Prijatelj mi šalje tekst o Waltu Whitmanu

Neki je istraživač kroz onovremenu periodiku pratio

Posljednje dane velikog pjesnika:

Whitmanova smrt bila je medijski događaj

Novine su nagađale koliko je dana ostalo do smrti velikog autora

Nudili su minuciozne detalje o njegovoj dijeti

'Danas je Whitman pojeo čak jedno jaje'

'Danas je popio šolju toplog mlijeka i malo soka od pomorandže'

'Možda će umrijeti u narednih 24 časa'

'Dani dobrog pjesnika su izbrojani'

'Doktori kažu da može umrijeti svakog trenutka'

'Neće dočekati Božić'

Javnost je pomno osluškivala posljednje riječi

'Vori, okreni me na drugu stranu',

Kazao je veliki pjesnik tek u martu

Svom bolničaru i prijatelju

Whitman sa trideset i nešto

Napućen sa rukom na kuku

(Ralph Waldo Emerson, neiskvareni unitarijanac,
 Još ne zna šta to znači
To je za njega tek idiosinkrazija mladog pjesnika)

Čita Bibliju ranjenim vojnicima

Drži ih za ruku dok im sijeku gangrenozne udove

U trijažnim šatorima

Song of Solomon
Kraljevi Izraela bili su kao roughs Whitmanove Amerike

Gleda zarobljene neprijatelje, vojnike Konfederacije

To su  brothers . . . Americans silent proud young fellows

Puno je drveća kroz koje sija sunce
Šume od prije sto i nešto godina

Životi ljudi, onako kako bi anđeli govorili o njima

(Whitman, a very great scoundrel)

Fasciniran ljudskim životima

Raznobojna srčika slika koju heruvimi ljubopitivo razgledaju                                                

Kao igra svjetlosti na zidu

Šume mokre od sunca

Ljudi od 27 godina sa bradama

Sa cigaretama, nose sjekire kroz šume

Kapi vode kao ogledala umnoženih slika

Mladi ljudi i stari

Ljubavnici, prijatelji, samoubice

Majke i djeca,

Beskućnici, mornari koje je progutalo more

Ubrzane slike bezbrojnih života

Svijet kakav će se otkriti na kraju

U Božjem sjećanju

Jedina vječnost našeg života

Neko jutro u bojama

Bez datuma i velikih događaja

Tek – nešto što bi zaintrigiralo anđele

Mozaik trenutaka, Drvo Života

Ovo su životi ljudi

Imam 32 godine

//'Fantastic at 32 outpour, uproar, 'terror since September, I could tell to none'/

Volio bih da sam čitao Whitmana prije

U polupraznom bioskopu u Delti

Dok se završavaju reklame i počinje film

(U pitanju je ljubavna drama, chick flick)

Ne može da sakrije uzbuđenje

Okreće se oko sebe kao luda

Traži ohrabrenje za svoj entuzijazam

Nekog da joj ponudi vožnju do kuće u Tološima

Koka kolu i sladoled

Spremna da postane žrtva

Prvog lokalnog serijskog ubice

(Kvoterbekovi i godišnjaci

Epizodni likovi: gay osobe

Zlostavljane u školi

Debela djeca bez prijatelja

Preživjeli članovi patoloških porodica

Odlučni da jednom pobjegnu na zapad autobusom

Hilary Swank iz Boys Don't Cry

Crveni kratki Winston

-Na bromazepamima,

Father John Misty odlično zvuči -  

Mali gradovi kraj autocesti

Podgorica, Wisconsin

Silosi i sportski tereni)

Nakon filma, kući odlazi pješke

Indie fantazija midwest Amerike

Ima i svoj mračni udertone

Čeka da uđe u urbanu legendu

Ona je zvjezdani materijal

1971.

Nove godine socijalizma sa ljudskim licem

Hotelski personal u borosanama gura kolica

Sa punjenim pticama

Đedovi naturizma iza kožnih vrata kancelarija

Sa punačkim sekretaricama po posljednjoj modi

Sa konferencijskim stolovima sa zastavicama firmi

I brkatim čiča-glišama, maskotama republičkog turizma

Sa plažama po kojima plutaju govna i štapići od sladoleda

Gdje brkati mršavi muškarci sa kodnim imenom 'Crnogorac' uče

Djecu plivanju

Sa ludim strinama koje žive na obali mora, sa manijom gonjenja

Spremne da se utope hiljadu puta

U plitkoj vodi

U padobranima babačkih haljina, spašene bezbroj puta

Rođacima, sestrićima, turistima iz Srbije

Pokazuju policiji gdje su ih „kompromitovali“ izmišljeni nasilnici

/Njihova tijela služe kao proročanska mapa

Budućih žarišta međunacionalnih i međukonfesionalnih sukoba

'Ovdje je nasilno zauzeta vjekovna tvrđava mog poštenja

Pala je zastava moje decenijske samozatajnosti,
Ruka separatizma zavukla se u intimu
Federativnog ustrojstva,
Izvrgnut je rugl grb sa petokrakom i klasjem žita,

