WEININGER

Sasvim je eksplicitna putanja te propasti.

Ona ima jasno određene stadijume, anamnezu.

To su gradacije,  jasno uočljivi prelazi.

Sve je izgledalo tako neumoljivo predoređeno.

Skoro bi se moglo reći –

kada to ne bi bila strašno neosjetljiva riječ-

moglo bi se reći da čovjek osjeti nekakvo zadovoljstvo –

hladno, užasno zadovoljstvo, da se stvari ponekad odvijaju po redu –

kao kada se simptomi pacijenta koji pati od neizlječive bolesti

javljaju iscrpno i po tačno utvrđenom redosljedu opisanom u kakvom priručniku.

Tako je zaista i bilo.

Prelazilo je iz judaizma u katoličanstvo,

Pa iz katoličanstva u protestantizam,

Pa iz protestantizma u suicid.

Iz zakona u kulturu,

Iz kulture u neurozu kulture.

I na kraju kuća čiji zidovi memoriraju

Betovenovu smrt,

Schwarzspanierstraße 15

Dva oproštajna pisma na stolu,

ocu i bratu.

I potom kao da su ptice  prahnule sa drveća.

Nekoliko listova je utom palo na tlo.

 Njega je ubila bolest kulture.

Barok, histerično ženstven,

pa ikonoklazam, depresivno muževan,

Zaključana darohranilica,

Okićena zlatnim cvijetovima.

Kićanke,

A potom su bili prazni i zidovi,

Prvo previše slika a onda

Premalo slika-

To bolovanje je u sebi supsumiralo

cjelokupnu povijest zapadnog svijeta.

Neumjerenost, sekularizaciju,

kotrljanje ka smrti.

Pakao koji je tek imao nastupiti.

NIKAD NE TREBA ODUSTATI

Ovo je jutro lukavo kao pauk u mreži.

Mami me suncem, da bi me smrzlo.

Prevrćem se u krevetu.

-Nadam se da si dobro.

-Moraš paziti na svoje zdravlje.

-Nadam se da imaš ljude oko sebe,

  koji će ti kazati da se ništa strašno nije desilo,

  koji će pokušati da te nasmiju.

Zamišljam da sam samo tijelo,

bačeno u hladnu šumu,

da ležim u mahovini,

među papratima i mračnim stablima.

Stavljam ruke pod jastuk.

Osjećam teksturu tla.

Moji se prsti kao korijenje pružaju

u smrznutu zemlju, i postaje sve toplije.

Postaje modro.

Toplotu ne uzimam jutros od sunca

nego iz srca zemlje,

 To su zalihe topline,

što griju mrtve.

Griju me uspomene sunca.

Nadam se da imaš neku utjehu.

Da imaš Boga i ljude.

Tople kosti svetaca, drvene ikone,

sa toplim bojama.

Nadam se da te boje jutros griju.

Ja sam jutros kao zmija,

što noću leži ispružena preko

napuštenog puta.

Akumuliram toplotu skupljenu poput kiše,

 u procjepima,

u pukotinama asfalta i stijena.

Nadam se da jutros imaš ljude koji te vole

i koje voliš.

Nikada ne treba odustati.

I ja imam neku utjehu.

Mislim se – bar  se nešto dešavalo.

Bar je nečeg bilo.

Imao sam iskustvo da volim,

da nanaesem bol,

da trpim bol.

Osjećaj da se stvari kreću.

Bar sam imao iskustvo.

Bitno je samo da se stvari kreću,

da se nešto doživljava,

da se osjeća.

Bože, postao sam  experience whore.

 Evo slušaj, uspio sam da se nasmijem.

Nije toliko strašno.

Idu praznici.

Danas ću okititi jelku.

Popiću kafu.

Sve će se srediti.

Praznici su suicide postponed.

Ma, šalim se, sve je  u redu.

BRIGHT LIGHTS

Vozim se autobusom kroz mrak.

Vožnja traje suviše  dugo.

Sunce je već davno zašlo.

Hladno je i boli me glava.

