mi. mladi

Mladi političari izgledaju uncanny

Kao mrtvaci sa starih fotografija

Ozbiljna lica

Suspregnuta usta oivčena njegovanom bradicom

I fazoniranim brkovima

Sa rukama sklopljenim na stomaku

Kao neko, daleko bilo, u potonjoj uri

Ili na fotografiji prije odsudne bitke

Kao nešto prije, nazdravlje njima, Vučjeg dola

Fizionomija zbunjenosti pred novim medijem fotografije

Zarobljeni u vječnosti u junačkoj zbunjenosti

Wtf i whatever istovremeno

Mladi ljudi u politici između 20 i 40 godina

''Mi mladi...''

Kao nešto posljednje što neko uspije da izusti

Prije neke velike kataklizme

*

Samo jednom smo bili na Veruši
Davno, 96', sa Dječjim savezom
I na nekom takmičenju
Dobili smo nagradu
Za najsmješniju masku
(Still true)

Razgovori za stolom (Tischreden) 2

Neko je jednom kasnih četrdesetih

Zaustavio našeg prađeda

Kod Crkvine u Doljanima

Dok je jahao na konju

I prijekorno kazao:

Kako možeš da jašeš konja 

Kad su ti đeca neprijatelji države
(Jedan je bio tada na Golom otoku,
Drugi u nekoj pećini u Albaniji)
----------------------------------------------------------------------

Prije nekoliko godina

Dok smo sadili drvo u dvorištu

Otkopali smo potkovicu

Prađedovog konja Zeka
Koji je znao da od Doljana
Sam dođe do Veruše

Zakucali smo je iznad vrata

Da nam donosi sreću

Kultur

Srednja Europa

Fin de siecle

Kao plava buđ po parčetu torte

(Buđ je oblik kulture)

Naročiti ukus za gorke stvari

Dvoboji i saher torte

Mozart i mnogo šećera

Gradovi kao načete torte

Sa filovanim fasadama i krovovima

Šlag secesije i glazura korozije

Mladi ljudi uporno vježbaju violinu

I pucaju sebi u sljepoočnice

Jak miris mesara

U stanovima sveprisutna trulež

Njemačke higijene i stručnog vokabulara

Njemačke dugačke riječi

Kao ljekarska dijagnoza nakon pregleda stolice

Napisana rukom temeljno opranom sapunom

Opsjednutost ekskrementima, uvidima, monoklima

(Kultura uvijek analizira otpad)

Fasade sa trošnim gipsanim lavovima

Brkati psihijatri što liječe

Poznate umjetnike od koprofagije

Grofice od histerije i umišljene trudnoće

Mladiće sa PTSP-om

Kad dosegnemo visok stepen kulture

U nama se javi neka perverzna anomalija

Kao kvar inherentan sistemu

Činovnički stanovi i grube reproduktivne geste

U krevetima sa baldahinom nalik na torte

Kao rad željeznice i sječa šume

Biološki atavizam u svijetu kulture

Časopisi iz klasične filologije od 700 strana

Filologija je oblik prljavog ukusa

Kompleksne i elaborirane vulgarnosti

Pornografske reprodukcije žena sa debelim listovima

Neurastenija žičanih instrumenata

Apstrahovana gesta sječenja vena ili vrata

Aproprirana u visoku kulturu

Gospodin u odjelu

Samoubilačkog devetnaestog vijeka

Sa šeširom

Skupljenih usana

Agitovano trese glavom

I govori: ''Gospodin neznalica''

Likovi se gegaju u smrt

Brzo kao na nijemom filmu

Death Drive

Kamiondžije, oni su vidjeli sve

Iz plavih očiju gledalo je nebo

I pamtilo sav ljudski svijet

Kamiondžije su vidjeli sve

Pijane hippie Janis Joplin ženske

U svratištima pored puta

Kako piju pivo i igraju same pored džuboksa

I prostitutke iz rasturenih domova

Koje debelim muškarcima u kožnim jaknama

Govore 'daso'

I homoseksualce na parkinzima Midwesta

(O kojima govori jedan evangelički pastor)