Horde su promarširale putem svile itd.//

Uglavnom, Nove godine socijalizma

U hotelskim enterijerima sa fikusima i ogledalima

I deda-mrazovima koje glume

Mršavi maljavi muškarci prije ere teretana

Đedovi naturizma sa lišćem vinove loze

Rukovodioci

/onanistička metafora kao i –

Samoupravljanje,

Eksproprijacija sredstava za proizvodnju,

Žrtvovanje sitne (lol) buržuazije

-         – itd./

Razdebljani partizanski komandanti

Kao lopte snijega

Gurnute niz padine Sutjeske

Uvećavane kroz beskrajne godine socijalističke revolucije

Nove godine socijalizma

Sa viskijem i učestalošću obsolete izraza Čehoslovačka

Decentne gospođe spremane od djetinjstva

Da postanu babe na porodičnim fotografijama

Sa frizurama rođenim u kosmonautskim, frizerskim haubama

                        I jedna Slovenka

Koja će voditi višedecenijski anonimni život u

Porodičnim albumima

„Neka kurva“ u krilu oca-dede-pradede Revolucije

Sisata sablast porodičnih uspomena

Mrlja na besprekornoj reputaciji predaka

Nepoznato lice koje će gledati praunuci

-          Dok se odbrojava sitno do ponoći –

Puca šampanjac i vepru je zapušena gubica jabukom

Slovenka izazovno pali cigaretu

I govori – ne bez pijane koketerije –

Stane-Dolanc rukovodiocima, izazivački:

Kajenje prepovedano

Jedina biblijska aluzija

U Gobi pustinji duboke revolucije

Vuk Uskoković nabraja knjige koje je naručio preko Amazona

Hart Crane, ne Hart Crane,

David Bentley Hart: New Testament: A Translation

I Gasparu Stampa (???) i Propercija

I 'onoga Stephena Dunna što sam bio poručio prošlog ljeta i nikad nije stigao'

I šalje jedan snimak (old-fashioned mp3)

na kojem Stephen Dunn

/glasom mršavog starog čovjeka koji gleda kroz prozor terminala 

kišu koja uporno pada/

Čita pjesmu Talk to God

To bi trebalo puštati kad avioni slijeću

na neki magloviti hladni aerodrom

Načeti glas recituje o zahvalnosti i pravilima igre

Kao Avraam kad pregovara sa Bogom iznad Sodoma

I stjuardesa ničeanka kaže sa osjećajem

određenog podrazumijevanog, 'sectarian' zajedništva:

''mi više ne vjerujemo u molitve,

 pa uspješna slijetanja obilježavamo poezijom"

Jer čovjek još uvijek vjeruje u rituale itd.

I onda na izlazu iz aviona, dok se pozdravljate

Upita: Was it a smooth landing?

I ti, razumiješ šalu i kažeš:

It never is.

 I oboje se nasmijete.

To je neki svijet budućnosti

Sa staklenim minimalističkim

 terminal-katedralama

I kafom iz aparata
I užasnim vremenom koje odlaže letove

I stjuardesama propovjednicama

Koje brižnim glasom
Sanjivim putnicima 

Objašnjavaju procedure

U slučaju velikih katastrofa

24th of November

Listening all day long an amateur recording

Of Leaves of Grass

Female, matured voice

Serene, kind and motherly

Reading for nineteen hours straight

Words enshrouding young bodies

Stout, handsome soldiers, forsaken

Left behind at the battlefields of yore

The Maccabees of Alamo

Old honorable Quakers

Patriarchs with their herds, radiating vitality

Tanned bearded men of twenty-seven

Swimming in ponds

Like Solomons of old

With scented garments

Infusing their bodies with perfumes

With sandalwood, and ointments

And myrrh and hyssop

Old Testament men

Brave, tall, hearty, handsome

Smelling like Esau the hunter

The fragrance of the fields, and grass and dew

Like Gedeons of old

Men who fascinated God and angels

.......................................................

