Ako pokušam da ti se vratim, hoćeš li me primiti

 

 

 Bio sam u Temišvaru

 I vidio Svetog Josifa Partoškog

(rodom iz Dubrovnika, iz porodice Fusko)

 Njegov kivot

I dugo sam ga grlio

Kao spaljen i slomljen čovjek

Kao utopljenik koji je našao dasku

Nakon brodoloma

Govorio sam gluposti

Kao u groznici

Kao neko ko pokušava da se vrati kući

Ali ne zna kako nakon svega

Kao neko ko više ne umije da se moli

Niti da pogleda u oči onome ko me je volio

Neko ko ne može da priča više bez gorčine i suza

Kako naći kuću nakon spaljenih mostova

Radost nakon beskrajnog srama

Jutro nakon preduge noći

Gdje naći snagu za to

Da budem nešto drugo

Ne znam da li bih umio više

 Stari vladika izvađen iz zemlje

Koja miriše na cvijeće i otkose

Blagog sela sa zemljanim putevima

Možda postoji neko mjesto nade

Sa sporom rijekom i žitnim poljima 

Daleko, ali nekako slično mjestu

U kojem smo odrasli

Gdje neko strpljivo čeka

Da se vratimo uprkos svemu

daleko

 

 

Ima nečeg melanholičnog  u sjećanjima

Na život koji nikad nismo vodili

U prijateljima koje nikad nismo imali

U ljudima koji su mogli da nas vole a nikad nisu

U životima koje smo mogli da vodimo

A nismo imali snage ili hrabrosti

(Ne možemo sad da ne razmišljamo o svemu tome;

O prilikama koje smo propustili;

O stvarima koje smo mogli uraditi drugačije)

A možda i nije moglo biti drugačije s nama

Kao da smo uvijek namjerno propuštali punoću života

Jednom kad sam bio mali

I imao temperaturu

Listao sam monografiju jednog dalekog grada

Koju je otac donio sa službenog puta

I bila je jedna fotografija

Sa panoramom megalopolisa u sumrak;

Kao novembar u četiri popodne

Kao da se na minut sve smirilo prije velikog kretanja

Dok se pale svjetla farova;

Melanholični odbljesci staklenih zidova

Hiljadu neona koji se pale u dalekim modernim zgradama

I stara katedrala na horizontu

Kao fantomski brod u crvenoj magli

Bilo je tu nečeg što smo htjeli za sebe još tad

(Dok je život mogao biti bilo šta)

Ne konkretni grad, ne bilo koje posebno mjesto

Već vječno kretanje farova, vožnju bez cilja,

Hodanje u jakni po nepoznatom prostoru

Kao u snu

Mističnu ektoplazmu te fotografije

Bezbroj njenih mogućnosti

Htjeli smo hladan vazduh dalekih gradova

Dok se vraćamo kući

Dezorijentaciju svih stvari

Siluete bez lica koje mogu postati bilo šta

Bilo je to neko obećanje anonimne daljine

U koju bismo bili gurnuti silom izvan naše kontrole

Neka religiozna nada

Nismo htjeli vjeru koliko tugu života bez vjere

Utjehu da negdje daleko napokon možeš postati

Jedna od mnoštva boljih i zanimljivijih verzija sebe

une galaxie lointaine, très lointaine

Ne možemo da ne žalimo

Za nečim što smo izgubili

A da nikad nismo imali

16/8/96

Znaš, kad sam bio mali 

znao sam da je 16. avgust poseban dan 

Sveti Roko, prvi svetac za koga sam ikad čuo 

(sad zauvijek mlađi od mene, od 31, 32 godine) 

Taj Sveti Roko 

Teško lijep na oltarnoj pali, 

(Ne možda na prvi pogled, već kad misliš o tome duže; 

Sa dubokim pogledom nekog ko je vičan bolu;

To sam naučio da prepoznajem 

Poslije kod ljudi koje sam znao) 

Išao sam svake godine sa babom na misu 

U Donju Lastvu 

I pod lampionima krenula bi procesija sa kipom 

Prolazili bismo ispod njega i ostavljali sitan novac 

(Moramo jednom poći zajedno 

Sad nakon svega, nakon 20 i nešto godina; 

Nisam bio dugo, ali često sanjam te mise 

Čujem valove, kao u školjci, misne tišine 

– Biskup je jednom, zbog mnoštva svijeta, 

Misio u barci uz obalu – kao Isus) 

Sveti Roko iz Monpeljea sa patničkim pogledom 

Zadiže svoje ruho i pokazuje kažiprstom 

 Duboku ozljedu ispod koljena 

(Od čega mu je ova rana? 

