Monday, August 1, 2022

16/8/96

Znaš, kad sam bio mali 

znao sam da je 16. avgust poseban dan 

Sveti Roko, prvi svetac za koga sam ikad čuo 

(sad zauvijek mlađi od mene, od 31, 32 godine) 

Taj Sveti Roko 

Teško lijep na oltarnoj pali, 

(Ne možda na prvi pogled, već kad misliš o tome duže; 

Sa dubokim pogledom nekog ko je vičan bolu;

To sam naučio da prepoznajem 

Poslije kod ljudi koje sam znao) 

Išao sam svake godine sa babom na misu 

U Donju Lastvu 

I pod lampionima krenula bi procesija sa kipom 

Prolazili bismo ispod njega i ostavljali sitan novac 

(Moramo jednom poći zajedno 

Sad nakon svega, nakon 20 i nešto godina; 

Nisam bio dugo, ali često sanjam te mise 

Čujem valove, kao u školjci, misne tišine 

– Biskup je jednom, zbog mnoštva svijeta, 

Misio u barci uz obalu – kao Isus) 

Sveti Roko iz Monpeljea sa patničkim pogledom 

Zadiže svoje ruho i pokazuje kažiprstom 

 Duboku ozljedu ispod koljena 

(Od čega mu je ova rana? 

Baba je kratko rekla– od kuge) 

Bio sam zagledan u tu crvenu povredu 

Fasciniran, izgubljen u njoj 

Vidjeh mog prvog, ranog Hrista u toj krvi 

Osjetio sam so i more te rane 

Dotakao sam je rukom 

Zašao sam preduboko u nju 

Nešto to govori o meni, 

Da sam se čak i kao dijete 

Prvo identifikovao sa ranama 

I povredama, a potom sa svim ostalim.

Friday, July 29, 2022

emerson

 

Source: http://tamajevesela.blogspot.com

naučili smo da mrzimo ralfa volda emersona

'džordana pitersona' američkog transcendentalizma

------------

kao da ga vidimo kako stoji na podiju nakon obraćanja

galantno prima zasluženi aplauz mnoštva,

uz blagi naklon i poluosmijeh

------------

otmjeni, skupi đed

koji te ohrabruje da budeš svoj true self

i kad to postaneš,

kad napokon nađeš to u sebi

(stripper shoes ili  jockstraps,

drskost da kažeš što si zapravo,

hiljadu šljaštećih zvijezda,

ili whatever)

rezignirano skupi usne

stavi kažiprst na njih, u trenutku deliberacije

a potom uz čaj diskretno prokomentariše:

'ovo je, ipak, previše vulgarno'.

Wednesday, July 13, 2022

Leaving Las Vegas

 


Nedjelja je popodne

Otvaramo dnevnik svog života

Sa brižljivo ispisanim stranicama

Metodično označenim datumima,

Nekoliko hiljada strana

To je naš neuspješni Čovjek bez osobina

Ili Potraga za izgubljenim vremenom

Ili nešto slično – slomljeno pod teretom

Vlastite ambicije

Listamo za sada neizainteresovano

Brojne stranice na kojima se ne dešava ništa

Ništa naročito bitno

Samo dosadni, detaljni opisi

Kao iz nekog napornog književnog realizma

Tihi Don ali bez rata i seksa

I velikih emocija

Dani koji su značajni jedino jer smo na putu vidjeli otrovnu zmiju

Melanholični, neuspješni zen pokušaji

Da se pažnja posveti malim stvarima

Popisi unosa hrane i alkohola

Zapisi o troškovima, izdacima

O poslovnim (ne)uspjesima

Dani bez previše suza

Tu je naš rukopis uvijek čist

Precizan, pedantan

No, ipak postoje rijetki odjeljci

Čak i u ovako dosadnoj, voluminoznoj knjizi

(Nakon svakih nekoliko stotina stranica

Koje obuhvataju godine i godine

Bezličnog truda, trezvenosti,

Discipline, ranog ustajanja)

Bitno različiti

Napisani rukom koja je tu očigledno drhtala,

Neuredni, nesistematični pasusi

(Kao da nisu proza,

Liče više na pjesme napisane iznenada)

Kurzivom, u zagradama

Izdvojeni od ostalog teksta

Odjeljci bez imena i prezimena

Koja inače uvijek brižljivo bilježimo

No, ovdje se rukopis oteo kontroli

Obiluje tek inicijalima

Kao da smo neka imena zadržali samo za sebe

Kao znanje stravičnih inkantacija i tajni

Sa mračnim, destruktivnim potencijalom

Ti su rijetki odjeljci

Kao zapisi snova poslije kojih imamo želju da plačemo

Jer nejasno osjećamo da nešto važno propuštamo

U svakodnevnim susretima

Kao da je na kraju sve što je bilo bitno,

Što bismo željeli da živimo opet

U paklu vječnog ponavljanja svega

Bilo tek nekoliko sati ili nekoliko dana

Rijetki trenuci neobične sreće

Osjećaja, čekanja svega toga

Događaji nakon kojih mjesecima neurotično pričamo

Sami sa sobom

Nekoliko stranica u moru teksta našeg života

Susreti melanholično uzaludni,

 nužno izjalovljeni, osuđeni na propast,

Kao trailer za Leaving Las Vegas

Euforije neproporcionalne sopstvenim uzrocima

Prolazni događaji koji kao da su imali prividni potencijal

Da se razgranaju kroz mnoge strane i datume

I postanu čudovišan tekst

Neko obećanje ludačke radosti koja nas je mogla

Brzo smrviti sopstvenom silom

Ali nikad nije

Thursday, July 7, 2022

Stoka

 


Bili smo u otmjenom restoranu

Već pripiti

Gdje diplomatski kor dolazi

Sa pospanim i mirnim koker spanijelima

I ljudi se uzdržano smiju

I pričaju pravilnim akcentom

I samouvjerenim engleskim

Otmjeno klimaju glavom:

‘znam na šta misliš’

I prezrivi konobar sa zalizanom kosom

U bijeloj kecelji neke mormonske apokalipse

Dolazi sa bocom i čašom

Drži ruku iza leđa dok

Sipa prst vina

I čeka od nas potvrdu

Kritiku moći suđenja

Bezinteresni sud ukusa

Neki gest naučen godinama dobro plaćenog sredovječja

Ne očekuje pogled

Već samo da nezainteresovano zavrtimo sadržaj čaše

Blizu lica, ne prekidajući pažnju prema sagovorniku

I diskretno klimnemo glavom u stranu

Dugo godina njegovani atavizam

Života ljudi koje čekaju rezervacije

No, mi oklijevamo, zbunjeni

Bebo, mislimo,

Mi se ne snalazimo

Pijemo vino iz tetrapaka

Prosuto u plastične čaše

Koje ne ostavlja tragove

Čak ni kad se polije po zidu

 Zaboravi na ceremonijal, dušo

Sipaj odmah do vrha

Osjećam

Nešto će se neobično desiti do kraja večeri

Što ćemo svi dugo pamtiti.