraš da budeš toreador

a ne plastična lutka iz izloga

moraš da je mamiš tijelom

moraš mnogo da se smiješ

moraš da imaš lijepe zube

kamera nas nikad nije voljela

prosto nismo imali ono nešto

ili se nismo trudili dovoljno

nismo sanjali dovoljno

nismo imali dovoljno mašte

nismo shvatili da se mora

neprekidno raditi na sebi

da ne postoji radno vrijeme

prag zrelosti

da se odluke ne donose odjednom

nismo ulagali u sebe

roditelji su bili previše popustljivi

i nas je bolio kurac

nismo se trudili na školskim priredbama

gadio nam se optimizam

zvijezde su tu na domak ruke

treba samo da posegneš

povraćalo nam se od takvih stvari

mislili smo da smo bolji od toga

zašto se čudimo bilo čemu

naše su ruke bile mlitave

uvijek pružene ka zemlji

kamera nas nikad nije voljela

i nismo vjerovali u bajke

lavlja muda

gledamo reportažu o bugarskim romima

jedan mladić i djevojka se vole

on je mršav ona je debela

roditelji im zabranjuju da se vole

on kaže da će se ipak vjenčati kad dođe vrijeme

ljube se na deponiji u sumrak

ima i jedan barely legal  transvestit

iščupanih obrva

kamera ga prati dok ulazi u bijela kola

-sve mušterije vodim u obližnju šumu-

kada bijeli auto ode 

on se ispovjeda kameri

-ja se molim svaki dan

Bog će mi oprostiti – kaže

ciganski gastarbajter nam pokazuje svoju kuću

ima ogromne betonske lavove na vratima

ispod lavljeg muda je zlatno zvonce

u kući pokazuje rokoko wc šolju

ovdje serem kao gospodin – šeretski se smije

drži cigaretu među prstima sa zlatnim prstenjem

mrtav medved je rasprostrt po pločicama

ima veliki plazma televizor

govori o politici

bugarska jeste u evropskoj uniji

ali on je bio u njemačkoj deset godina

to je neki drugi svijet - lamentira

dok bez majice, maljav sjedi u bidermajer fotelji

dekadentno gasi cigaretu na tepihu nogom

apple pie

zašto ne živim u američkom predgrađu

kraj 70ih i početak 80ih

drvene kuće ofarbane u bijelo

u nekoj suburbiji

kao iz american beauty

-quiet neighborhood-

u suton bijele zidove boje vatreni odbljesci

i sijenke golih grana

sladoledžijski kamion sporo vozi ulicom

svira kao muzička kutija

djeca koja trče da dobiju sladoled

ulica ima drvored

u prohladni suton

vjetar kovitla lišće

boca pića u papirnoj kesi

toplota u nozdrvama od alkohola

mnogo entuzijazma u koracima

zašto nisam bio tinejdžer kao claire iz six feet under

zašto se ne propada cool

kad se već propada

zašto propast nema ljepšu scenografiju

gdje je sterilna rodbina za stolom sa pečenom ćurkom

i tetka nalik na betty white koja kaže: oh, dear

kada se napravi skandal za stolom

i izjuri napolje kroz vrata sa mrežom, na trijem sa stolicom za ljuljanje

na suicidalne misli posle večere

u dvorištu, sa cigaretom

sa pogledom na rezervoar sa vodom

i upaljene lampione

zašto propast nije nešto što bi moglo biti kadar iz nekog filma

koji želiš da pogledaš tek kad ostaneš sam

i pobrineš se da te ništa ne uznemirava

zašto sve nije dramatično

zašto ne miriše na alkohol i apple pie

gdje je meksikanac koji prodaje pivo noću u neonskoj blještavoj radnji

zašto nemam snage da pijem i da se tučem kao u barfly

gdje su ludaci koji vrište u stanu pored

gdje je glamurozni klišej propasti

gdje su stvari iz knjiga i kul filmova

(mnogo sam, bre, bio naivan)