Ispijene prilike koje se bacaju na haubu

Kamiona u pokretu

I ne prihvataju 'ne' kao odgovor

Na kraju završavaju pod točkovima kao pod masivnim muškim tijelom

Violentna konzumacija života, brutalni činovi želje

Kamiondžije su vidjeli sve

I tihe debele dim-witted muškarce koji na kraju bez upozorenja

Slome flašu i zariju je nekome u vrat

Vidjeli su tuče i vidjeli su mrtve nekoliko puta

Jednom su pred njima nekog pretukli do smrti štapom za bilijar

U prljavom restoranu pored puta, negdje u Minesoti

Poslije doručka u toaletu su vidjeli leš

Povraćku od američke pite od jabuka i  heroinski špric
Kamiondžije su vidjeli sve

Ali uvijek sa tihim razumijevanjem neba

Bez drame

Jednom je na njih palo drvo i preživjeli su

Na granici smrti nekoliko puta

Zamalo su zaspali za volanom metalne mašinerije od hiljadu tona

Vozili su po ledu Aljaske

Između sna i jave

Njihove su oči vidjele sve u međusvijetu

U kabinama sa praznim limenkama piva

Kalendari sa  nekadašnjom mis Alabame

Mis kukuruza

Mis žetve

Kod kuće žena koja sipa viski u žitarice za doručak

I čeka polisu osiguranja u bade-mantilu

Pornografija prošlosti sa busenom i minivalom

Njihove oči vidjele su sve sa čudnim bestrašćem

Kao plave oči neba

Kad su imali četrnaest godina

Otac ih je gurnuo u kabinu kamiona

Natjerao da upale i voze

U užasu su okretali volan i izašli na put

Pomislili su tad:

Od sada ćemo živjeti samo ovako

procesija

Jahao je svu noć i dobar dio dana

Taj odličnik

Da stigne u Ingolstadt

Na procesiju sa lampionima

I preuzvišenim gospodinom biskupom

Nekada gospodar velikog imanja

Sin oca koji je redovito molio oficij i znao voditi poslove

Čovjek koji je  pao u mnoge grijehe

(O kojima nije uputno govoriti, kako kaže apostol)

Jedan od onih odvažnih kraljevih ljudi

Što ginu u okršajima, neuznemireni u teškom grijehu

Kao konjokradice što su spremni ipak umrijeti za čast

Ustao je sinoć naglo od stola

Kicoški obučen, u najboljim čizmama

U tom nedoličnom mjestu

Gdje se pilo uz smijeh

Kao neko tronut iznenadnom

Urgentom kraljevom zapoviješću

Jahao je svu noć

Bespoštedno gonio konja mamuzama

Dok nije kleknuo pred Uzoritim

Sigilijom odjenutom u raskošno ruho

I poljubio ne bez trapave teatralnosti

(kakva priliči odličnicima njegove vrste)

Ruku suverene vlasti Crkve

Pruženu u nemarnom mehaničkom gestu

U bogato urešenoj rukavici

*

Kako bi bilo da nakon smrti čujemo šta se govori o nama?

Vjerovatno se neće kazati ništa

Sigurno ništa na duže staze

Ali ipak odmah nakon

Kao kada se na kamenoj stazi

Naiđe na isklijali slabi cvijet

Ili kao neki plavi neobični leptir

Nekoliko riječi od nekog o kome nikada nismo mislili

Gdje nismo očekivali ništa

Dovoljno za more suza

Razgovori za stolom (Tischreden)

Oni su iz najgore familije iz Kuča

Nikad ti on nije imao đevojku, do četrdeset godina

Svašta se pričalo

.....................................................