These songs, Roman collects of youth

And sunshine, and laughter

And wilderness

Glassy fragments of dusks and dawns

Fine faces, drops, bellies, curled chest-hair, loins

the laughter of young friends

Preserved on  ancient wax cylinders

From centuries ago

Crackling, distorted

Ripe with Purgatories of

 Murmuring, interfering spirits

Entrapped ghosts speaking with an echo-

Lovers, long dead

Enfolded in soil, mute, separated now

In recesses of the earth

Delivered to God's final judgment

Living in truth  at last

The soil so full of useless memory

.........................................................................

Faces of ancestors-warriors,

Healing me from my shame,

Teaching me to accept my body

Speaking softly but firmly

With their hundred years old oak-voices

Lale and Drekale

Noahs and Abrahams of old wars

Blessed by Melchidesedeks the patriarchs

John of Peć, hieromartyr

And Ruvim, Cherub of Montenegro, anointing

Near the stream

Savage brave, wild wild wild men

Archbishop and High-priest

Ancestors in Morača, attending councils

Among prophets and angels with firm faces

Attendants infused with the strong aroma of incense and lambskin

Men with sabers invigorated in blood and fire, battling near Dečani

Where the king of the old days lays intact, fragrant

waiting to burst up from his Marble grave with fiery sparks

(This is my version of Milco Mancevski's The Dust)

Their tales of battles and catastrophes

In old photographs, pale and stern Ahabs

With that expression on their faces -

As if they managed to see through all these centuries

To return my glance

Aghast by this new vision,

Frozen forever in this all-encompassing stare

Or maybe - as if the very photographs suffered

A certain change after their death

Giving them this new perspective

The long lingering surprise

The great ahhhhhhhhhh

Like the last breath of a hermit seeing

Stirred honeycombs of angels and righteous-ones

The New Jerusalem

Unfathomable, white, consuming

In a minute, frozen revelation

................................................................

Grass scent, wine scent

Old kings and heroes

Robust

The strong-bodied forefathers

With their abiding vitality

The wine cups and strong thighs of forefathers

Pregnant with nations and cities

With kings to be and poets

Their tents in green pastures

Their herds with strong limbs and muscles

Something of it still beating in my worn-out body

Their sensuality and strength in me also

(for I never denied myself anything,

Never learned to submit to puritan rigidity

To want something but not to have it

By a pure act of the will

Due to some moral firmness

And rigor,

To comply with strong principles,

I, very sensual,

Permanently in love

Ready to go to the very bottom

Tender, loving, drunk, celibate)

The laughter of ancestors encircling the hearth

As if infusing the fire with a better life

Singers of tales with their Christmas fasts, vigils, and prayers

Semi-Christianized mores

Their pious ejaculations

Uttered  during hard labor and childbirth

Formed am I by these utterances also

There's something of it in me too

Of those ejaculations and songs

Something in me from the drops of their wine

Of their acceptance of life and strength

They, but wearied by history, in me

..........................................................................

The scented wine of psalms and hearty benedictions

Fair-bodied warriors and wise kings

And blind sages, an army with many and many spears

Enamored, enchanted by this

Kings leaping, dancing among their people

Babes suckling, singing lauds

Matrons and girls

And altars of the Lord most high

In pastures, in saturated fields

Winter with pale fires

Near Bethlehem

With Jesse and Samuel

And chosen champions of Israel

Conferring with each other

Old and wise

Deliberations of the seers and prophets

Overthrown rocks as altars

With burning offerings and libations to the Lord

Most High, upon the Armies

Angel, a strong one, with a staff

Producing a consuming fire

His face hidden under the hud

Just a firm jaw

speaking to Gedeon

In a quiet, manly voice

Voice of the one incapable to be surprised

By a manifold of events

Firm voice, but placid also

And David – able one

with a sword and spear and sling

A voice of a matriarch

Caressing Jacob her son on her lap

A pageant of events and frescos

.......................................................................

Walt Whitman, what is the most important thing about Christ?