zašto je, dođavola, sve jebeni  sitkom

sa nasnimljenim mehaničkim smijehom

ljeto

treba mi malo kiše

treba mi dosta kiše

trebaju mi mokri prozori

magla po brdima

nedostaje mi da se pokrijem još jednim ćebetom

treba mi miris cigarete i grijanja u kolima

osjećaj da ćeš se uskoro razboljeti

kad te bole kosti

i sav si mokar

i uskoro ćeš leći
 nostalgija za smrznutim tlom

 spavaš

dok zvijeri izlaze iz legala, negdje po brdima

 i slijepe se dozivaju kroz noć
nedostaje mi da ti kažem: sa jeseni se umire samo od sebe

nedostaje mi da se slikamo na lišću u parku
miris upaljenog drveta i to kako se brzo smrkava

ne pamtim da sam ikad bio mlad kad je bilo toplo

ne pamtim uspomene sa mora

pamtim groznice, temeprature, mraz na prozorima
knjigu na njemačkom sa fotografijama bavarskih pejzaža
na jednoj slici su mladi kaluđeri u zaprežnim kolima 
voze se vlažnim kolovozom kroz žutu šumu
nose kip sveca sa psićem

pamtim gustu kišu, monsunsku kišu što se sliva niz prozore na kolima

zakrčeni saobraćaj

razlivena svijetla  semafora po retrovizoru

suton, oblačno teško nebo nad saobraćajnim znacima

tamo prema zapadu

i oluju koja će nastupiti

šta bi bilo da smo se trudili više

juče u parku

neki čovjek prilazi gospođi koja sjedi na klupi

i kaže:

profesorice da li me se sjećate

vidi se da se koleba

nesigurno govori

a ima možda nekih trideset pet godina

možda trideset sedam

late 30s

ona ga na trenutak zbunjeno gleda

njemu je izgleda neprijatno

ona napokon izgovori neko muško ime

on se veoma obradovao

a taman je pomislio da se našao svojom krivicom

u pomalo neprijatnoj situaciji

ipak nije zaboravljen ni poslije toliko godina

on kaže da je tu sa ženom i djecom

pokazuje rukom

malo dalje u parku

na neku ženu

 sa malom djecom koja jedu sladoled

ona ga pita da li je napisao knjigu

(jer je rekao u srednjoj školi da će jednom napisati knjigu)

