vizitacija

Kao da gledamo kakvo barokno platno

To je čedno i belo telo

Odeveno u crveni skerlet

Violencija velura

Svile i somota

Obmotava to nadasve krhko telo

Nagriženo kao stari drveni stub

Izjeden revnošću unutrašnjim crvom

uzoriti otac inkvizitor ide u raskošnoj kočiji

Konji u galopu

Momci koji idu pred njim

Na stasitim konjima

Umjetnik vešto ističe

Muskulaturu njihovih sapi

Lica mladića odaju neki ironični osmeh

Napetost galopa električki je intenzivna

Za kočijom Uzoritog

Nekoliko je konja koji vuku

Velike kaveze prošarane lancima

Za njima idu lude i patuljci sa dresiranim majmunima

Simboli sujete ovog sveta

Jedno nadasve humorno nipodaštavanje

Preuzetosti zemaljskih kraljevstava

Kraj puta seljani naklonjeni

Vrlo pobožno

Sušta su pietas

Kuda su se zaputili

Njegova preuzvišena ekselencija

Kao da pitaju

Idu onima gore u planini

Što igraju oko vatre

U najsujevernijim onim čaranjima

Starih običaja i navada

Kroz prozor je kočije

Uzoriti pružio svoju ruku

U beloj rukavici

-To je čedno telo

Centar tog živog mehanizma-

Ruka je izmorena dugim putovanjem

(Nisu stali od Inglštata)

Klonula u nedovoljno entuzijastičan

Blagoslov upućen

Ovim skromnim pobožnim licima
Niskog roda

Jedini je to detalj slabosti

U tom užarenom točku
Celestijalne dinamike

A Circle in the Fire

Gledamo drveće koje raste na brdu

Iznad kuće

I ono pokraj puta

Dok se vraćamo s posla

Jesen je i lišće postaje žuto

Ništa neobično

Putevi su crni i vlažni

Posuti mokrim lišćem

Ono u vodi već postaje trulež

U daljini žuti su i crveni farovi kola

Kao procesija sa svijećama
Među crvenim iskrama lišća
Traje dječja igra

Primjećujemo kako su krošnje žute

Na vrhovima a dolje ipak još zelene

Kao da ih je ponegdje oprljio

Neki tajanstveni oganj

Kao da su ih dotakli neki veliki užareni prsti

Oni koji su zgrabili Proroka

U božanstvenom viđenju

U primraku

I odveli ga u Jeruzalem

Novembar je

Svijet izgara u nevidljivom plamenu

pls

danju čisti kuće
tiha, punačka
sa teškim naočarima
noću pomahnitalo kuca,
piše ogromni roman
u kojem likovi
bez interpunkcije
neprekidno viču:
upomoć upomoć

Purgar

Snimamo kratki film:

Džek, da li me voliš

-govori kao plavuša sa platna

Roja Lihtenštajna-

Da li me voliš

Kako je Franko volio Španiju

I Salazar Portugal

Ludo i posesivno, Džek

Beskrupulozno i okrutno

Love hurts, Jack

Očisti moj um od svih opozicija

Dok ne postanem

Pura

Purisima

Purgada 

Neka umuknu pjesnici modernizma

Sloboda je sramotna riječ

-led u čaši daje zvonak zvuk-

Njeno lice sakriveno je iza

Otmjenog crnog vela

Velorio

Nosi crne naočare

 Tešku bundu i ogrlicu od bisera

Voze se iza zatamnjenih stakala

Izlokanim putem

Negdje u ruralnoj pustoši

(mogla bi to biti Andaluzija)

Sa napuštenim mlinovima

I stadima

Crna stakla daju crno-bijelu sliku predjela

Idu da se obračunaju sa

Neprijateljima društva

Jer to su smutna vremena

Slutimo

U kojima je sve dozovljeno

'Džek' je muškarac koji ne govori mnogo

Za njega je ubiti čovjeka kao dobar dan

On je tukao ljude pred njom

A ona je uzdisala iza crnog vela

'Oh!'

