apple pie

zašto ne živim u američkom predgrađu

kraj 70ih i početak 80ih

drvene kuće ofarbane u bijelo

u nekoj suburbiji

kao iz american beauty

-quiet neighborhood-

u suton bijele zidove boje vatreni odbljesci

i sijenke golih grana

sladoledžijski kamion sporo vozi ulicom

svira kao muzička kutija

djeca koja trče da dobiju sladoled

ulica ima drvored

u prohladni suton

vjetar kovitla lišće

boca pića u papirnoj kesi

toplota u nozdrvama od alkohola

mnogo entuzijazma u koracima

zašto nisam bio tinejdžer kao claire iz six feet under

zašto se ne propada cool

kad se već propada

zašto propast nema ljepšu scenografiju

gdje je sterilna rodbina za stolom sa pečenom ćurkom

i tetka nalik na betty white koja kaže: oh, dear

kada se napravi skandal za stolom

i izjuri napolje kroz vrata sa mrežom, na trijem sa stolicom za ljuljanje

na suicidalne misli posle večere

u dvorištu, sa cigaretom

sa pogledom na rezervoar sa vodom

i upaljene lampione

zašto propast nije nešto što bi moglo biti kadar iz nekog filma

koji želiš da pogledaš tek kad ostaneš sam

i pobrineš se da te ništa ne uznemirava

zašto sve nije dramatično

zašto ne miriše na alkohol i apple pie

gdje je meksikanac koji prodaje pivo noću u neonskoj blještavoj radnji

zašto nemam snage da pijem i da se tučem kao u barfly

gdje su ludaci koji vrište u stanu pored

gdje je glamurozni klišej propasti

gdje su stvari iz knjiga i kul filmova

(mnogo sam, bre, bio naivan)

zašto je, dođavola, sve jebeni  sitkom

sa nasnimljenim mehaničkim smijehom