a on najednom ima neku veliku tugu u očima

i kaže da još nije

ali da će jednom svakako napisati

a vidi se da neće nikada

onda se pozdrave i on odlazi

možda čak zadovoljan kako je sve prošlo

on je bio sasvim običan tip

nedostaju mu stari prijatelji

dobro smo se zezali back then –

sigurno pokatkad misli

nekad je imao želju da piše

i možda se smatrao talentovanim

sigurno i sada to misli

samo sada govori sebi

da nema baš vremena za to

možda čak prebacuje sebi

jer misli da je možda imao i šanse

to je bila ona jedna stvar

koja je njega izdvajala

koja ga je činila posebnim

dođavola, i on je imao svoje snove

sad je to  nostalgija

za vremenom kad smo imali neke šanse

ili smo bar tako mislili

volimo da mislimo kako smo nekad mogli sve i svašta

dok je bilo vremena da život bude bilo šta

sve je moglo ispasti drugačije

kako smo mogli biti neko drugi

neko ko čak piše knjige

i ima puno toga važnog da kaže

a sada samo djelujemo umorno

postajemo sa godinama

tužnija verzija sebe

bolji život

srce, voli me kao da ti je ponovo 17 godina

ali u nekom romantičnijem vremenu

u kojem smo mogli biti statisti u nečijem važnom životu

oduvjek sam želio biti tinejdžer osamdesetih

mogao sam svjedočiti bitnim događajima u tuđim životima

mogli smo nekome važnom biti niko i ništa

mogao bih sada reći: nisam učestovao u tome

ali sam poznavao sve te ljude

želio sam odrastati u važnijim vremenima

želio sam svjedočiti više nego živjeti

želio sam milost da život bude opravdan spolja

suviše sam lijen da tražim značenja u sebi

mogao sam biti neki treći lik u nekom važnom društvu

neko koga niko ne pamti, ali on pamti sve

neko ko može reći: da, bio sam tamo

kad se umiralo u ushićenju
neko je ljubio lutku na napuhavanje

sjećam se te žurke kada se ta važna ličnost ševila

u dovratniku sa drugom važnom ličnošću,

sjećam se kad je vorhol dolazio u beograd

vidio sam ga sa leđa

sjećam se i ginzberga

ginzberg je poslao pjesmu jednom mom drugu

da, vidio sam tu pjesmu

znali smo neke koji su među prvima umrli od aidsa

znali smo protonarkomane

znali smo neke važne osobe koje su se predozirale

prošli smo kroz njihov stan noć prije

bili smo sa nekim kome je prvo javljeno

znali smo ko svira u kom bendu

poznavali smo ljude koji su poznavali kul ljude

znali smo sve njih

oni nisu znali nas

ali mi smo znali nekog ko je znao njih

bilo smo njihovo niko i ništa

bili smo niko i ništa važnih ljudi

tada je nešto značilo: biti nekome niko i ništa

tada je bilo u tome neke plemenitosti

danas, ne mogu te više izbaviti događaji

danas nemaš čemu svjedočiti

živimo u dosadnim vremenima

danas moraš sve sam

danas eto nemaš kome biti niko i ništa

nasukana

krevet je postao njeno utočište

krevet kao splav brodolomnika

daska za koju se drži čvrsto kao za jastuk

dok joj noge plutaju u vodi

oko kreveta kruže ajkule

posteljina je bijela

i miriše sterilno

na hotelski sapun

ogrezla u dušecima

kao prsti u izbjeljivaču

načeta čaršavima ogrubjelim od pranja

kiša zapljuskuje prozore poput talasa

ima morsku bolest

šoljica od kafe prepuna je opušaka

neko pokušava da je podigne iz kreveta

ošamućena od tableta

to joj djeluje kao scena iz neke sartrove priče

neka drugi raspolažu našom slobodom

neka drugi uzmu naš život u svoje ruke

neka dođe neko snažan

neko ko se ne plaši života

dođavola, nije u pitanju strah

neka dođe neko ko ima strpljenja

neko ko ima snage da živi

da hoda

da čisti i pere

da kupuje i stoji u redu za kasom

neko kome nije muka da se obuče i prošeta psa

prekrijte me tankim čaršavom

sad sam na granici sna

zemlja je otvorila svoje izvore

voda masivno teče

ali zaglušeno kao pjesak

nemoj da zoveš hitnu pomoć

pogledaj u kupatilu

izbroj pilule

nisam uzela mnogo – kaže

samo želim da se odmorim

imam grč u nozi

da sam u moru sad bih se utopila

porinuta sam kao podmornica

tijelo je najljepše kad je oprano sapunom

sapuni u hotelima kojima se peru

ljudi posle seksa

imaju kontraceptivno dejstvo

dobro treba isprati genitalije

to su male tajne lanaca trećerazrednih motela

male brižnosti prema mušterijama

sitne diskrecije

u hotelskim sobama umiru

domaćice kao iz filma 'Sati'

umire se anonimno

jebe se anonimno

trgovački putnici

ljudi na psolovnim konvencijama

homseksualci

preljubnici

propale glumice koje gutaju pilule

čaša u kupatilu iz koje svi piju

sve što se radi u tim sobama je bezbolno

jer se nikog ne tiče

jer je to sve nekakav film a ne stvarni život

(film o ljudima iz predgrađa, o piti od jabuka,

o transgresijama koje djeluju čak romantično u tuđim životima)

