Paroxysm

Ellen Moers piše o viktorijanskim usjedjelicama

Koje su pred spavanje gledale ispod kreveta

Zatvorene u pusti roditeljski dom

Opsjednute tajnama porijekla, genealogijama

Porodičnim imenom

''Kerberi porodičnog pakla'' (Fokner)

Umirale su sa trideset godina od obične promaje

Gubile svijest od neprijatnih vijesti

Zatvorene u dječju sobu

Zatočenice djetinjstva

Djetinjstvo stara zajedno sa nama

Sa našim tijelom

Raste i postaje čudovište

Lutka koja govori

Kao sablasni dječji glasovi

Drveni konjić koji počne sam da se ljulja

Nostalgija ima dlakave ogre ruke noćne more

Viktorijanske žene usjedjelice iza zatvorenih prozora

U sobama duhova

rank smell of (...) flesh long embattled in virginity  (Faulkner)

Djetinjstvo sa godinama

Postaje destruktivno

I Ellen Moers kaže kako su živjele od sjećanja

Kad ih je neko uštinuo kao djete

Držao za ruku

Poljubio u obraz u dječjoj igri

Krediti sitnih davno zaboravljenih bliskosti

U egzaltaciji, u misticizmu sjećanja na dodire

Tereze Avilske pustih dječjih soba

Nešto je od euharistije u svakom pobožnom pamćenju taktilne bliskosti

U svakodnevnom ružarijumu svih petnaest dodira koje smo doživjeli

U toku života

Uzaludne doživotne odanosti

''Podrumi u kojima borave duhovi'' (Jovan od Krsta)

Djevičanstvo znači provesti život u sjećanju

Na nešto što su svi zaboravili.

Cantos

'Moje je samo ono što volim'
Čuo sam to jednom poslije crkve
Nešto slično je rekao Ezra Pound
The rest is dross
Svako jutro čitam Cantos 10 minuta
To je neka besmislena disciplina
Kao kad đedovi prosvjetiteljstva
Dok se briju mašinicom pred malim ogledalcem
Uče iz glomaznog riječnika svaki dan po jednu riječ
Nekog mrtvog jezika koju nikada neće moći
Da upotrebe u rečenici
Besmislen trud koji je značajan samo
Kao neko čeličenje volje
Sekularni atavizam jutarnje molitve
Deda mi je pričao pohvalno
O nekom momku iz Doljana
Koji je tridesetih svakog jutra išao
Do česme na Mosoru
Ne da zahvati vodu
Bez ikakvog viable razloga
Samo kao čin besmislene i pohvalne discipline
Po kiši i snijegu i gradu
Kao zavjet koji smo dali sebi
Besmisleni činovi istrajnosti
Od kojih zavisi svijet
Mi smo romantičari jer cijenimo poduhvate
A ne dogme i učenja, praksu a ne teoriju
Svako jutro čitam Cantos deset minuta
Kao statuse nekog ko ima dvadeset
Unengaged pratilaca na fejsbuku
I piše opskurne postove o ekonomiji
I politici i filozofiji sa mnoštvom ludačkih referenci
Bez tačke i zareza
Vozač autobusa je za jednog čovjeka
Koji je igrao po kiši kod stadiona Kom
Rekao da je poludio od knjige
Čitanje Ezre Pounda kao
Skrolovanje kroz beskrajnu sukcesiju
 See more statusa
Drafts
Statusi sa savjetima svjetskoj banci
Google translate megalomanskih ambicija
Razlomljenih u stih
Kralj Nikola i njegovi memoari
Pretovreni u pjesmu
Razlomljeni u stih
Imena serdara i vojvoda
Stranih diplomata
Deset strana o perperu
Imena italijanskih arhitekata
Datumi bankarskih transakcija iz 19. vijeka
Zeljeznica koja je prolazila pored Virpazara
Bezbroj svjedočanstava
Amerika je propala načisto
Đedovi prosvjetiteljstva
Imaju vremena da pišu 20 tomova
Tračeva,
Korespondencije
Šta je knjaz Danilo jeo za ručak u Crmnici
U emisijama kad ih voditelj pita
Da li nešto razumiju
Oni se naljute i kažu
Naravno da razumijemo
Potrebno je da čovjek ima nešto
Što radi svaki dan
Neku čvrstu tačku
Nešto na šta može da spiska život
Kao đedovi koji grade od kamena
Ispred kuće na selu
Kule i gradove
Kamene skelete unutrašnje borbe
Imaju čekić i dleto
Mi smo ono što jedemo
Mi smo ono što radimo svaki dan
Govorim to često kao đed prosvjetiteljstva
Đacima, ali uvijek mislim na nešto suštinski
Beznačajno, kao na neke male činove
Uzaludne snage
Kao neku egzortaciju na stamenost
Mi ne možemo da procjenjujemo sopstveni rad
Da donosimo sud o sebi
Govorim to kao neko ko je full of shit
Bitno je da se pratimo neku liniju u svom životu
Neko je rekao da su Cantos Alpi
Zavijani snijegom i ledom
Neprohodni itd.
Za mene su česma na Mosoru
Riječ koju ponavljam dok se brijem
Kao neko ko pokušava da prizove kišu
Mali gerilski činovi prosvjetiteljskog sujevjerja
Vasa Pelagić, veliki narodni kuvar