Hell on wheels.

Osjećam se mamurno.

Prolazimo pored neke škole.

Kroz velike prozore,

u bijelim neonskim sobama

vidim neku djecu kako sjede za stolovima i pišu.

Uskoro će otići kući.

Mora da su umorni.

Otići će kući, večeraće i

gledaće televiziju.

Veliki salon za prodaju automobila,

okićen lampicama što titraju,

božićnim jelkama.

Čovjek, trgovac koji tu radi,

ostao je sasvim sam.

Vrzma se po praznom zastakljenom prostoru.

Oko njega sve blješti.

Uskoro će zaključati vrata, spustiti metalne roletne.

Još malo pa je osam sati. Otići će kući,

u stan isto tako okićen, obasjan žutim svjetlom.

- 'Što ima za večeru?'

Mislim se kako ima psa labradora, ima ženu i djecu.

Otići će zadovoljan kao što su

zadovoljni samo umorni ljudi.

Lako će zaspati.

Zaspaće čim mu glava dodirne jastuk,

onako kao što trijezni ljudi spavaju:

neće mu se vrtjeti u glavi,

neće osjećati mučninu.

Sigurno ima zdrav san.

Mislim se, dok gledam okićene izloge,

neonska svijetla-

Mislim se – život je nešto drugo,

život je negdje drugo.

I, zapravo, osjećam se bolje.

Jeste da me se to ne tiče,

ali ovako – sada  mi se čini-

da mi je tu pred nosem,

da mogu posegnuti rukom za njim,

da je sasvim blizu.

SMIJEH

Ipak, hvala ti što sam te povrijedio.

Bol koju sam nanio sebi i tebi

Omogućila mi je da vidim stvari onakvim kakve jesu.

Danas sam šetao po zimskom suncu,

I bio je neobično topao dan za decembar,

Čvrsta trava škripala je ispod mene,

I ptice su letjele,

I sunce je bilo puno blagosti,

I milovalo me je i slivalo se niz mene kao kiša,

Kao kada poslije pijanstva, mamurni,

Znajući da smo sve upropastili,

Uđemo pod tuš i sjedimo zgrčeni,

Plačući, dok se topla voda sliva po nama.

Tako se po meni slivala svijetlost.

Sve je bilo tako obazrivo prema meni.

I granje, i lišće i trava i dječiji smijeh.

Znaš, mislim se kako se nešto mora promijeniti.

Osjećam da dalje više ne mogu ovako.

Sjetio sam se kako jedan lik u Čehovljevoj drami kaže:

Po ovakvom danu valjalo bi se ubiti.

Znaš kako ljepote prirode pružaju neku čisto estetsku utjehu,

Bez moralne obaveze, bez krivice, bez potrebe da se slavi i zahvaljuje.

Znaš, ovo je sad kliše,

Ovih dana me zanima sve što je u vezi sa suicidom.

Čitam Trakla, u stvari više razmišljam o njemu,

Kako se na frontu rastrojen pokušava ubiti dok je sve zavejano snijegom,

Kako mu otimaju pušku iz ruku,

Kako kao u usporenom filmu on viče i batrga se iz njihovog naručja,

Kakvo bezumlje,

Ali ima nečeg lijepog u tragičnome,

Ovih dana slušam sve od Marka Linkousa,

Zamišljam da je po ovakvom sunčanom danu

I on prekinuo svoju životnost pucajući sebi u srce.

Znaš kako sam površan.

Uvijek od strašnih stvari pokušavam napraviti neku romantiku.

Valjda sam preveliki optimist.
Čujem te kako se smiješ.

SLON

Gledam slike iz detinjstva

na jednoj sedim deda mrazu u krilo

okružen uplakanim drugarima iz vrtića

na džemperu imam izvezenog slona

slon je simbol radosti u nekim kulturama

sedim na krilu deda mraza

držim tablu čokolade i eurokrema

u plastičnoj kesi

deda mraz je zapravo žensko

prepoznajem glas vaspitačice Slađe

ispod prljave lažne brade

kao resice od tepiha.

