Čast našeg pola zahtijeva mnogo od nas

Čast našeg pola zahtijeva mnogo od nas

Toliko toga

Potrebno je opravdati sopstveno rođenje

Milenijume i kenozoike praroditeljskih života

Iščekivanje koje još traje u njihovim kostima

Butinama i slabinama

Oni neprestano gledaju iz svoje smrti

Mrtvi vjekovima posmatraju i govore: oooooo

Ili se rezignirano ugrizu za usne

Gledajući naše živote

Kao kada se prokocka vrijedna prilika

Kada se izgubi dragocjeni materijal stvaran vjekovima

Jedan promašen život razočaraće generacije

Nijedan muškarac ne živi prosto svoj sopstveni život

To je uvijek lutrija sa hiljadu uprtih očiju

Sa dugom linijom svetih i poštovanih pontifeksa

Koji su počinuli od svojih Fundina i Carevih lazova

Od nošenja džakova  i pušaka

Od krvnih osveta i od rađanja sinova

Od konja i volova i gladnih godina

Od vinograda i smokova i vodenica

I sada gledaju kako će pasti kocke

Kao konjsku trku

U kojoj si bolestan i išiban konj

Neko ko će slomiti nogu

I onda biti upucan na kraju

Dok praoci znaju da gube sve

Kao grčki heroji – u svojoj uvijek anksioznoj besmrtnosti –

Muškarci prošlosti traže da drugi sada žive umjesto njih

Hrabrost potomstva i nagli životni obrti

Sada su još jedina avantura u kojoj učestvuju:

Mrtvi žele da vide nešto od nas

Kada ti neko kaže nešto preko čega se ne prelazi

I juriš kući pijan da uzmeš pištolj

Koji kriješ ispod naslaganih gaća

I razdrljene košulje sjedneš u kola

I odjuriš u sopstvenu propast

Spreman da uništiš sebe i povedeš

Sa sobom i druge

Koji to svakako zaslužuju

Praoci zadovoljno trljaju ruke

Nisu se uzalud rodili

Napokon postupaš kako treba

To je ono što muškarac treba da bude

Govore Ahileji i Hektori

Ustanaka i buna

Sa vilama i džeferdarima

Sa ranama od kuršuma

Navijaju kao bogovi starih

Željni krvi i moćnog uzbuđenja

Postaju svjedoci muževnih činova

Hrabrost i osveta njihove su livacije

I mnoštvo sinova, ovjenčanih od Atinjana

U bojnim kolima, podignutih za smrt

Umiru bijesni – daleki preci

Širom otvorenih očiju, puni prezira

Stežu blačak mača

Obliveni krvlju, gledaju crveno nebo

Jedu zemlju od bijesa

Spremni na sve što će uslijediti

Zavijaju kao vukovi, pjene

Nisu uradili ništa

Ako ne povuku sa sobom desetine drugih

Dok žene iz daljine gledaju

Kao Bakhe ''plesa smrti''

Udaraju u talambase

Pjevaju bez zuba

Nešto što liči na režanje  i plač

Puno pijanog veselja

Litanije neke zaboravljene vjere

Pune pjeska  i otrovnog bilja

I gustog mirisa zemlje

Idu u Zetu sa karavanom mrtvih

Šibaju konje

Prolaze turske straže bez da ih pogledaju

Vestalke boga marsa

Grčki hor što izlazi na scenu

Tek kada je egzaltirana publika

Oblivena vještačkom krvlju

I kada su na pozornici ostali samo slomljeni mačevi

I tijela mrtvih, pepeo svetih lomača

Sa ponekom preostalom kosti

Da kažu završnu riječ –

Posljednji komentar

Na herojsku smrt svijeta