Faustina

Kada je imala 18 godina

Negdje valjda u  Łódźu

(Neka poljska secesija svakako

Sa mirisom kvasa i fabričkog dima)

Faustina Kowalska na jednoj zabavi

Sa odličnom gospodom i damama

Dok je plesala i okretala se

Vidjela je Gospoda na čas

Njegov električan pogled

(Kao što u onovremenim moralnim alegorijama 

Gospoda u frakovima i histerične dame

Plešu podignutih ruku, okruženi ognjem

-Impending doom kasnih dvadesetih)

I potrčala je uznemirenena

I sjela na voz za Varšavu

Ušla je u misnu tišinu samozatajnog rada

Veza, otvaranja vrata, kuhinje

Intimnih razgovora

Koji su uvijek sablazan kada se učine javnim

Intimne radosti koje pomažu

Da se prežive sumorni dani

Gospod od trideset tri godine

Prolazi između šerpi i lonaca

Prelijep

Njegove oči svjesne svega

Muškarac koji zna da prašta

I koji traži sve.

U ranu jesen,

dok lišće trune

(Orah se predaje prvi smrti)

U praskazorje velike katastrofe

Umire Faustina od trideset tri godine

Pored bolničkog prozora

Sa kojeg se vidi posljednji život biljaka

I Gospod  ide preko lišća

Bog onih koje uvijek iznenadi sopstvena snaga

Onaj koji zapovjeda silnim vjetrovima

Čovjek od riječi.

soba ispunjena balonima

Obučen kao klovn

U sobi ispunjenoj balonima

Sa čašicom nečeg što bi samo klovnovi pili

/recimo, liker od mente/

Povjerljivo govorim

''Uvijek sam živio u odsustvu

Nikada nisam imao srce

Uvijek je bilo kod nekog drugog

/naginjem se napred/

Živio sam sa velikom ranom

Tamo gdje je trebalo biti sve

Bio sam mrtav u želji za životom

Uvijek smo sve bitno izmiještali iz sebe

Iz tijela, u nešto cerebralno

U neprekidno mišljenje bez dodira

Recimo kod Foknera

Postoji nešto što su kritičari zvali

Absent centers –

O glavnim likovima se neprekidno govori

Ali oni nikad nisu tu itd.

Svi koji vole bježe od dodira

Jer je to već konzumacija

Prisustvo je nešto što nismo još naučili

Da podnesemo do kraja

Znaš na šta mislim...''

