borderline

gledali smo neki islandski flim

automobil koji ide pustim autoputem

kroz nigdinu

u daljini su planine

i nebo je olovno, bez sunca

u njemu miruju nepoznati, rezignirani bogovi

postprotestantska romantika

i zamišljamo nešto takvo za sebe

da smo na zadnjem sjedištu

i da ćutimo

dok snijeg pada ali ne ostavlja traga na zemlji

ima ga samo po planinama

zaleđeni mračni kolovoz

i u kolima je upaljeno grijanje

i na prozore se hvata igličasta izmaglica

i mamurni smo

smučilo nam se od cigareta

i žudimo za nečim masnim

za ovčetinom

životinjskim jezicima i bubrezima

na kožnim sjedištima

crpimo utjehu  iz industrijske civilizacije

i sjevernjačke borderline depresije

minimalistički gradovi su ostali za nama

kockaste zgrade

šik osamdesetih

svjetla u stanovima i polarno tmasto nebo

crkve nepoznatog hrišćanstva

gradovi na rasklapanje

pod uspavanim polarnim vulkanima

automobil juri

ide sve brže i brže

toplota i snijeg što sipa

nas polagano uspavljuju

monotona muzika sa radija

i vozaču su otežali kapci

i glave su nam otežale

i klecaju

i unapred smo mrtvi

gubimo kontrolu

sa neizrecivom nježnošću

i nemamo nikakvog straha