drugačija vrsta smrti

Ima 37 godina

I pije bromazepam i vino na plaži

Iz trstenika je došla sama na more

Znaš srce one poslednje slike merlin monro

Onaj poslednji fotosešn

Gdje djeluje izgubljeno i ima tupi osmjeh

I poluspuštene kapke

Ja se identifikujem sa njom – govori pijana

Toplota alkohola

Na trenutak sažima život u jednu tačku

Zamišlja kako posuđuje toplinu od krvi

I širi se kao plima

Postaje kao meki, namješteni krevet

A onda joj prilaze muškarci

A ona se smije i slika se sa njima

Grli se i ljubi

Dopušta da joj diraju sise

Znaš..., želi da govori šarmantne gluposti

Znaš..., optimizam pijanstva

Trenuci radosti

Uživanja u propasti

Onda je odvode

Idu u provod

Opija se

Prepušta se

Ne bi me jebali tako kad bi znali

Kako sam trula iznutra

Načeta alkoholom

I cigaretama

Ona vidi blud kao spori suicid

Kao istrošenu violinu

Promuklog zvuka

Volim ovu pjesmu

I počinje da se uvija oko dvojice

Prija joj njihov smijeh i oduševljenje

Sve je to polagani oblik smrti

Nježna smrt što ljubi u razdeljak

Prostrana kao krevet

U toku zabavljanja

Jedan od muškaraca joj kaže sa osmjehom:

Koja si ti kurva

Povrijedilo ju je

Ali nastavlja kao da ništa nije bilo
Mada sa malo više mehanike

Kao da ništa nije čula

A samo će te riječi pamtiti kad se otrijezni

I probudi očajna i mamurna

Jedna drugačija vrsta smrti

Riječ zbog koje smrt postaje

Nešto što zahtjeva ozbiljan, trezveni trud