Dok pričamo, naš ton u oštroj je suprotnosti

Sa našom pojavom:

Sa crvenim plastičnim nosem i šarenom perikom

Nezgrapnom pelerinom, vještačkim stomakom
Plastičnom patkicom koja cviči kad se stisne

L'Ordre du discours

Bebo koja je tvoja fantazija moći

Debeli rukovodilac socijalizma

Kome se otvaraju sva vrata

Sa dvadeset pet godina primio je

Metak na Sutjesci

I ne zna ništa o stvarnom svijetu

Naučio je samo posture

Buldožder hod osobe

Koja ima more obaveza

Sa izraženom venom na čelu

Kao neko ko svakog časa

Može da se stropošta od kapi

Kao odron u kamenolomu

Kao sam sistem moći, bebo

Bakarni provodnik vlasti

Četvorostruki podbradak

Godovi totalitarnog režima

Bebo, naši su balkoni predjedništva

Iza nekoga ko ne zna da je smrt već došla

Simbola a ne osobe

Samo da to ne budemo mi

Neko tek neko u pratnji

Neko koga samo obuhvata

Distribucija vlasti

Samo hod osobe koja je na pravom mjestu

U pravo vrijeme

Dok debeli rukovodilac prvoborac

Gordo korača mermernim holovima

Predsjedništva

Plave sekretarice pokorno

Drže otvorenim kožna vrata sa dugmadima

Prolazimo i kažemo

Mi smo appendix moći, bitch

javi se

Gledamo na jutjubu snimak

Usamljenih sredovječnih muškaraca iz osamdesetih

Kako traže ženu svog života

Oporavljeni sadržaj nekog decenijama zaboravljenog VHS-a:

Oronuli Mič Bjukenen u havajskoj košulji

 Traži ženu koja se ne plaši da se isprlja pijeskom

I da osjeti vjetar u kosi

To je bilo vrijeme koje je samo čekalo još bolje dane

Budući naivni optimizam Klintonove ere

Istrošene fraze tada su imale nekakav currency

Četrdeset godina kasnije

Od mnogih od njih više nije preostalo baš ništa

Pijani, pali su 96' u svojoj kući u Novom Meksiku

I udarili glavom o stakleni sto

Prošlo je dosta vremena od kada je neko

Posljednji put spomenuo njihovo ime

Zaboravljeni godinama

Dobili su svoju neočekivanu epizodnu vječnost

Izvučeni su iz mjesta zaborava

 Možda bi obukli nešto drugo

Da su znali da će umjesto bijelih

 Konfekcijskih haljina Kule stražare

U svojoj kibernetičkoj cringe besmrtnosti

Nositi džemper sa izvezenim irvasom

Možda ćemo živjeti vječno

U nečemu što je tek bila neprijatna epizoda

U kojoj izvještačeno snenim glasom

Kroz piksele vječnosti neumorno

Tražimo ženu nepušača

Koja vodi računa o kilogramima

I koja voli životinje

Otkrivamo svoju emotivnu stranu

Neprirodno namignemo na kraju i kažemo:

Ako si ti ta, javi se

Kao muzičke poruke koje NASA

Šalje beznadežnim prostranstvima kosmosa

Što neumorno sviraju Mocarta

Prijemnicima dalekih, neotkrivenih civilizacija

Možda ćemo se vratiti nakon decenija zaborava

U džemperu sa irvasom i sa minivalom

Naša će vječnost možda biti nešto

Do čega nam nikada nije bilo naročito stalo.

mi. mladi

Mladi političari izgledaju uncanny

Kao mrtvaci sa starih fotografija

Ozbiljna lica

Suspregnuta usta oivčena njegovanom bradicom

I fazoniranim brkovima

Sa rukama sklopljenim na stomaku

Kao neko, daleko bilo, u potonjoj uri

Ili na fotografiji prije odsudne bitke

Kao nešto prije, nazdravlje njima, Vučjeg dola

Fizionomija zbunjenosti pred novim medijem fotografije

Zarobljeni u vječnosti u junačkoj zbunjenosti

Wtf i whatever istovremeno

Mladi ljudi u politici između 20 i 40 godina

''Mi mladi...''