Onda se oženio oberkurvom iz Bara
Sirotinja teška
/sklopljene oči, podignut dlan/

Napravio neki hotel sa njom

Sve je raskućio, propalo, dotakao dno

Majka profesorica, jadna žena

Što je dočekala

Đed pokojni je priča' za tu familiju

Još na katun, kad su izlazili,

Ukrug  su trčali ko maniti

Homunculus

Zamišljamo čovjekoliku lutku

sa bijelom raskošnom perikom

U cipelama sa potpeticama ukrašenim mašnicama

La Mettrijev l'homme machine

(kao u onoj Hoffmannovoj priči

O kojoj je pisao Freud)

Nešto poput Benthamove mumije sa staklenim okom

I voštanim licem samozadovoljnog uživanja u sopstvenom vicu

Uncanny replika prosvjetiteljskog filozofa

Sa smjernim osmjehom lutka

Kada se povuče uzica na leđima

Blago okrene glavu prema prozoru

I svoje zamišljene plave staklene oči

I snimljenim svečanim glasom iz kutije, govori:

                                         Prosveštenija!  Prosveštenija! Prosveštenija

-

Ima jedna  knjiga

(autorke Rut Gilbert, ili tako nekako)

Early Modern Hermaphrodites

I ona kaže kako je bilo

Mnogo ljudi kroz istoriju

Za koje se nije moglo tačno kazati šta su

(sa minucioznim izvodima iz sudskih akata:

Profesionalnim mišljenjima vještaka

Anatoma, biologa, moralista

Pastora i dušebrižnika, babica, botaničara i filozofa:

o tome da li je nešto

mali penis ili samo veliki klitoris)

Autorka govori o jednoj osobi

Koju je sud proglasio za ženu

(jer su babica i župnik bili u neodumici)

A ona je onda sa dvadeset pet godina

Odlučila da ipak bude muškarac

///Pio je i nosio pantalone, prevrtao stolove
Bio vičan mačevanju

Zaveo jednu otmjenu gospođu
Izgovarao joj besmislena obećanja
U nekom prljavom potkrovlju///

Uslijedilo je dugo anatomsko vještačenje

da li je u pitanju tribaizam

ili penetracija

O tom su diskretnom i nadasve intrigantnom pitanju

(dakako, sa veoma različitim pravnim konsekvencama)

Vjećala uzorita gospoda

Sa baroknim okovratnicima

Probrani i ćudoredni stručnjaci sa Sorbone

Uvijek spremni da staloženo i sa pomalo otmjene gordosti

Brane sopstveno stajalište

*

Đedovi prosvjetiteljstva

Otmjena starija gospoda

(Puder ih čini starijim nego što jesu)

Uživaju dobrobiti kvalitetnog starenja

Sa napuderisanim perikama

Kao sudije neobično žovijalnog prijekog suda

Govore profinjenim akcentom:

Audiatur et altera pars

Blago podižu desnu ruku

Njihove učene riječi prati uvijek galantna gestikulacija

Poluosmijeh ukazuje na neuznemireni život

Stavljaju starački prst na skupljene suve usne

U činu kontemplacije,

Brižljivog slušanja koje već sprema dovitljiv odgovor

Odgovaraju na pitanja – pitanjem

Njihovi su životi

Kao zdrava jesen lišena kiše

Na profane komplimente

O njihovom mladalačkom izgledu

Odgovaraju jedva primijetnim klimanjem glave

Đedovi prosvjetiteljstva u dragu arogancije

Sa sto godina i dalje pišu studije

Iz svoje kompetencije

Sada uz pomoć sekretrice-njegovateljice

Život proveden scribendo et docendo

No polako gube sluh

Sad im se već mora glasno viknuti kompliment

Da su oštroumniji od ijednog mladića

Napolju su francuske revolucije i svjetskoistorijska previranja

marševi žena i abolicije feudalizma, revolucionarni teror

(Đedovi prosvjetiteljstva uvijek su previše stari

Za sopstvene revolucije)

Kakva je to buka napolju, pitaju svoje brižne njegovateljice

One uvijek odgovaraju malim činom pažnje:

To su samo neki mladi ljudi koji vas ludo obožavaju

tatarska pustinja

(Repentance 1986)

Govorimo o vizantijskim svecima

Za jednog od njih koji se sa dvadeset pet godina

Osjećao kao zarobljenik života koji nije birao

Moj prijatelj kaže:

On je bio nešto kao ti

(naravno, prije nego je postao svetac)

