VATRA

Ko zna kada su se uselili u taj hotel.

To je nekad bilo lijepo mjesto,

a oni su došli poslije neke katastrofe- neki ljudi.
Živjeli su po desetoro u jednoj sobi,

kuvali su unutra.

Stakla su bila popucala,

po balkonima su kačili svoje gaće i razne krpe,

gomilali su smeće,

a najgore od svega –

držali su pse.

Bilo je tu više pasa nego ljudi,

psi- užasni, divlji, prljavi psi

što neprekidno laju po svu noć,

što laju neumorno,

što ne malaksavaju,

što smrde,

što ostavljaju za sobom nečist i zarazu,

psi koji su režali i ujedali,

psi sa kojima su se igrala njihova djeca uvijek ušljiva i prljava,

psi sa kojima su zajedno rasli

i umirali od istih  pošasti,

od iste kuge.

Bilo je to tako kužno, ustajalo,

miris vlage i pseće dlake,

psi koji su se kotili po tim krpama što su ih sušili,

psi koji su živjeli zajedno sa njima, balavili po njima,

čopori pasa,

čopori pasa što te bude noću,

od kojih ne možeš spavati

-znaš čovjek može zatvoriti oči,

zapušiti nos,

okrenuti pogled u stranu

ali uši su najranjivije,

to dolazi pravo u mozak

-taj neprekidni, neumorni lavež

- to oštećuje mozak.

To te iscrpljuje,

dovodi te doslovno do ivice.

To zlosutno zavijanje što nikad ne staje.

Počeli smo mrzjeti te pse i te ljude.

Onda je došla policija.

Pokušavali su ih iseliti.

Ali to su takvi ljudi -

oni nisu imali šta da izgube.

Nisu dali ni te pse.

Vrištali su na policiju,

otimali su se iz njihovih ruku,

držali su čvrsto svoje krpe i gaće,

kao ne znam kakvo blago,

vukli su pse kao djecu, kao njima ravne.

 Neprekidno i pomamljeno su lajali ti psi.

Nekoliko se ljudi i žena polilo benzinom,

polili su sebe, polili su zidove, polili su pse –

Prijetili su.

Neko je imao upaljač. Smrkavalo se.

I odjednom kao da je nastupila neka čudna tišina,

Neko odmjeravanje, izazivačka tišina, prkosna tišina.

Glasovi i lavež su utihnuli.

 Potpuna, iznenadna tišina.

-   i za koji sekund izgledalo je

kao da će sve to planuti u vatri.

SOCREALIZAM

Znali smo jedan bračni par-

muža i ženu –

živjeli su tu u blizini.

Svi su ih smatrali čudnima.

Oni su na svoju ruku –

kazivali su.

Oni nikada nisu govorili.

Skoro da im niko nije znao boju glasa.

Ljudi su prestali da im govore

'dobar dan'

jer nikada nisu uzvaćali pozdrave.

Jedne godine snijeg je bio napadao

i sve je bilo zaleđeno.

Ljudi su čistili ulaze ispred svojih kuća.

Samo je ispred njihove kuće

ostalo dosta zaleđenog snijega.

Išao je neko kod njih,

rekao je: mogli biste očistiti to,

neko se može okliznuti i povrijediti,

ali oni nisu ništa odgovorili.

On je samo zurio neprijatno,

vrlo neprijatno.

Od tada su ih ostavili na miru.

On je oduvjek bio takav, moglo se čuti.

Nikada nije ništa govorio.

Ali ona  nije uvijek bila takva-

govorili su.

Radila je u jednom odmaralištu,

spremala je sobe za goste,

često se smijala,

glasno se smijala,

nosila je borosane.

To je bilo osamdesetih godina,
svakako prije rata,
kada su ljudi dolazili ovdje.

Dosta je pila.

Kažu da se zabavljala sa gostima odmarališta.

Svašta je, naime, radila sa njima.

