monodrama

šta trebaš uraditi prije spavanja

da zagrizeš udicu da te odvuče do kreveta

da pojedeš picu sam

filmski maraton i ugašena svijetla

svjetlost televizora koja trepće kroz prozore

da hodaš sam po nepoznatim djelovima grada

da zamišljaš da živiš u izlogu

da slušaš razgovore prolaznika

ljude u šoping molovima

da osjetiš intimnost

i ljudsku zajednicu kao u crkvi

bratstvo svih naroda, svih ljudi

sve su to naši životi

sve se to mene tiče

da se odmoriš

da budeš ti i neko drugi

da se povrijediš

romantičnom predstavom o životu

koja blješti kao neonsko svijetlo

da budeš neko drugi

a istovremeno da ostaneš ti

nije lako biti čovjek

stalno živjeti za druge

bez ontološkog supstrata

kao hrpa iz koje stalno ispadaju listovi

kao bezbroj verzija za sebe i za druge
stalno živjeti na tuđim pozornicama

sjesti na kraju dana kao viktorijanski glumac

sa perikom i glomaznom šminkom

kao ostarjeli čovjek od autoriteta

kao sveti starac

kao mudrac sa planine
i skidati šminku i biti ćelav

razotkrivati se postupnim gestama

na izrezbarenoj stolici pred praznim gledalištem
na privatnoj, kamernoj sceni

dok reflektori tope šminku

i zastati kao da se ima nešto važno reći

nešto duboko

nešto povjerljivo

napraviti dramsku pauzu
a onda senilno zaboraviti to važno
 šta smo imali reći