Oči su joj krvave

mrzi svoj posao

deca sve osete

smrdi na domaću rakiju

dok sa lažnim ushićenjem,

kao da kašlje, sasvim promuklo

kao metafora očaja čitavog čovečanstva,

govori:

ho, ho, ho!

INTERRUPTED

U današnje vrijeme je suludo studirati filozofiju –

lamentira.

Da, kažem. I Vitgenštajn je govorio onima koji bi odlučili studirati filozofiju...

Lako je bilo Vitgenštajnu – prekida me i odlazi.

 Jednom sam vidio gospodina Tomislava Gotovca,

U Beogradu, u Takovskoj ulici,

Mislim da je nosio rozu haljinicu i gledao u izlog,

Mislio sam kako bih mu prišao i rekao koliko cijenim njegov rad,

Ljudi su prolazili i gledali u njega,

Crveno svijetlo na pješačkom prelazu.

Nekako priđoh i bojažljivo izgovorih: 'Izvinite...'

'Ništa, ništa.'- promrmljao je veliki umetnik i otišao

GEMEINSCHAFT

njemački  protestantizam 21. stoljeća

estetika praznine, svijetlo praznine , bultmann

odsustvo kao temeljno religiozno iskustvo

svetost tame,

sterilnost mermerne postmodernističke dvorane - crkve, sveštenik,srednjoviječni

gospodin, opeglan, miriše na kafu iz aparata

obrijan,

govori o heideggeru

kćerka mu je lezbijka i anarhista

stalno u propovijedi koristi riječi: dijalog i ljudska stvarnost

melodija njemačkog izričaja

sjedim u klupama sa kongregacijom, 

želim da odem na kafu poslije službe

na sunce, da me ogrije

ne razumijem dovoljno riječi, samo ih slušam:  intonaciju, zvuk

volio bih da sam član takve crkve

mermer, miris kafe, okus bultamnna, jezik nietzschea i heideggera, scriptures

liberalizam i preispitivanje

na ulazu heideggerove(?) riječi

protestantizam BI MOGAO BITI propitujuća vjera

u njihovim kućama: mali kućni aparat za kafu, osamdesete

biblija sa mrljama od kafe

tekst podvučen grafitnom olovkom

znakovi pitanja

i uzvika

gledam mlade ljude u odijelima oko sebe

imaju modra lica poput zidova

mermer od sjenki

njemačka ozbiljnost

plave kose

djevojke su krhke plavuše

kao sylvia plath

muškarci su ozbiljni i plavi, intelektualni, no ne toliko krhki

manje zainteresirani, sa osmjehom nelagode, zure čas u pod čas u oltar/stol,

neki će se možda nekad i ubiti

čeznem za umjetnom kafom iz aparata

tako ću biti bliže bogu

kad se služba završi

ali ona je uslov da osjetim boga kasnije na suncu

pored poderane ograde od žice i praznog igrališta, postapokaliptični urbani pejzaž

sveštenik ne zna da li postoji raj

mi se samo pitamo

i želimo slaviti boga bez ikakvog predoumišljaja

intelektualna hrabrost je pripadati mojoj kongregaciji

i pije mi se ta kafa

kao sakrament

kao pričest

jer u ništa nismo sigurni

slavimo boga umom

čulima je potrebno sunce i šalica kafe.

LEPOTA NEPRETENCIOZNOSTI

  

  osjećam se previše velikim

    da sam previše 'neko'

    razmišljam o radostima životinja

    o tome kako je lepa bezbrižna dosada

    biti pas, biti još nešto manje

    mrav, insekt, komarac, muva, mušica

    biti drvo

    biti kamen

    ne biti uopšte, kad već mogu da maštam.

    Najiskreniji je život insekata

    Mravinjak života, lepota nepretencioznosti

    život je iskren samo kada je nepretenciozan

   kada se ne opravdava pred sobom i drugima

   voleo bih da sam mušica što živi jedan dan

   to se sad ja prepirem sa bogovima,

  jer ja bih najviše želeo da uopšte nikad i nisam postojao

  ali oni kažu: ali kad već moraš da postojiš...