Bila je stalno pijana.

Jednog dana je došao on –

pretukao ju je pred gostima
na radnom mjestu,

ubio je boga u njoj –

ali  ništa nije rekao.

κένωσις

Volim bjelinu stvari:

stvari bijele kao posteljina,

kao snijeg,

kao prazna hartija.

Praznina je nenametljiva:

ne trudi se da se svidi,

neuprljana tijelima i emocijama,

kao prazan neuseljen stan,

bez namještaja,

sa čistim bijelim zidovima:

miris bjeline,

optimizam praznine.

Otvorena za život ,

ona sadrži toliko mogućnosti.

Nije život već nostalgično očekivanje života.

Miris novog.

To očekivanje života je lijepo:

sterilno no ipak plodno,

romantična predstava o životu.

Sada kada život može biti još mnogo toga

sada prije nego je život postao -

 tu je samo sterilna bjelina porodilišta.
Prvi osjet hladnoće.

Tada je čak i predstava patnje

koja će neminovno nastupiti

nešto vrijedno življenja.

Tako je drugačije to,

bijeli zidovi crkve koji rastu u nebo,

bijelina koja najavljuje  susret,

Tako je to drugačije od prenatrpanosti života.

Vječnost u kojoj smo već jednom postojali

Radosno iščekivanje da dođe naš red

- bjelina još nezagađena životom.

ONA KAŽE

                                                        http://www.toddhido.com
                                       
Ne znam što mi teže pada –ona kaže-

to što patimo ili to što nas  stalno tjeraju

da smislimo dovoljno dobre razloge za patnju.

Kao da nije samo po sebi strašno da se čovjek muči.

Ne, on uvijek to mora nečim opravdati.

Znaš, uvijek zažalim kada se nekome požalim da mi je teško.

Kažem – imam dvadeset devet godina

i više nemam optimizma.

Kad sam bila mlađa mislila sam da sam nešto posebno

-pretpostavljam da svi misle  u određenom uzrastu za sebe:

da su nešto posebno -

i sada ne znam kako da se nosim sa tim gubitkom.

Osjećam da je život besmislen.

A onda te oni pogledaju tim pogledom

koji očekuje još,

koji kao da kaže – samo to?

pogled koji traži još

pogled koji te posrami.

I onda grozničavo počnem da dodajem;

krivotvorim samu sebe i grozničavo dodajem

sve čega se mogu sjetiti

Ima još mnogo toga.

Pa kažem – Tako, svi ćemo umrijeti,

Umiraće ljudi koje volimo,

Moj otac je naglo ostario,

Ponekad očekujem samo da padne,

Svakog časa se može desiti nešto strašno,

Možda se nikada neću udati,

Možda...

Više ne znam ni sama.

Nervira me to –

kao da nije dovoljno

što se više ne usuđujem misliti na budućnost,

što živim bez snova,

od danas do sjutra.

Zapravo ne znam što me više nervira :

to što im nikad nije dovoljno razloga za patnju,

ili to što te pokušavaju utješiti tako nespretno

kojekakvim koještarijama

Kažu: pa eto, svi žive isto,

tvoj problem je što previše očekuješ,

ne treba se opterećivati takvim stvarima,

sve će se samo od sebe srediti, vidjećeš,

sve će biti u redu.

Zapravo još gore je kad ti pokušavaju nabiti krivicu što se osjećaš loše.

Mislim, dođavola, kao da ja volim da se tako osjećam.

Kada kažu:

šta bi radila da si invalid,

da nemaš oči i uši,

toliko ljudi nema oči ili je nepokretno,

žive kao biljke,

Pa se ipak raduju suncu i životu,

tebi je dobro,

šta bi radila kad bi se sada razboljela od raka,

kad bi bila teško bolesna

kad bi umirala?

Dođe mi da im kažem:

Kada bih sada umirala

pomislila bih kako sam ipak

u mnogo čemu ostala pošteđena.

