(Repentance 1986)
Govorimo o vizantijskim svecima
Za jednog od njih koji se sa dvadeset pet godina
Osjećao kao zarobljenik života koji nije birao
Moj prijatelj kaže:
On je bio nešto kao ti
(naravno, prije nego je postao svetac)
Bio je jedan koji je pisao pjesme o drveću i pticama
Ali ne iz sentimentalne preosjetljivosti
Već iz neke vrste svetačke rezigniranosti
Kakvu imaju ljudi koji su vidjeli mnogo toga
Nemaju više dovoljno pobožnog entuzijazma
Da gledaju u nebo
Već sa svetom pažnjom gledaju dolje
U tajanstveni život mrava i pčela
Preosjetljivost su morali ostaviti za sobom
Kao službu u carskoj palati
I ukrašene narukvice i pehare kakve danas nalazimo
U grobovima davno umrlih
Jedan je sa trideset godina
(ili možda manje)
Nakon jedne žurke
Sa mnogo prijateljskih zdravica i pjesme
(kao u kadetskim korpusima velikih ruskih romana)
Otišao iznenada u maglovito i mamurno jutro
U daleki manastir na nekoj sjevernoj rijeci
Mi smo prolongirana mladost svetaca
Njihovi mladalački worldly
ways
Trajno osujećeni kapacitet za nešto veće
Život proveden u prikupljanju snage
Beskrajna priprema za činove odlučnosti
No comments:
Post a Comment