Bio je jedan koji je pisao pjesme o drveću i pticama

Ali ne iz sentimentalne preosjetljivosti

Već iz neke vrste svetačke rezigniranosti

Kakvu imaju ljudi koji su vidjeli mnogo toga

Nemaju više dovoljno pobožnog entuzijazma

Da gledaju u nebo

Već sa svetom pažnjom gledaju dolje

U tajanstveni život mrava i pčela

Preosjetljivost su morali ostaviti za sobom

Kao službu u carskoj palati

I ukrašene narukvice i pehare kakve danas nalazimo

U grobovima davno umrlih

Jedan je sa trideset godina

(ili možda manje)

Nakon jedne žurke

Sa mnogo prijateljskih zdravica i pjesme

(kao u kadetskim korpusima velikih ruskih romana)

Otišao iznenada u maglovito i mamurno jutro

U daleki manastir na nekoj sjevernoj rijeci

Mi smo prolongirana mladost svetaca

Njihovi mladalački worldly ways

Trajno osujećeni kapacitet za nešto veće

Život proveden u prikupljanju snage

Beskrajna priprema za činove odlučnosti

....

Nažalost, nikad nismo imali to–

Σωφροσύνη

Nismo umjeli da radimo važne stvari

Da završimo fakultet na vrijeme

Da ne odlažemo odgovornost za drugi put

Da upoznajemo ljude

Da spremimo ručak sami sa sebe

Da jedemo više salate

Da se bavimo sportom

(Čak i sada, rekreativno)

Da radimo u firmi sa staklenim prozorima

Da od jela napravimo umjetnost

Da ukrašavamo male porcije listićima nane

Da poznajemo umjerenost i uživanje u piću

Da imamo platu i mali stan

Uređen po fengšuiju

Da vozimo kola (ništa posebno

Ali da imamo tu slobodu)

Da imamo fotografije sa poslovnog puta u inostranstvo

Da razmišljamo o boji trosjeda i saksija

Nikad nismo mislili o važnim stvarima

Nismo umjeli da ἐπιθυμητικόν stavimo

Pod trezvenu vlast  λογιστικόν-a

Nismo znali da je i svakodnevno uživanje vrsta filozofije

Ispoljavali smo premalo samokontrole

Nismo umjeli da priznamo sebi da volimo

I da istovremeno sa stoičkom odgovornošću

[kao oni  đedovi sa perikama na portretima prosvjetiteljstva

Što sa spokojnim osmijehom uživaju u umjerenom životu]

Znamo da je ljubav nešto iracionalno

I da možemo čeznuti za stvarima koje su ubitačne po nas

San koji sam sanjao 28. februara 2019.

Sanjao sam da imam dijete

I odgajaju ga drugi ljudi

Budući da sam nesposoban za odgovornost

Odgaja ga majka, neka žena iz komšiluka

O kojoj nisam nikada razmišljao prije

Ona i njen muž

I ja, kao nesposobna osoba

Ponekad dolazim u posjetu

I sanjam da sa njima ručam

U trošnoj kući

Jedem neko užasno jelo  

I njen muž pita

Da li se nekad grebem za cigarete

I kao nesposobna osoba odgovaram sa osmijehom:

Da kao i svi ponekad

I on onda počinje da govori ozbiljno,

Tiho ali prijekorno

Kao neko iz Foknerovih romana

Kao Čarls Bon

Neko stariji i iskusniji koji podučava

Henrija Satpena, naivnu seljačinu
Neko koga su iskušenja života naučila odgovornosti

Neko ko kontroliše sopstveni bijes

U toj mjeri da on postaje

Savjet starijeg brata,

Nešto pedagoško

Kazano sa bolom srca:

Vidiš kako teško živimo

I to je tvoje dijete...