jer nemamo čak ni ime

osim onog lažnog na recepciji

john doe, jane doe

sada bih dotakla svoje lice

samo da nisam toliko umorna – misli se

dotakla bih svoje lice

da se uvjerim da imam oči i uši i nos i usne

da nisam postala biće bez lica

biće koje se ne može identifikovati

jane doe in her late 20ies

osjećam da su sitnice

sve ono što nas odvaja od drugih ljudi

sitne kontigentnosti

lične karte, čista birokratija

na silu izmišljene karakterističnosti

namjerno uvećane

bore pod lupom
features under microscope

osjećam sada kako sam, kao i svi drugi,

u suštini – nešto anonimno

kako otvoriti izložbu

obavezno dođi nacvrcana

obuci kožnu jaknu

našminkaj se napadno i nemarno

neka ti se karmin rastopi u masnicu na uglu usne

obuci sramotno kratku suknju

pocepane čarape

istrošene na kolenima

kada budeš govorila obavezno ubaci poneku psovku

reci nešto kao: 'ovo su jebeno dobre slike'

klati se, kao da gubiš ravnotežu,

kao na ringišpilu

pričaj prostote pomešane sa intelektualizmom

to je tako šik

pričaj viceve koje niko ne razume

smej se glasno

savijaj se u struku

smej se telom

smej se glasno u tišini

dok te gledaju zapanjeno i sa negodovanjem

smej se sve dok ne bude dovoljno awkward

budi neprijatno pijana

budi pijana kučka

uzimaj piće za pićem

ponašaj se kao slon u staklarskoj radnji

prospi slučajno piće po mladom gospodinu

izvini se promuklo

i pokušaj maramicom da ga očistiš i osušiš

dok ona kučka od njegove devojke negoduje

dok te bude odbijao i govorio: u redu je, sam ću

odustani i reci: jebi se

zatim se okreni kao prineza i pođi na drugu stranu

na kraju napravi još neko sranje

glasno se svađaj sa nekim koga površno poznaješ

reci mu: skote, kako si mogao to da mi učiniš

jebite se svi – reci publici koja stoji skamenjena sa svojim čašama

na kraju, šta da ti pričam

budi ti.