 ( bogovi su jači od smrti, a život je jači od bogova)

   onda bih želeo postojati u ovom istom svetu

   onda bih želeo postojati što nepretencioznije

  bez pretencioznosti osećanja, svesti, krivice,

 bez pogleda na budućnost,

 bez večnosti.

RELIKTI

Mozak pokojnika 

još sadrži po koju sliku 

koja zatreperi u tami 

nepovezane slike događaja 

koje nikada nismo smatrali važnim 

ali sada je kasno za samorefleksiju 

Mozak pokojnika nedugo po smrti  

još sadrži po koju sliku 

kratku, isprekidanu 

nedovoljnu da bude uspomena 

kao umirući televizor, 

pokvaren fotoaparat... 

nedovoljno za uspomene 

ali nadam se 

nadam se dovoljno  

da bude jedina večnost

BEZ MILOSTI

Sanjao

sam jednom  

da si mrtva 

i putovao sam kolima do crkve tvojih predaka 

vatre su gorele po brdima 

ležala si na odru prekrivena crnom svilom  

prekrivenog lica, očiju, tela 

samo je iz svile virila tvoja ruka 

ruka davljenika i

 prvi put je tražila moju pomoć 

spasenje od pijanih rođaka oko odra 

od nesnosne trivijalnosti pučkog bola 

od napornog žaljenja rodbine 

to ti u smrti najteže pada 

čuo sam da mi govoriš mrtva: 

samo čekam da me zaborave 

da nađem mir... 

Okrutno sam te odbio 

Nikada te neću zaboraviti.  

Vraćam se u Podgoricu sa groblja tvojih predaka 

iz tvog kraja gde ćeš počivati među ljudima koji te nikada nisu poznavali 

ožaljena od ljudi koji te nikada nisu poznavali. vatre su gorele na brdima blizu Podgorice.  

Zaustavio sam kola i izašao udišući miris novembra, miris dima 

Divio sam se dobroćudnosti prirode 

bio sam srećan 

Nema nikakvog milosrđa prema tebi u tome što te nikada neću zaboraviti.

UMRIJETI ZAJEDNO, TO NISMO MI

Voljela bih da umremo u Parizu po kiši – kažeš

Umrijeti u Parizu, to nismo mi – kažem

Umrijeti zajedno, to nismo mi.

Ne umire mi se po kiši.

Bez brige, umrijet ćeš u jesen, kažeš

Dok pada  lišće sa stoljetnih lipa,

Dok sija sunce i nebo postaje bolesno

Jer se bliži veče,

I dječak vozi biciklo po trulom lišću,

U kratkim pantalonama,

Gledaćeš sunce kroz roletne,

Kao užarenu hostiju, kažeš.

To je tako Six Feet Under

Način da se umre.

Sve će to vidjeti tvoj duh

Dok se diže nad gradom koji si mrzio,

Koji ti je bio depresivan,

Osjetiće kako zrak postaje hladniji,

Kako nebo postaje olovno,

Vidjeće dječaka sa biciklom i osjetiće

Nešto pobožno, neku želju da spasiš sve to – kažeš.

I čak će i suze  početi da ti nedostaju.

PAKOST IZ GROBA

Kad umrem biću važniji,

 U kovčegu, dok prolaze ljudi u mimohodu,

 Stid me da priznam,

ali uvijek sam bio pomalo attention whore.

 Ne želim zato da umrem iznenada.

Ako se razbolim,

 želim da sve obavjestim sam da ću uskoro umrijeti.

 Ali nonšalantno, kao to nije ništa strašno.

Svi umiremo, ne plašim se i slične fore.

Šaliću se. Smijaću se. Izgledaće kao da imam neku mudrost i šta znam.

Dobro se nosi sa tim –komentarisaće.

Ne bih volio da me smrt iznenadi – jer tada bih bio žrtva.