Baba je kratko rekla– od kuge) 

Bio sam zagledan u tu crvenu povredu 

Fasciniran, izgubljen u njoj 

Vidjeh mog prvog, ranog Hrista u toj krvi 

Osjetio sam so i more te rane 

Dotakao sam je rukom 

Zašao sam preduboko u nju 

Nešto to govori o meni, 

Da sam se čak i kao dijete 

Prvo identifikovao sa ranama 

I povredama, a potom sa svim ostalim.

emerson

 

Source: http://tamajevesela.blogspot.com

naučili smo da mrzimo ralfa volda emersona

'džordana pitersona' američkog transcendentalizma

------------

kao da ga vidimo kako stoji na podiju nakon obraćanja

galantno prima zasluženi aplauz mnoštva,

uz blagi naklon i poluosmijeh

------------

otmjeni, skupi đed

koji te ohrabruje da budeš svoj true self

i kad to postaneš,

kad napokon nađeš to u sebi

(stripper shoes ili  jockstraps,

drskost da kažeš što si zapravo,

hiljadu šljaštećih zvijezda,

ili whatever)

rezignirano skupi usne

stavi kažiprst na njih, u trenutku deliberacije

a potom uz čaj diskretno prokomentariše:

'ovo je, ipak, previše vulgarno'.

Leaving Las Vegas

 

Nedjelja je popodne

Otvaramo dnevnik svog života

Sa brižljivo ispisanim stranicama

Metodično označenim datumima,

Nekoliko hiljada strana

To je naš neuspješni Čovjek bez osobina

Ili Potraga za izgubljenim vremenom

Ili nešto slično – slomljeno pod teretom

Vlastite ambicije

Listamo za sada neizainteresovano

Brojne stranice na kojima se ne dešava ništa

Ništa naročito bitno

Samo dosadni, detaljni opisi

Kao iz nekog napornog književnog realizma

Tihi Don ali bez rata i seksa

I velikih emocija

Dani koji su značajni jedino jer smo na putu vidjeli otrovnu zmiju

Melanholični, neuspješni zen pokušaji

Da se pažnja posveti malim stvarima

Popisi unosa hrane i alkohola

Zapisi o troškovima, izdacima

O poslovnim (ne)uspjesima

Dani bez previše suza

Tu je naš rukopis uvijek čist

Precizan, pedantan

No, ipak postoje rijetki odjeljci

Čak i u ovako dosadnoj, voluminoznoj knjizi

(Nakon svakih nekoliko stotina stranica

Koje obuhvataju godine i godine

Bezličnog truda, trezvenosti,

Discipline, ranog ustajanja)

Bitno različiti

Napisani rukom koja je tu očigledno drhtala,

Neuredni, nesistematični pasusi

(Kao da nisu proza,

Liče više na pjesme napisane iznenada)

Kurzivom, u zagradama

Izdvojeni od ostalog teksta

Odjeljci bez imena i prezimena

Koja inače uvijek brižljivo bilježimo

No, ovdje se rukopis oteo kontroli

Obiluje tek inicijalima

Kao da smo neka imena zadržali samo za sebe

Kao znanje stravičnih inkantacija i tajni

Sa mračnim, destruktivnim potencijalom

Ti su rijetki odjeljci

Kao zapisi snova poslije kojih imamo želju da plačemo

Jer nejasno osjećamo da nešto važno propuštamo

U svakodnevnim susretima

Kao da je na kraju sve što je bilo bitno,

Što bismo željeli da živimo opet

U paklu vječnog ponavljanja svega

Bilo tek nekoliko sati ili nekoliko dana

Rijetki trenuci neobične sreće

Osjećaja, čekanja svega toga

Događaji nakon kojih mjesecima neurotično pričamo

Sami sa sobom

Nekoliko stranica u moru teksta našeg života

Susreti melanholično uzaludni,

 nužno izjalovljeni, osuđeni na propast,

Kao trailer za Leaving Las Vegas

Euforije neproporcionalne sopstvenim uzrocima

Prolazni događaji koji kao da su imali prividni potencijal

Da se razgranaju kroz mnoge strane i datume

I postanu čudovišan tekst

Neko obećanje ludačke radosti koja nas je mogla

Brzo smrviti sopstvenom silom

Ali nikad nije