Stoka

 

Bili smo u otmjenom restoranu

Već pripiti

Gdje diplomatski kor dolazi

Sa pospanim i mirnim koker spanijelima

I ljudi se uzdržano smiju

I pričaju pravilnim akcentom

I samouvjerenim engleskim

Otmjeno klimaju glavom:

‘znam na šta misliš’

I prezrivi konobar sa zalizanom kosom

U bijeloj kecelji neke mormonske apokalipse

Dolazi sa bocom i čašom

Drži ruku iza leđa dok

Sipa prst vina

I čeka od nas potvrdu

Kritiku moći suđenja

Bezinteresni sud ukusa

Neki gest naučen godinama dobro plaćenog sredovječja

Ne očekuje pogled

Već samo da nezainteresovano zavrtimo sadržaj čaše

Blizu lica, ne prekidajući pažnju prema sagovorniku

I diskretno klimnemo glavom u stranu

Dugo godina njegovani atavizam

Života ljudi koje čekaju rezervacije

No, mi oklijevamo, zbunjeni

Bebo, mislimo,

Mi se ne snalazimo

Pijemo vino iz tetrapaka

Prosuto u plastične čaše

Koje ne ostavlja tragove

Čak ni kad se polije po zidu

 Zaboravi na ceremonijal, dušo

Sipaj odmah do vrha

Osjećam

Nešto će se neobično desiti do kraja večeri

Što ćemo svi dugo pamtiti.