....

Nažalost, nikad nismo imali to–

Σωφροσύνη

Nismo umjeli da radimo važne stvari

Da završimo fakultet na vrijeme

Da ne odlažemo odgovornost za drugi put

Da upoznajemo ljude

Da spremimo ručak sami sa sebe

Da jedemo više salate

Da se bavimo sportom

(Čak i sada, rekreativno)

Da radimo u firmi sa staklenim prozorima

Da od jela napravimo umjetnost

Da ukrašavamo male porcije listićima nane

Da poznajemo umjerenost i uživanje u piću

Da imamo platu i mali stan

Uređen po fengšuiju

Da vozimo kola (ništa posebno

Ali da imamo tu slobodu)

Da imamo fotografije sa poslovnog puta u inostranstvo

Da razmišljamo o boji trosjeda i saksija

Nikad nismo mislili o važnim stvarima

Nismo umjeli da ἐπιθυμητικόν stavimo

Pod trezvenu vlast  λογιστικόν-a

Nismo znali da je i svakodnevno uživanje vrsta filozofije

Ispoljavali smo premalo samokontrole

Nismo umjeli da priznamo sebi da volimo

I da istovremeno sa stoičkom odgovornošću

[kao oni  đedovi sa perikama na portretima prosvjetiteljstva

Što sa spokojnim osmijehom uživaju u umjerenom životu]

Znamo da je ljubav nešto iracionalno

I da možemo čeznuti za stvarima koje su ubitačne po nas