Kad umrem biću
važniji,
U kovčegu,
dok prolaze ljudi u mimohodu,
Stid me da
priznam,
ali uvijek sam bio
pomalo attention whore.
Ne želim zato
da umrem iznenada.
Ako se razbolim,
želim da sve
obavjestim sam da ću uskoro umrijeti.
Ali
nonšalantno, kao to nije ništa strašno.
Svi umiremo, ne
plašim se i slične fore.
Šaliću se. Smijaću
se. Izgledaće kao da imam neku mudrost i šta znam.
Dobro se nosi sa
tim –komentarisaće.
Ne bih volio da me
smrt iznenadi – jer tada bih bio žrtva.
Nikada se ne slikam
sa osmjehom,
jer čovjek nikad ne
zna koju će sliku iskoristiti za čitulju.
Ne želim biti kao
oni ljudi koji se smiješe sa osmrtnica –
kao da nikad nisu
mislili na smrt. Oni djeluju kao da ih je smrt prosto pokupila.
Djeluju kao žrtve.
Kao da nisu ništa o tome znali. Kao da su ušli u pogrešni autobus.
Djeluju smotano.
Mene nije
iznenadila. Mene ne smije iznenaditi.
Oni su se uvijek
radovali životu, smijali se, a sada su mrtvi.
Oni su, takoreći,
sada žrtve.
Ako tada ne
dokažem da nisam ipak i unatoč svemu bio žrtva- kada ću.
Želim
umrijeti kao da je to nekakav neobičan trijumf.
Niko to ne
shvata. Ni ja potpuno.
Znam samo da i kada
sam srećan, pokušavam da se obuzdam.
Nije još tvoj
čas - kažem
Ali znam da mi je
to poslednja šansa.Više se ništa ne može upropastiti.
Reći će možda, samo
se to nadam,
Da će neko
reći: Ipak me je prebolio.
No comments:
Post a Comment