daleko

 

 

Ima nečeg melanholičnog  u sjećanjima

Na život koji nikad nismo vodili

U prijateljima koje nikad nismo imali

U ljudima koji su mogli da nas vole a nikad nisu

U životima koje smo mogli da vodimo

A nismo imali snage ili hrabrosti

(Ne možemo sad da ne razmišljamo o svemu tome;

O prilikama koje smo propustili;

O stvarima koje smo mogli uraditi drugačije)

A možda i nije moglo biti drugačije s nama

Kao da smo uvijek namjerno propuštali punoću života

Jednom kad sam bio mali

I imao temperaturu

Listao sam monografiju jednog dalekog grada

Koju je otac donio sa službenog puta

I bila je jedna fotografija

Sa panoramom megalopolisa u sumrak;

Kao novembar u četiri popodne

Kao da se na minut sve smirilo prije velikog kretanja

Dok se pale svjetla farova;

Melanholični odbljesci staklenih zidova

Hiljadu neona koji se pale u dalekim modernim zgradama

I stara katedrala na horizontu

Kao fantomski brod u crvenoj magli

Bilo je tu nečeg što smo htjeli za sebe još tad

(Dok je život mogao biti bilo šta)

Ne konkretni grad, ne bilo koje posebno mjesto

Već vječno kretanje farova, vožnju bez cilja,

Hodanje u jakni po nepoznatom prostoru

Kao u snu

Mističnu ektoplazmu te fotografije

Bezbroj njenih mogućnosti

Htjeli smo hladan vazduh dalekih gradova

Dok se vraćamo kući

Dezorijentaciju svih stvari

Siluete bez lica koje mogu postati bilo šta

Bilo je to neko obećanje anonimne daljine

U koju bismo bili gurnuti silom izvan naše kontrole

Neka religiozna nada

Nismo htjeli vjeru koliko tugu života bez vjere

Utjehu da negdje daleko napokon možeš postati

Jedna od mnoštva boljih i zanimljivijih verzija sebe

une galaxie lointaine, très lointaine

Ne možemo da ne žalimo

Za nečim što smo izgubili

A da nikad nismo imali