etikecija

zamjeraš mi što brzo jedem

što jedem sa prstima

što se ponašam kao životinja

to uopšte nije lijepo- kažeš

što brzo govorim, smeta ti

što smiješno mašem rukama dok pričam

to je neurastenično-misliš u sebi

znaš, mislim se, nekada sam bio drugačiji

nekada sam bio staložen

stavio bih salvetu u krilo

znao sam tačno za šta služi koja kašika

velike, male, srednje,

noževi, viljuške,

pažljivo sam birao asortiman,

staloženo sam pričao,

blago se smješkao dosadnim sagovornicima

ne ovako seljački kao sada

nisam se smijao glasno kao sada

nikako ne – ovako neprijatno

nisam uništavao rečenice,

pažljivo sam akcentovao

sve je bilo vrlo književno,

znao se svaki zarez, svaka tačka

svako veliko i malo slovo

sve je bilo tada na svom mjestu

mislim - sve u svijetu bilo je na svom mjestu

mnogo sam pazio, osjećao sam obavezu

a sada izvinite, gospodo, na mojim manirima
sada me jednostavno boli kurac

monodrama

šta trebaš uraditi prije spavanja

da zagrizeš udicu da te odvuče do kreveta

da pojedeš picu sam

filmski maraton i ugašena svijetla

svjetlost televizora koja trepće kroz prozore

da hodaš sam po nepoznatim djelovima grada

da zamišljaš da živiš u izlogu

da slušaš razgovore prolaznika

ljude u šoping molovima

da osjetiš intimnost

i ljudsku zajednicu kao u crkvi

bratstvo svih naroda, svih ljudi

sve su to naši životi

sve se to mene tiče

da se odmoriš

da budeš ti i neko drugi

da se povrijediš

romantičnom predstavom o životu

koja blješti kao neonsko svijetlo

da budeš neko drugi

a istovremeno da ostaneš ti

nije lako biti čovjek

stalno živjeti za druge

bez ontološkog supstrata

kao hrpa iz koje stalno ispadaju listovi

kao bezbroj verzija za sebe i za druge
stalno živjeti na tuđim pozornicama

sjesti na kraju dana kao viktorijanski glumac

sa perikom i glomaznom šminkom

kao ostarjeli čovjek od autoriteta

kao sveti starac

kao mudrac sa planine
i skidati šminku i biti ćelav

razotkrivati se postupnim gestama

na izrezbarenoj stolici pred praznim gledalištem
na privatnoj, kamernoj sceni

dok reflektori tope šminku

i zastati kao da se ima nešto važno reći

nešto duboko

nešto povjerljivo

napraviti dramsku pauzu
a onda senilno zaboraviti to važno
 šta smo imali reći

srce

Srce, stavi policijsku kapu,

obuci striper shoes,

tange,

budi u toplesu

sa zvijezdicama

prilijepljenim za bradavice,

drži u ruci bič

i razlivene šminke

histerično viči:

Ja imam srce koje voli!!!

arijel smrti

jednu stvar ne znaš o meni

ja sam u suštini sirena

tužan je i usamljen život sirena

 strašno je imati glas

tamo gdje se ne govori

gdje se riječi guše

suicidalno promatram propelere na jahtama bogataša

ja sam arijel smrti

ja poznajem usamljenost plavetnila

ja znam kako se osjećaju kosmonauti

koji su se odvojili od matičnog broda

ja znam kako se lebdi

pratim teretne brodove na proputovanjima oceanima

jedem njihove otpatke

samo molim vas, nemojte bacati plastične kese

u more

da li ste znali da sirene mogu slučajno

da pojedu kesu i da umru?

ja dišem zagađenu vodu sa naftnim mrljama

naftne fleke na vodi su cigarete sirena

nervozne sirene piju benzenova jedinjenja

a sirenska pluća

su sićušna, vrlo sićušna

i lako, tako lako dobiju rak

i onda umiru mlade

ja sam sirena što živi u vodama

i to onim vodama koje su modre i mračne

gdje se kupači plaše ući

gdje su zarđale olupine

gdje su kosti davljenika

gdje se ne nazire dno
gdje žive  nemani

ali znaš nema smisla plakati

jer u vodi nikad ne znam kada zapravo plačem

i jer je more već slano

naši mitovi kažu da su sirene

 bića udavljena u sopstvenim suzama
vampiri koji su previše plakali

jednu stvar ne znaš o meni,

ja sam u suštini sirena

jer živim na dnu suza

Keruakov 'Mexico City Blues' (za M.)

nadam se da će ti se ostvariti svi snovi

da ćeš živeti svoju romantiku

želim ti to

i da odeš u mexico

da ti se debeli zadrigli marijači

majanskog porekla

unose u facu

toliko da možeš osetiti znoj i brkove

da pokušavaju da dotaknu tvoje belo lice

evropsko lice

kolonizatorsko lice

lice gospodarice, bele boginje

svojim kratkim debelim native prstima

da ti u prolazu dobacuju otegnuto

moreeeena

paloma

palomita

da se opijaš tekilom u šugavom stanu

i da umireš od vrućine

da preležiš egzotične bolesti

i dijareju

to je tako burroughs

i da obavezno pišeš dnevnik

da ostanu tragovi znojavih prstiju

da razlivaju mastilo

da ostanu otisci

da bude lično i živo

otegnuto i sporo

kao boca koja ide od ruke ruci

da miriše na mamurluk i pepeo

i isto tako možeš pisati poeziju

ništa pretenciozno

ništa za buduće generacije

možeš ovako kao ja

oduvek smo hteli biti kao ti ljudi

što su se odvažili putovati

i opijati se

i propadati

i zabavljati se

plesati na palubi broda koji tone

to je tako slatko

da bude divlja vožnja

i istovremeno neki tužan ples

da slušaš kojote kako zavijaju noću

da gledaš raspela po ulicama

i gospu od guadalupe na zidovima

i privescima od ključeva

i da me možda

jednom zovneš

negdje u 2 ili 3 ujutro

bićeš dezorjentisana

zaboravićeš to veče da smo

različite vremenske zone

i reći ćeš glasom tamnim

i baršunastim

kao unutrašnjost bačve za wiskey

kao pijano, ostarelo drvo

disaće tvoj glas preko slušalice

i reći ćeš možda

kako je živeti svoje snove

vrlo usamljeno

bobo

budim se i napolju sija sunce

čujem oca i majku kako se svađaju

a imam 27 godina

čekam u krevetu da napokon odu

onda silazim

pijem kafu

obično niko ne dolazi

ali eto jutros

je bila strina

kaže:

reci ocu da je umro bobo

(bobo – je neki stari čovjek

iz komšiluka)

zvala sam jutros, kaže,

i javio se bobov sin

kako je bobo-pitam

loše je- kaže

obukla sam se na brzinu

i otišla do njihove kuće

-do tamo nema 3 minuta-

kada sam došla, kaže,

već su mu bili sklopili oči

i prekrstili ruke

Ferizaj

kada smo ušli na kosovo

bilo je to kao da je neko ugasio svijetlo

autobus je putovao kroz noć

po izlokanim putevima

tračak svijetla pored puta

zapuštena kafana

prljavo-žuti spotlight

plastične kese po prašnjavom rastinju

kraj puta

jedini trag ljudskog prisustva

putnici su izašli da pišaju

i zapale cigarete

ispred kafane je prljava staklena vitrina

u njoj su dva velika preparirana medveda

načeta i izbušena moljcima

u mraku oko nas

živi samo prigušeni pseći lavež

kao aritmija, kao ubrzano

disanje noći-

mrak djeluje kao bolesno divovsko tijelo

koje izrešetano slabašnim svjetlima

predsmrtno hropće

TRUE STORY

bila je sa mnom u vrtiću

jedna djevojčica

zvala se suzana

majka joj je oblačila

 roze najlonske hulahopke

kada bi išla u wc

nije umela da ih skine

piškila je u gaće

i neprekidno je zaudarala na mokraću

kasnije je postala riba

završila je pravni

i ima sina

zove se vuk

true story

bio je mart

izvele su nas u unutrašnje

popločano dvorište

sjedjeli smo na drvenim stolicama

neko debelo dijete je recitovalo pjesmu

morali smo da slušamo

oko nas po tlu

bio je tu i tamo

ustajao ljudski izmet i

zujale su zelene metalik muve

true story

u dvorištu, vaspitačica zagleda

jedno govno

u kome se vidi obilje koštica nara

ovo su se cigani posrali-kaže

true story

  

djeca su za vrijeme odmora

bila u dvorištu

neki su dječaci 

ispod kestena, blizu ograde

tražili zlato u zemlji

(bilo je to vrijeme inflacije)

pišali su na zemlju da bi bila mekša

a onda su rukama kopali po njoj

true story

za vrijeme odmora

odlazio sam do jaslica

koje su bile u istom dvorištu

zakačio bih se na rešetke na vratima

i pitao mogu li da vidim sonju

debela žena sa sivim brkovima

kaže: bježi mali

true story

vaspitačica je zabranila djeci

da beru cvijeće u dvorištu

jer će ih cvijet kazniti i poludjeće

imaće jake glavobolje i

pretvoriće se u kamen

od kojeg cvijeća najviše boli glava kad se ubere?

Od onog žutog – kaže

true story

jednom se začepio wc
kad bi se pustila voda, nastala bi poplava
a teta persida kaže:
to je onaj mali ivanišević uradio
on ima najveća govna
true story

jednom je sonja izabrana da glumi

u nekoj predstavi

došli su svi roditelji

sonja je bila klovn

vaspitačica je izabrala glavnu ulogu za sebe

napravila je nos od lisice i nacrtala brkove

nosila je zeleni šešir

i gestikulirala rukama

samo se toga sjećam

bio sam u publici sa majkom

true story

a mogu li ja da glumim nekad u predstavi?
-ti ne umiješ lijepo da se izražavaš, zamuckivaćeš.
a da ništa ne govorim?
zbunićeš se pred ljudima.
true story

u dvanaest sati svakog dana

djeca su morala da legnu

na improvizovane krevete

na nabacane dušeke, strunjače

to se zvao popodnevni odmor

jedna stara vaspitačica

išla je u krug i povremeno bi

ponekoga ošinula

 tankim prutom

po otkrivenim listovima nogu

da provjeri da li su živi- my guess

true story

 da, bio je i jedan dječak koga su svi obožavali

on je bio sin neke važne osobe

jednom mi je ukrao broš koji mi je kupila majka

rekao sam vaspitačici šta se desilo

pogledala me sa visine i u prolazu rekla:

 hoćeš da kažeš da sam ja lopov?

da sam ti ga ja ukrala dok si spavao?