I ja – kao Fjodor Pavlovič

Konfliktno i teatralno

Ustajem

I vadim dvadeset eura iz džepa kaputa

I iznenađen sam što je dvadeset eura

Jer sam mislio da je samo deset

(Fjodor Pavlovič)

I bacam na sto
Blefiram

I kažem: evo

Uzmite sve

I on je razočaran

I njegova žena ustaje i vraća mi novac

I kao neko iz velikih romana Dostojevskog

Počinjem da plačem uvrijeđen

Odbijam da uzmem novac

Ali znam da ću ga uzeti na kraju

Budim se

Prošlo je deset

Sunce provaljuje kroz

Rešetke prozora

Drveće je već procvjetalo
/trešnjin cvijet, ovo je moj
Zen koan/

Ne mogu da se sjetim

Kako je izgledalo dijete

U mom snu

Ni da li mi je nešto reklo

krtica

Ovo je kao nešto iz onih nevještih pjesama Merilin Monro

O tome kako je lijep most i kako je lijepa rijeka

Dugo ne mogu noću da zaspim

Potrebno mi je da smislim neku priču

Ali bez kompleksnog zapleta

Priču u kojoj se samo kreće nekud

I hoda

U kojoj se plovi čamcem po beskrajnom moru

Ili u kojem napuštam sve

I sa jorganom odlazim da živim u pećini

I gledam Podgoricu sa Sjenica

Guglam u dva ujutru

Koje divlje trave i korjenje čovjek može da jede

Zamišljam kako kao dabar postupno pravim zid

Pećine od kamenja i blata

Kako živim u mišjoj rupi

Imam dugu kosu i bradu koje nikad ne šišam

Kad odjeća istrune idem go

Kad je ljeto i kad je sasvim toplo

Plačem, gubim zube

Ali kažem: moglo je biti gore

Mogao sam nazočiti mnogo gorim stvarima

Odlazim svaki dan po vodu

Jednom će anđeo stvoriti izvor pored moje pećine

Jednu pećinu  bih namijenio za crkvu

Jednom kad me lovci ili zalutali turisti

Slučajno otkriju

Onda bi došao mitropolit

Da vidi o čemu se radi

Jer u Kučima postoji pustinjak

Koji nije vidio ljudsko lice decenijama

I pošto sam čitao paterike i evergetinose

Znao bih šta da kažem

Jer su se takve stvari već dešavale

Pitao bih ko sada vlada carstvima

I da li narod živi u miru

I da li napreduju svete Božje crkve

Ali onda se već uznemirim

I ne mogu da zaspim

Jer je to taština

I nešto me tu boli

Ponekad samo zamišljam da sam krtica

O tome je dobro misliti pred spavanje

Ljudi su vrlo grubi

I ne umijem da kažem dobar dan

I ljudi ponekad misle da mi čine usluge

Ali uvijek to rade zbog nekog drugog

I ponekad se skamenim

I ne umijem da se ponašam

Izvan striktno određenih pravila

Kako da pričam prirodno

Imam 32 godine i dalje često plačem

I komšije to znaju

Kad dođem kući guglam ''blaži oblici autizma''

Sad sam već uznemiren i ne mogu da spavam

Vraćam se na krticu dakle

Krtica je slijepa

I živi pod zemljom

Ima male kandže

Pravi lavirinte, ona neprekidno kopa

Kreće se, jede korijenje i crve

Isto kao i onaj drugi ja u pećini

Ali nikad ne izlazi na površinu

Samo kopa i zemlja je topla

Krtica ne vidi sunce

Ona živi sama

Sasvim samozatajna

Kada sam pod teretom svojih grijehova

Čeznem da budem krtica

To je nešto čemu je Bog dao

Ogromnu milost

Tu je on pogledao u stranu

I rekao je ne mogu svi da gledaju sunce

Ona nema velike neprijatelje

Krtica je sjećanje na smrt

Ne susreće druge ljude

Sjedi u miru i jede svoj korijen

Ili svog crva

Crv nesupavljivi

I opet ne mogu da zaspim

Dakle, samo kretanje

Mehanički rad

Kao psi kad sanjaju da trče

Krtica kopa

Ona ne ide nikud

Samo duboko kao ja u posteljini

Onda je dobro da padne snijeg

Još jedna stvar koja odvaja krticu

Od površine briga i opasnosti
Neumorna krtica u mom polusnu

Ide sve dublje i dublje