San koji sam sanjao 28. februara 2019.

Sanjao sam da imam dijete

I odgajaju ga drugi ljudi

Budući da sam nesposoban za odgovornost

Odgaja ga majka, neka žena iz komšiluka

O kojoj nisam nikada razmišljao prije

Ona i njen muž

I ja, kao nesposobna osoba

Ponekad dolazim u posjetu

I sanjam da sa njima ručam

U trošnoj kući

Jedem neko užasno jelo  

I njen muž pita

Da li se nekad grebem za cigarete

I kao nesposobna osoba odgovaram sa osmijehom:

Da kao i svi ponekad

I on onda počinje da govori ozbiljno,

Tiho ali prijekorno

Kao neko iz Foknerovih romana

Kao Čarls Bon

Neko stariji i iskusniji koji podučava

Henrija Satpena, naivnu seljačinu
Neko koga su iskušenja života naučila odgovornosti

Neko ko kontroliše sopstveni bijes

U toj mjeri da on postaje

Savjet starijeg brata,

Nešto pedagoško

Kazano sa bolom srca:

Vidiš kako teško živimo

I to je tvoje dijete...

I ja – kao Fjodor Pavlovič

Konfliktno i teatralno

Ustajem

I vadim dvadeset eura iz džepa kaputa

I iznenađen sam što je dvadeset eura

Jer sam mislio da je samo deset

(Fjodor Pavlovič)

I bacam na sto
Blefiram

I kažem: evo

Uzmite sve

I on je razočaran

I njegova žena ustaje i vraća mi novac

I kao neko iz velikih romana Dostojevskog

Počinjem da plačem uvrijeđen

Odbijam da uzmem novac

Ali znam da ću ga uzeti na kraju

Budim se

Prošlo je deset

Sunce provaljuje kroz

Rešetke prozora

Drveće je već procvjetalo
/trešnjin cvijet, ovo je moj
Zen koan/

Ne mogu da se sjetim

Kako je izgledalo dijete

U mom snu

Ni da li mi je nešto reklo