Poslije je rekla majci da sam nevaspitan

ovo je moja osveta

true story

TRASH ROMANCE

Sa šesnaest, sedamnaest godina
sećam se

u letnjim popodnevima

stajala je na benzinskoj pumpi

obučena u jeans sa otkrivenim pupkom

plave, valovite kose

kao Courtney Love smrti,

naslonjena na banderu

ispijala je koka kolu iz staklene flaše

zamišljala da je negde

na proputovanju amerikom,

on the road

da je samo zastala da se rashladi

da je na nekoj usamljenoj filling station

negde u pustinji arizone

negde u teksasu

negde u koloradu

negde gde je tlo crveno

i gde nema oblaka

gde se ljudi voze

u zelenim vintage kabrioletima

i zaustavljaju u nigdini da bi halucinirali

raskopčanih košulja

da bi padali na kolena po belom pesku

da bi kroz ray ban naočare  gledali crveno nebo

da bi spavali u vrećama

nad kostima indijanaca

da bi uznemiravali plemenske duhove

stajala je tako svako popodne

na benzinskoj pumpi
čekala je da je pokupe
život i smrt

gledali su je  znojavi muškarci

koji su silazili sa kamiona i odlazili da pišaju

treš romantika- mislila je-

to je kada zamišljamo da ćemo propasti

na neki zanimljiviji način.

 Život je na kratko delovao toliko romantično
da bi ceo mogao da stane u  gif na tumblr-u.

Frygt og Bæven

Osjećam kako je teško umrijeti,

ne zbog onoga što smrt znači,

ne zbog nekakvog ontološkog straha i drhtanja,

ne zbog načina na koji te emotivno može sjebati

ta ideja da je svemu kraj,

ne na način da je čovjek utučen

jer razmišlja o protraćenim šansama,

jer nije ostavio dovoljno traga

 ili nije ostavio nikakvog traga,

ne zbog naše obazrivosti

prema bićima koje volimo

i koja vole nas

-kako će oni to podnjeti?

ne zbog toga što se sebično plašimo

 da postoji pakao-

već kao da je smrt nešto biološki deprimirajuće,

kao povraćanje,

kao da to zahtjeva napor organizma,

neprijatan napor,

kao noge i ruke,

kao ekstremiteti koji se trzaju,

kao krv koja kola previše brzo,

kao umor od tijela,

kao nešto naglo,

kao spazam,

kao beznađe tjelesne nelagode,

kao da tijelo traži više

 nego što duh može podnijeti

u tim trenucima.

Kao da se viče: neka se to završi brzo!

Neka bude kao u snu.

Kao da nije strašno umrijeti sam po sebi,

-kao da smo navikli na taj koncept

i usvojili smo ga

-ali jednostavno kao da večeras

 nisam spreman za to

kao da nemam fizičke snage

baš za taj napor,

želim još nekoliko mirnih dana i noći,

još malo tišine da se spremim,

ne mogu sada fizički to da trpim,

aneurizme,

pucanje sudova,

preskakanje srca,

mokrenje u gaće od biološke tjeskobe,

kao da su duh i tijelo neuskalđeni,

kao da duh nema strpljenja

za buku i bijes organizma.

Kao da je ono užasno –

zapravo vezano za fleke na posteljini,

na trošenje i satiranje mišića,

na bacanje krvi,

kao da sav taj užas umiranja

potiče od primitivnosti fiziologije
Kao da je smrt uvijek nasilna.