Nikada se ne slikam sa osmjehom,

jer čovjek nikad ne zna koju će sliku iskoristiti za čitulju.

Ne želim biti kao oni ljudi koji se smiješe sa osmrtnica –

kao da nikad nisu mislili na smrt. Oni djeluju kao da ih je smrt prosto pokupila.

Djeluju kao žrtve. Kao da nisu ništa o tome znali. Kao da su ušli u pogrešni autobus.

Djeluju smotano.

Mene nije iznenadila. Mene ne smije iznenaditi.

Oni su se uvijek radovali životu, smijali se, a sada su mrtvi.

Oni su, takoreći, sada žrtve.

 Ako tada ne dokažem da nisam ipak i unatoč svemu bio žrtva- kada ću.

 Želim umrijeti kao da je to nekakav neobičan trijumf.

 Niko to ne shvata. Ni ja potpuno.

Znam samo da i kada sam srećan, pokušavam da se obuzdam.

 Nije još tvoj čas - kažem

Ali znam da mi je to poslednja šansa.Više se ništa ne može upropastiti.

Reći će možda, samo se to nadam,

 Da će neko reći: Ipak me je prebolio.

KIŠA

Jesam li nezahvalan ako bih želio da postanem kiša?

Da me upije zemlja, da šuštim u lišću,

Da izniknem u biljkama.

Jesam li nezahvalan ako želja za nestankom nije destruktivna?

Ako umor od sopstva plodi zemlju sjemenima?

Da živim u oblacima, da padam,

Da padam u obliku kapi, da penetriram zemlju,

Da padam na tlo kao na jastuk,

Nemoj da se brineš za mene.

Nije to želja zasmrću,

Nema potrebe za tim,

Sa jeseni se umire samo od sebe.

Ne brini,

Želja za kišom je  najromantičniji oblik slomljenosti.

SVE JE PO STAROM

 Sanjao sam da sam u prenatrpanom čamcu,

 Svi se drže jedni za druge,

 Jedva održavaju ravnotežu,

 To su ljudi koje ne znam,

 Gledam u vodu,

Za nama plovi nešto,

Nešto zlokobno i strašno,

Može biti da su ajkule,

 Možda je nešto još strašnije,

Nešto nepoznato,iz dubina,

 Ogromno, modro truplo

Što se nazire ispod površine.

Jedan se čovjek ispred mene pomjerio.

Ostajem bez oslonca.

Klatim se, padam u vodu.

Čamac odmiče.

Voda se smirila.

Gledam ispod sebe,

Kako se to nešto užasno veliko, zlobno i hladno,

Kreće sa dna prema meni.

Budim se i tri sata je.

Sjetio sam se –juče sam pao vožnju.

Mislio sam dok sam ulazio u kola-

Bože, kako bih volio da položim.

Zamišljao sam da vozim kola  nekud sam.

Kako je život namah postao jednostavan.

Ako se desi nešto strašno, mogao bih sjesti u kola i otići nekud.

Mogao bih otići na kraj svijeta. Naivno, znam.

Mislio sam kako bih sa njima jednog dana mogao nekamo pobjeći.

Bilo bi dobro da to položim iz prvog puta – mislio sam.

Ja u svakom slučaju nisam neko ko polaže vožnju iz prve,

Pa čak ni iz druge, kad smo kod toga.

Nisam neko ko popravlja stvari,

Ko zna brzo da reaguje,

Ko pun pouzdanja okreće volan,

Ko izlazi kao pobjednik iz svih situacija,

Ko uliva sigurnost.

Pao sam, naravno– nisam mogao 'iznevjeriti sopstveni senzibilitet'.

Ali, Bože, kako bi bilo dobro da sam bar taj dan osjetio da sam neko drugi.

Da se ljudi na trenutak zbune – 'ipak ga nismo dobro procjenili'.

No, sve je po starom.

Piša mi se a nemam snage ustati.

Mislim se - ako ustanem, razbiće mi se san.

Nadam se da ću ubrzo zaspati.

Razmišljam o onoj ogromnoj ribi.