Da me upije zemlja,
da šuštim u lišću,
Da izniknem u
biljkama.
Jesam li nezahvalan
ako želja za nestankom nije destruktivna?
Ako umor od sopstva
plodi zemlju sjemenima?
Da živim u
oblacima, da padam,
Da padam u obliku
kapi, da penetriram zemlju,
Da padam na tlo kao
na jastuk,
Nemoj da se brineš
za mene.
Nije to želja
zasmrću,
Nema potrebe za
tim,
Sa jeseni se umire
samo od sebe.
Ne brini,
Želja za kišom
je najromantičniji oblik slomljenosti.
No comments:
Post a Comment