Umirem, ali ipak osjećala bih

da sam spašena od strašnijih stvari.

da sam ipak dobro prošla.

CARCASSONNE SMRTI

Ležimo u grobovima

kao u  čaurama,

kao plodovi  u mahunama

kao djeca u porodilištu-

ležimo i spavamo

umotani u bijela platna.

Kao paukov plijen

paralisani žaokom

spavamo

u bijelim čaurama,

visimo sa plafona.

Spavamo ili smo budni;

spavamo ili se tresemo.

Tonemo u blato.

Neko je rekao-

grob je more kajanja.

Toliko je toga pod našim nogama,

toliko sna.

U katedralama spavaju sveti

pod mermernim oltarima

malo vlage im ne smeta

oni spavaju mirno

možda čuju korake

riječi koje im šapuću

pucketanje svijeća

spavaju i sanjaju

zaštićeni kamenom

sanjaju život na ulicama,

male staze kroz pašnjake

zarasle u travu,

obasjane svijetlom,

krajolike kakve su ostavili

prije dvijesta godina.

Spavaju i mirno sanjaju

Isus će ih uskrisiti u poslednji dan.

No već pada mrak

i ulice oko katedrale su odjednom puste.

Kroz otvorene prozore

ne sija svijetlo -

Kao da u tim zgradama

Više ne živi niko.

Kao da su otišli brzo

I nisu stigli da spuste roletne.

Kao da ih je iznenadio
odlazak.

BEJB

Mislila sam da će izdražati,

Mislila sam da je moja histerija nešto romantično,

da su te epizode sa suzama i vrištanjem –

nešto što on voli

-dnevna doza mene.

Ponekad sam i glumila ta stanja.

Htjela sam da pomisli

kako sam ekstremna,

kako sam jedinstvena ličnost,

kako je teško biti samnom

-rekao je jednom kako se za teške stvari vrijedi boriti-

mislila sam da je naš život kao muzički spot,

-kao sloumošn –

neki rock'n'roll -

gdje uplakana sjedim u ćošku,

gdje se tučemo jastucima,

gdje vrištim i lupam o vrata,

gdje plačem sama u hotelskoj sobi

-dok ležim polunaga na rasturenom krevetu-

-dok svijetlost prolazi kroz roletne-

prazna staklena flaša je na podu,

štikle, bijele kaubojke 
i njegove stvari razbacane po parkingu, ispod prozora.

Mislila sam da ga je to osvojilo

-to što sam toliko lična-

Što svemu dajem lični pečat.

Mislila sam da djeli moju romantiku.

A onda je jednog jutra

na recepciji kupio kutiju crvenog Marlbora,

Ušao u svoj Pontiac Venturu

I otišao dođavola.

HAJDE DA SE VIDIMO VEČERAS

Dok se neprestano vrtjela ista pjesma,

(glas koji je već počeo da ga iritira)

gleda kroz velika stakla napolju-

oblačno je i možda se smrkava.

Nema mnogo kako se probudio.

Ili je možda prošlo baš mnogo.

Teško je to reći.

Teško je znati.

Čeka da se nešto desi.

Nešto sasvim neodređeno, nejasano.

Kako vrijeme odmiče, sve je manje izgleda.

Tako mu je potrebno čudo,

da svaki čas očekuje da iznenadi sebe

i padne na koljena i  zatraži neki znak.

'Znaš, da mi je to potrebno...'

Ali nema  pojma tačno šta.

Možda da zazvoni telefon,

da se javi neko koga nije bilo godinama,

glas iz nekog drugog vremena,

da ga vrati u vrijeme kad je sve bilo podjednako besmisleno,

ali je barem bilo nekog optimizma.

Da glas kaže :

''Hajde da se vidimo večeras.''

Srce mu iznenada počinje udarati jako.

Osjeća da je zaglavio u životu.