Kao nešto posljednje što neko uspije da izusti

Prije neke velike kataklizme

*

Samo jednom smo bili na Veruši
Davno, 96', sa Dječjim savezom
I na nekom takmičenju
Dobili smo nagradu
Za najsmješniju masku
(Still true)

Razgovori za stolom (Tischreden) 2

Neko je jednom kasnih četrdesetih

Zaustavio našeg prađeda

Kod Crkvine u Doljanima

Dok je jahao na konju

I prijekorno kazao:

Kako možeš da jašeš konja 

Kad su ti đeca neprijatelji države
(Jedan je bio tada na Golom otoku,
Drugi u nekoj pećini u Albaniji)
----------------------------------------------------------------------

Prije nekoliko godina

Dok smo sadili drvo u dvorištu

Otkopali smo potkovicu

Prađedovog konja Zeka
Koji je znao da od Doljana
Sam dođe do Veruše

Zakucali smo je iznad vrata

Da nam donosi sreću

Kultur

Srednja Europa

Fin de siecle

Kao plava buđ po parčetu torte

(Buđ je oblik kulture)

Naročiti ukus za gorke stvari

Dvoboji i saher torte

Mozart i mnogo šećera

Gradovi kao načete torte

Sa filovanim fasadama i krovovima

Šlag secesije i glazura korozije

Mladi ljudi uporno vježbaju violinu

I pucaju sebi u sljepoočnice

Jak miris mesara

U stanovima sveprisutna trulež

Njemačke higijene i stručnog vokabulara

Njemačke dugačke riječi

Kao ljekarska dijagnoza nakon pregleda stolice

Napisana rukom temeljno opranom sapunom

Opsjednutost ekskrementima, uvidima, monoklima

(Kultura uvijek analizira otpad)

Fasade sa trošnim gipsanim lavovima

Brkati psihijatri što liječe

Poznate umjetnike od koprofagije

Grofice od histerije i umišljene trudnoće

Mladiće sa PTSP-om

Kad dosegnemo visok stepen kulture

U nama se javi neka perverzna anomalija

Kao kvar inherentan sistemu

Činovnički stanovi i grube reproduktivne geste

U krevetima sa baldahinom nalik na torte

Kao rad željeznice i sječa šume

Biološki atavizam u svijetu kulture

Časopisi iz klasične filologije od 700 strana

Filologija je oblik prljavog ukusa

Kompleksne i elaborirane vulgarnosti

Pornografske reprodukcije žena sa debelim listovima

Neurastenija žičanih instrumenata

Apstrahovana gesta sječenja vena ili vrata

Aproprirana u visoku kulturu

Gospodin u odjelu

Samoubilačkog devetnaestog vijeka

Sa šeširom

Skupljenih usana

Agitovano trese glavom

I govori: ''Gospodin neznalica''

Likovi se gegaju u smrt

Brzo kao na nijemom filmu

Death Drive

Kamiondžije, oni su vidjeli sve

Iz plavih očiju gledalo je nebo

I pamtilo sav ljudski svijet

Kamiondžije su vidjeli sve

Pijane hippie Janis Joplin ženske

U svratištima pored puta

Kako piju pivo i igraju same pored džuboksa

I prostitutke iz rasturenih domova

Koje debelim muškarcima u kožnim jaknama

Govore 'daso'

I homoseksualce na parkinzima Midwesta

(O kojima govori jedan evangelički pastor)

Ispijene prilike koje se bacaju na haubu

Kamiona u pokretu

I ne prihvataju 'ne' kao odgovor

Na kraju završavaju pod točkovima kao pod masivnim muškim tijelom

Violentna konzumacija života, brutalni činovi želje

Kamiondžije su vidjeli sve

I tihe debele dim-witted muškarce koji na kraju bez upozorenja

Slome flašu i zariju je nekome u vrat

Vidjeli su tuče i vidjeli su mrtve nekoliko puta

Jednom su pred njima nekog pretukli do smrti štapom za bilijar

U prljavom restoranu pored puta, negdje u Minesoti

Poslije doručka u toaletu su vidjeli leš

Povraćku od američke pite od jabuka i  heroinski špric
Kamiondžije su vidjeli sve