Vo je prepriječio seoski put

On izlazi raščupan

I ubija ga jednim pucnjem u glavu

Jer muškarci tako rješavaju stvari

Donosi joj njegovo srce umjesto buketa ruža

-Bik je simbol potencije u mnogim kulturama-

Ona ćuti skrivena iza crnih naočara
Kao što se očekuje od žene njenog statusa i položaja

Gleda kroz prozor dok nastavljaju put
Usijana bjelina Andaluzije

U njenom je krilu crno sunce 
Krvavo srce minotaura

_pabirci

Hannah Arendt je napustila Freiburg

Usamljen je na podiju ''Onaj-tko-misli''

U ladici su spremljeni neki budući rektorski govori

Pospremljeni kao jesenje lišće u parku

Njegov um je kao ona naprava iz Žila Verna

Što probija svoj put do središta zemlje

Do samog fundamenta

Magla je nad Todtnaubergom

Guste su crne šume ispresjecane 

skrovitim stazama

Seljaci u bakandžama 

njima nesnosno grubo gaze

Drvari i putari dobro poznaju te staze

Oni ih zovu Holzwege

Nad šumom diže se

Usamljeni Švarcvald

Čvrst, uspravan, stamen -

Središnja njemačka planina

sa majom u njujorku

mogli bismo jednom otići u njujork

napisati na društvenim mrežama

heading to JFK

provesti tamo pet dana

ekscesivno fotografisati

central park

petu aveniju

poslednje skretanje za bruklin

statue of liberty

ti bi me slikala ispred univerziteta kolumbija

-dobili smo posao na uglednom koledžu-

napisali bismo na fejzbuku

-To je odlična prilika za nas-

bravo, pisali bi ogorčeni prijatelji

ljudi bi nas mrzjeli i lajkovali

i mi bismo se vratili poslije pet dana

ali sasvim inkognito

sa dovoljno fotografija za čitavu godinu

dozirano bismo ih izbacivali

i pisali: jesen u central parku

gužva u metrou

nostalgija megalopolisa

delilov njujork

mit o gradovima zapada

i ljudi bi znali da mi živimo svoj san

godinu dana ne bismo izlazili iz stana

bila bi to savršena decepcija

true detective druga sezona

postavljamo staru sliku pogleda iz hotelske sobe

i natpis good morning new york

otvorili bismo i lažne profile

bio bi neki mitch zaključani profil

koji bi nam sve komentarisao

see you tomorrow, folks

kaže mitch koji piše phd rad

na berkliju

hey there mitch, kažemo mi

pisali bismo statuse o hilari i trampu

o melting pot-u amerike

imali bismo dovoljno slika nebodera

da svi umrete od muke

-to je bila najbolja godina naših života-

govorili bismo poslije

Soare

pio bih šampanjac na nekom prijemu
i glasno se smijao
onda ga iznenada
prosuo nekom u lice
i rekao: Stoko!
i bio izbačen
zaista vrlo sramotno
i neprijatno

novi svijet

                                                                             Kateri Tekakwithi, ljiljanu Mohawka                                                          
sanjam njufaundlend

bijele svetionike na pustom  otočju

i nepreglednu divljinu mračnih zlokobnih mora

dubine bez kraja

u kojima borave kitovi veći od brodovlja

tamo gdje se ljudski završava svijet

kosti su hodočasnika i kažnjenika

asketska samoćo mog pola

nemirni svemir vodenih iskri

svjež i nov

pao bih u njega sa strmine

kao kosmonaut

u nebo krcato zvijezdama

u svom padu širim ruke

kao široka jedra

beskrajna galaksijo dalekih brodova

sa mornarima što znaju stvari

morskim vucima

i sa misionarima što grade drvene utvrđene gradove

u sniježnim pustošima

od jelovih grana načinili su krstove za svoje oltare

u sumrak tamo idu prilike preko bijelih brijegova

da nazoče misi u bijeloj divljini novog svijeta
nerazumljiv je jezik svetih obreda
tihi majčinski glas ognjištu je nalik
otajstva su to Boga koji je stigao sa bijelim jedrima
da izraste u klasju zemlje onkraj beskrajnog mora

šume nastanjuju sivi medvedi tamo

veći i od čovjeka silnika

moja je koža postala kao naličje

 iznošene cipele

istrošena od oštrih vjetrova

na mojoj  bradi inje je od soli

poluslijepe od slane daljine

beskrajnog praznog horizonta

nemirne oči razlile su se

u mir bespuća

iscrpljene godinama i godinama

potrage za nekom spasavajućom tačkom
muževna monotonost mog otočja

govorim kao žena, nježno

da sam žena patrijarhata

-samo pričamo-

umijesio bih kiflice,

oribao lavabo

sjeo da zapalim cigaretu

mislio bih kako je dobro

što su me zaobišle važnije stvari

velike odgovornosti

mislim da to čak i ne postoji –

kažeš

takve žene su sigurno neki ludaci

kuća je očišćena – nastavljam

pater familias, big other, otac označitelj

je legao poslije svog rada

u noć svog odmora

sama sjedim pored peći

i mislim:

samo ovako do smrti

samo ovako do kraja

strijepim

da ovakva idila

neće trajati u nedogled

da će me život natjerati

da obučem pantalone

uzmem stvar u svoje ruke

radim za novac

a ne za izdržavanje

i ljubav

samo ovako do kraja

među šerpama i loncima

pitama i kiflicama,

samo bez  teškog rada

 i odgovornosti i zahtjeva zajednice

 i krivice zbog finansijskog nedoprinošenja

samo udovoljavanje stereotipima zajednice

blagonaklona ljubav i

odobravanje komšinica

ja svom čovjeku – govorim hipotetički

ne bih nikad zucnula ni riječ

hranila bih ga voćem

i vitaminima i brokolijem

samo da što duže traje moja idila

patrijarhata

samo da me život ne natjera

na mušku odgovornost

muškarci...

-ovo sad govorim kao žena, nježno-

muškarcima toliko toga može slomiti kičmu

toliko obaveza, zahtjeva zajednice

ratovi, svjetska previranja

nešto što se zove berza

ja o tome slušam na televiziji

i znam da bi mene na nekom titaniku

strpali u čamac

da bi me u nekom ratnom okršaju

pustili da u koloni brzo pređem

u bezbjednost

ja sjedim u kući

dok se svijet raspada

napolju kao da pada snijeg

i kroz dimnjak kulja bijeli dim

pravim pitu od jabuka

od višanja

korpice

vanilice

bugarske ruže

vasinu tortu

reform tortu

noću pišem poeziju

u pjesmama moj lirski subjekt

nema svoj glas

svoju supstancu

ja sam žena – sjena

žrtva istorije
'sablazni koja traje deset
hiljada godina'

dominacije muškaraca

ja sam ’ludača na tavanu’

mene iz sanjarenja

budi zvonce na šporetu:

onda sakrijem svoje pjesme

kao emili dikinson

brižljivo 
poravnam stolnjak

očistim sto

naoštrim olovke

uzdahnem:
ipak

samo neka ovo potraje,

ova bezbjednost

roditeljski krevet patrijarhata,

samo da me zaobiđu važnije stvari

diptih

da sam pripadao nekoj italijanskoj

industrijskoj porodici

što ima svoju grobnicu

sa anđelima i svecima

i upozorenjem svakoj taštini

na latinskom

i trošno drveće

i bezbroj lišća

magla na sesvete

i bijele svijeće

i da sam umro mlad

podario zemlji

stameni mermer svog tijela

i legao kao u široku bračnu postelju

ispunjenu suvim cvijećem

ivanjskim vijencima

nabožnim sličicama

Sačekali te mučenici

I uveli te u Jeruzalem

Jun prepun bijelih ljiljana

Simbola čistoće

............................................

sada se vozim taksijem

kroz podgoricu

i otvoren je prozor

i vjetar mi duva u lice

i vozač sluša

džordža majkla

Careless Whisper

junski dan

put do zlatice

dio je velikog autoputa

i proničem ameriku smrti

granit bezbrojnih tijela

vojnika konfederacije

vitman

jedan sam od stamenih momaka

 i ulične pobune

i striptiz barove

i crvene ambare

i pokošena polja

i bijele crkve 

i pjesnike neoromantizma

prolazimo pored svega toga

ali su naše oči vidjele

i svece i anđele renesanse

sa njihovim tijelima klasične antike

i kontinentalnom tugom

sa crnim naočarima

u kariranim košuljama

što idu velikim gradovima:

imaju osmijeh patnje

i bijele zube

i kažu: hej

pobožna pobožna

ameriko smrti

comfort

Our inner Calvinism

Terror of our daily life

And everything is just fine

It is raining outside

we cover ourselves with blankets

In our comfort zones

We are watching TV program

Our inner Calvinism

That’s not necessarily something religious
It's just a name we use, a code  
For some kind of inner infirmity

For a vague sensation 
Of some unfathomable design:

Like a snake attacking a mouse

With a sudden, unforeseen movement

But everything is just fine, really

We say to ourselves

We are in our homes
Stable and secure

Watching TV program

It’s raining outside

While pouring our tea

-a barely perceptible thing-

Our hands are shaking

With fear

Gora visoka

 

