Tuesday, December 17, 2013

PAKOST IZ GROBA


Kad umrem biću važniji,
 U kovčegu, dok prolaze ljudi u mimohodu,
 Stid me da priznam,
ali uvijek sam bio pomalo attention whore.
 Ne želim zato da umrem iznenada.
Ako se razbolim,
 želim da sve obavjestim sam da ću uskoro umrijeti.
 Ali nonšalantno, kao to nije ništa strašno.
Svi umiremo, ne plašim se i slične fore.
Šaliću se. Smijaću se. Izgledaće kao da imam neku mudrost i šta znam.
Dobro se nosi sa tim –komentarisaće.
Ne bih volio da me smrt iznenadi – jer tada bih bio žrtva.
Nikada se ne slikam sa osmjehom,
jer čovjek nikad ne zna koju će sliku iskoristiti za čitulju.
Ne želim biti kao oni ljudi koji se smiješe sa osmrtnica –
kao da nikad nisu mislili na smrt. Oni djeluju kao da ih je smrt prosto pokupila.
Djeluju kao žrtve. Kao da nisu ništa o tome znali. Kao da su ušli u pogrešni autobus.
Djeluju smotano.
Mene nije iznenadila. Mene ne smije iznenaditi.
Oni su se uvijek radovali životu, smijali se, a sada su mrtvi.
Oni su, takoreći, sada žrtve.
 Ako tada ne dokažem da nisam ipak i unatoč svemu bio žrtva- kada ću.
 Želim umrijeti kao da je to nekakav neobičan trijumf.
 Niko to ne shvata. Ni ja potpuno.
Znam samo da i kada sam srećan, pokušavam da se obuzdam.
 Nije još tvoj čas - kažem
Ali znam da mi je to poslednja šansa.Više se ništa ne može upropastiti.
Reći će možda, samo se to nadam,
 Da će neko reći: Ipak me je prebolio.

No comments:

Post a Comment