Ali uvijek sa tihim razumijevanjem neba

Bez drame

Jednom je na njih palo drvo i preživjeli su

Na granici smrti nekoliko puta

Zamalo su zaspali za volanom metalne mašinerije od hiljadu tona

Vozili su po ledu Aljaske

Između sna i jave

Njihove su oči vidjele sve u međusvijetu

U kabinama sa praznim limenkama piva

Kalendari sa  nekadašnjom mis Alabame

Mis kukuruza

Mis žetve

Kod kuće žena koja sipa viski u žitarice za doručak

I čeka polisu osiguranja u bade-mantilu

Pornografija prošlosti sa busenom i minivalom

Njihove oči vidjele su sve sa čudnim bestrašćem

Kao plave oči neba

Kad su imali četrnaest godina

Otac ih je gurnuo u kabinu kamiona

Natjerao da upale i voze

U užasu su okretali volan i izašli na put

Pomislili su tad:

Od sada ćemo živjeti samo ovako

procesija

Jahao je svu noć i dobar dio dana

Taj odličnik

Da stigne u Ingolstadt

Na procesiju sa lampionima

I preuzvišenim gospodinom biskupom

Nekada gospodar velikog imanja

Sin oca koji je redovito molio oficij i znao voditi poslove

Čovjek koji je  pao u mnoge grijehe

(O kojima nije uputno govoriti, kako kaže apostol)

Jedan od onih odvažnih kraljevih ljudi

Što ginu u okršajima, neuznemireni u teškom grijehu

Kao konjokradice što su spremni ipak umrijeti za čast

Ustao je sinoć naglo od stola

Kicoški obučen, u najboljim čizmama

U tom nedoličnom mjestu

Gdje se pilo uz smijeh

Kao neko tronut iznenadnom

Urgentom kraljevom zapoviješću

Jahao je svu noć

Bespoštedno gonio konja mamuzama

Dok nije kleknuo pred Uzoritim

Sigilijom odjenutom u raskošno ruho

I poljubio ne bez trapave teatralnosti

(kakva priliči odličnicima njegove vrste)

Ruku suverene vlasti Crkve

Pruženu u nemarnom mehaničkom gestu

U bogato urešenoj rukavici

*

Kako bi bilo da nakon smrti čujemo šta se govori o nama?

Vjerovatno se neće kazati ništa

Sigurno ništa na duže staze

Ali ipak odmah nakon

Kao kada se na kamenoj stazi

Naiđe na isklijali slabi cvijet

Ili kao neki plavi neobični leptir

Nekoliko riječi od nekog o kome nikada nismo mislili

Gdje nismo očekivali ništa

Dovoljno za more suza

Razgovori za stolom (Tischreden)

Oni su iz najgore familije iz Kuča

Nikad ti on nije imao đevojku, do četrdeset godina

Svašta se pričalo

.....................................................

Onda se oženio oberkurvom iz Bara
Sirotinja teška
/sklopljene oči, podignut dlan/

Napravio neki hotel sa njom

Sve je raskućio, propalo, dotakao dno

Majka profesorica, jadna žena

Što je dočekala

Đed pokojni je priča' za tu familiju

Još na katun, kad su izlazili,

Ukrug  su trčali ko maniti

Homunculus

Zamišljamo čovjekoliku lutku

sa bijelom raskošnom perikom

U cipelama sa potpeticama ukrašenim mašnicama

La Mettrijev l'homme machine

(kao u onoj Hoffmannovoj priči

O kojoj je pisao Freud)

Nešto poput Benthamove mumije sa staklenim okom

I voštanim licem samozadovoljnog uživanja u sopstvenom vicu

Uncanny replika prosvjetiteljskog filozofa

Sa smjernim osmjehom lutka

Kada se povuče uzica na leđima

Blago okrene glavu prema prozoru

I svoje zamišljene plave staklene oči

I snimljenim svečanim glasom iz kutije, govori:

                                         Prosveštenija!  Prosveštenija! Prosveštenija

-

Ima jedna  knjiga

(autorke Rut Gilbert, ili tako nekako)

Early Modern Hermaphrodites

I ona kaže kako je bilo

Mnogo ljudi kroz istoriju

Za koje se nije moglo tačno kazati šta su

(sa minucioznim izvodima iz sudskih akata:

Profesionalnim mišljenjima vještaka

Anatoma, biologa, moralista

Pastora i dušebrižnika, babica, botaničara i filozofa:

o tome da li je nešto

mali penis ili samo veliki klitoris)

Autorka govori o jednoj osobi

Koju je sud proglasio za ženu

(jer su babica i župnik bili u neodumici)

A ona je onda sa dvadeset pet godina

Odlučila da ipak bude muškarac

///Pio je i nosio pantalone, prevrtao stolove
Bio vičan mačevanju

Zaveo jednu otmjenu gospođu
Izgovarao joj besmislena obećanja
U nekom prljavom potkrovlju///

Uslijedilo je dugo anatomsko vještačenje

da li je u pitanju tribaizam

ili penetracija

O tom su diskretnom i nadasve intrigantnom pitanju

(dakako, sa veoma različitim pravnim konsekvencama)

Vjećala uzorita gospoda

Sa baroknim okovratnicima

Probrani i ćudoredni stručnjaci sa Sorbone

Uvijek spremni da staloženo i sa pomalo otmjene gordosti

Brane sopstveno stajalište

*

Đedovi prosvjetiteljstva

Otmjena starija gospoda

(Puder ih čini starijim nego što jesu)

Uživaju dobrobiti kvalitetnog starenja

Sa napuderisanim perikama

Kao sudije neobično žovijalnog prijekog suda

Govore profinjenim akcentom:

Audiatur et altera pars

Blago podižu desnu ruku

Njihove učene riječi prati uvijek galantna gestikulacija

Poluosmijeh ukazuje na neuznemireni život

Stavljaju starački prst na skupljene suve usne

U činu kontemplacije,

Brižljivog slušanja koje već sprema dovitljiv odgovor

Odgovaraju na pitanja – pitanjem

Njihovi su životi

Kao zdrava jesen lišena kiše

Na profane komplimente

O njihovom mladalačkom izgledu

Odgovaraju jedva primijetnim klimanjem glave

Đedovi prosvjetiteljstva u dragu arogancije

Sa sto godina i dalje pišu studije

Iz svoje kompetencije

Sada uz pomoć sekretrice-njegovateljice

Život proveden scribendo et docendo

No polako gube sluh

Sad im se već mora glasno viknuti kompliment

Da su oštroumniji od ijednog mladića

Napolju su francuske revolucije i svjetskoistorijska previranja

marševi žena i abolicije feudalizma, revolucionarni teror

(Đedovi prosvjetiteljstva uvijek su previše stari

Za sopstvene revolucije)

Kakva je to buka napolju, pitaju svoje brižne njegovateljice

One uvijek odgovaraju malim činom pažnje:

To su samo neki mladi ljudi koji vas ludo obožavaju

tatarska pustinja

(Repentance 1986)

Govorimo o vizantijskim svecima

Za jednog od njih koji se sa dvadeset pet godina

Osjećao kao zarobljenik života koji nije birao

Moj prijatelj kaže:

On je bio nešto kao ti

(naravno, prije nego je postao svetac)

Bio je jedan koji je pisao pjesme o drveću i pticama

Ali ne iz sentimentalne preosjetljivosti

Već iz neke vrste svetačke rezigniranosti

Kakvu imaju ljudi koji su vidjeli mnogo toga

Nemaju više dovoljno pobožnog entuzijazma

Da gledaju u nebo

Već sa svetom pažnjom gledaju dolje

U tajanstveni život mrava i pčela

Preosjetljivost su morali ostaviti za sobom

Kao službu u carskoj palati

I ukrašene narukvice i pehare kakve danas nalazimo

U grobovima davno umrlih

Jedan je sa trideset godina

(ili možda manje)

Nakon jedne žurke

Sa mnogo prijateljskih zdravica i pjesme

(kao u kadetskim korpusima velikih ruskih romana)

Otišao iznenada u maglovito i mamurno jutro

U daleki manastir na nekoj sjevernoj rijeci

Mi smo prolongirana mladost svetaca

Njihovi mladalački worldly ways

Trajno osujećeni kapacitet za nešto veće

Život proveden u prikupljanju snage

Beskrajna priprema za činove odlučnosti