https://athosweblog.com/2014/03/15/1523-angels-by-french-photographers-in-1918/
 

Kakav sam samo san sanjao sinoć

Da prolazim gorom koja dotiče nebo

Obrasla je ta planina u gustu šumu

Pokrivena je krznom kao živi stvor

Korijenje je podrilo jedva vidljive

Šumske staze

Krošnje su prigušile svjetlo dana

Groznica života je pod opalim lišćem

Na granama, pod korom drveća

Šume mirišu na trulež

Naravno, ciklus života tu je ubrzan

Do neslućenih razmjera

U sekundi sve nastaje iz ničega i umire

Smućuje se koleba i u prah se svoj vraća

I onda klija iz svoje smrti

Obnavlja se lice zemlje

Džinovski organizam je ta gora

Kotao u kome se sve kuva

Ciči kao ekspres lonac

Bijela buka ptica i cvrčaka

I uz put nailazimo

Grobnice, kosturnice, lobanje

Zelene kosti obrasle u lišaj

I mahovinu

To su kosti mučenika

Koji su živjeli na leđima planine

Govori nam nepoznati vodič

Njegovo lice naravno ne vidimo

Malo gore na zaravni

Smjestio se manastir

Kao nešto što smo već vidjeli

Na pola planine

Mala crkva je ukopana u zemlju

U nju se silazi preko nekoliko stepenika

Izbledjele su freske
(Renesansa Paleologa)

Careva i carica

Ktitora i pustinjaka

Sa zidova nas gledaju

Stiliti dendriti spileoti i

Čuvari Izraelovi, čete Elohimove

Njihova krila sijevaju kao mačevi i štitovi

Oni su kao vjetar što pokreće krošnje 
Glas što govori prorocima iz utvare

Anđeo Gospodnji koji je u Ofri

Rekao Gideonu: Čekaću dok se ne vratiš
Prolaznici koji su rekli Avraamu 
U ravnici Mamvrijskoj kod sjenovitog drveća:
Učini kako si kazao

I tu je trava pitomija

Tu se odmaramo

A gore još više

Gdje nema ni jasnog puta

U gustoj šumi

Ima most Svete Varvare

I crkva posvećena toj Mučenici

Sve vrijeme pripovjeda nepoznati glas

Tu je i živa voda

Vidjećete, kaže zagonetno

Ako stignete dotle

highland clan

mora da je to bilo sredinom sedamdesetih

dovezli su se svojim automoblima

ranije

iz grada

i doveli su poznatu naricaljku

gore prema vrbici

jesen u pustom pjeskovitom gorju

kameniti predio

topao od prizme sporog sunca

rasprskalo je sunce svoju rumen po stijenama

i maloj crkvi i groblju

vrata su crkve decenijama zaključana

iz kamenja i krova

niklo je kiselo drvo

crna plijesan se navukla na opeku

i zemlja sve vuče u sebe

raste do visine prozora

drveće već otkriva svoje grane

između grobova je meko

žuto lišće

i silne krošnje murvi

podrile su ogradu

korijenjem

su probile

u šeol mrtvih

učinile su mrtve

dijelom svog sporog rasta

učesnicima  života

sada po drugi put

vrlo nepretenciozno

nova zahvalnost mrtvih

kada ih obraduje 

vjetar u lišću

i kiša

i starica sunce

crone iz legendi kao i lelekača

koju su doveli crvenom škodom

kao pluton prozerpinu

muškarci sa brkovima

u džemperima

i sakoima

motaju svoje cigarete

čekaju porodicu preminulog

da pristigne

i nikli su

iz pijeska i kamena

divlji šipci

pukli su svoju zgrušanu krv

u crveno predvečerje

kao na staroj fotografiji

i naricaljka trga htonske plodove

i zoblje ih

kao životinja

koja je vidjela nešto slasno

i neko zatim vikne:

'dolaze!'

i naricaljka

rukavom briše usne

i ustima punim kisele

krvi nara

počinje

svoju dugu tužnu pjesmu

Grad

vozim se autobusom
i pada kiša
kondenzuje se u maglu
kroz kapi na prozorima
razliveno je svjetlo
semafora i automobila
i podgorica
kroz te mutne naočare
liči na neki nepoznati grad
kao nešto iz indi filmova
i velikih američkih romana
poprište romantičnog zapleta
izmišljena amerika kasnih osamdesetih
stambeni blokovi
na lejk šor drajvu
stakleni zidovi iz kojih blješti
neonski život
bezbrojnih stanova
neko je rekao
kako je romantizovanje grada
znak hrišćanske civilizacije
novi obzor
jedne specifične čežnje
paganska melanholija
nalik je scenografiji
viktorijanskog romana
sa promočnim poljima
pitomim selima
šumama, učtivom
sporom požudom
sada razmišljam o gradu na gori
melanholija visokih zgrada
koje pulsiraju kretanjem oblaka
crveni gradovi
u sumrak
radosno iščekivanje
kroz mutna stakla:
grad koji nikad ne spava
grad koji će doći