_______  that He is beautiful.

Yes, this is the Autumn where Christ dwells

You're right  - as Emily Dickinson begins

To imagine a life of a Calvinist divine -

There is a beauty in it, unappreciated by many still

To have  your own broadcast on some Southern station

A Call for Anguish

Speaking in soft, burdened, worrisome voice

Using expressions like a season of grief

Almost tearful sound and utter silence in a place

From where you speak

(In a red cloudy sunset, in an abandonment of highways

Where velocity becomes something still, preoccupied)

And afterward dining in a large house of a bygone era

Where light is dim    

The electricity dulled to utter degree

With wearied old wires

And looking at your plate

With beef and mash potatoes

Closing your eyes

With conservative demeanor

Sitting there in suspenders

Saying Grace in utter silence

With a large mute family

Holding hands congregation-like

A Cry for Anguish

A bulb in general urgency

Eating sticky mass

Digesting words of Scripture

Alarming words

Sitting there in the bulb of a home

Shivering under your sheets

It's a place of security, still

Only from this perspective of anguish

You can see the world as it is

To perceive those inter-city tunnels

With filthy dark yellow lights,

Underpasses, parks,

People returning home at 4 am

In sterile light of buses

Third shifters, people 'unsaved'

Drunkards, folks wearied by daily labor

So that all this can became a part

Of a still larger Autumn

And the soundtrack of it

Is this scripture flavored, a closeted voice of grief

With archaic names and words from long ago

Words full of shattered glass

And large buildings outside, skyscrapers illuminated from within

With hundred moth lives furnished with sterile kitchens

And minimalist Donald Jud bedrooms

And white suburban houses also

From this anguish only

You can fall in love with the world

But not as if it is something grand

And accomplished, distinguished and bright

But as something so painful,

Tortured, and desolate

Feeble, decrepit from the vileness of life

From booze and pills

Wantonness and dissipation

And capitalism

To love something so painfully caged

In squared small offices

Utterly lost

Like in a maze of some queequeg's

Heathenish tattoo

There has to be some puritan rigidity first

For the world to attain its sad and dilapidated beauty

And you are a lover, desiring to hug all of it

but maybe due to some instruction and upbringing

unable to find the right words of compassion too

letting it all, this care, transfigure unintentionally

into some clumsy and angry condemnation

But it's not so ------

-Like Sarah from Parker's Back, you say.

You are right, you are still speaking

Clumpsy words of censure

As someone who is also himself

Damaged, shattered,

But as if from a different angle,

To see the beauty in things shattered

You must first see this in yourself,

This burning autumnal rage:

To be touched by fiery fingers of  a great Fall

Like tawny, honeyed forests entering lasting gloom of wintery decay

You have to have it yourself (but may be of a different kind)

So that your dark light can illuminate this same thing in others

But you never learn the language of sympathy

Maybe due to some instruction and upbringing,

You never succeed in expressing this thing in the right manner

As if you are sentenced to a well-learned language

An idiom of repeated phrases

Which you know yourself to be too rigid and phony

But there is something in you that can still

Perceive this solemn beauty in desolation

A fiery Autumn in everyone you encounter

Yes, this is the Autumn where Christ dwells

You can enter this great Fall-through

Maybe in Amsterdam or in some other big city

In some  long-neglected self-decay

In your escape from everything

In a desire to live on your own

In this great demise

Falling through rotten boards

In the furnace of loneliness

To Kingdom of Fiery Autumn

Where 'Christ of the burnt men' awaits.

Bgd, 1948.

Čuli smo priču

O otmjenom starijem gospodinu

Sefardskog porijekla

Koji u memljivom stanu

Pokušava da vodi decentni život

Kao slijepac koji se pipajući kreće

Po renoviranom prostoru

Gospodin starih manira

Koji s vremena na vrijeme izgubi razum

U piću

I onda glasno pjeva i igra

U tim godinama kada je sama radost

Bila nešto nakazno

Migrenozno i mamurno

Prenapeto i neuralgično

Sa zaostalim kiselim mirisom prljavog piva

I neprovjetrenih soba

Nespretni ples među oskudnim vešom

Dugačkim, zimskim, bijelim gaćama poraza

Što se suše u praznim sobama

Propale buržuazije i sivih revolucija

Prepunih fabričke gareži.

Naredni dan

Vozimo se kroz noć

Negdje do besvjesti psi laju

I minareti džamija osvjetljeni su zelenim svjetlom

Zatvoreni butici jeftine konfekcije

Sa lutkama u izlozima

Preobučenim u umorne radnice iz lokalnih samouprava

Autobus ponekad stane kod onog mosta u Bijelom Polju

Blizu Autobuske stanice

Zgrade preko puta prošarane su ponekim upaljenim svjetlom

Kao lampice na pokvarenoj svemirskoj stanici

Kroz jedan prozor vidi se penzionerska dnevna soba

Svjetlo televizora i krhke vitrine od šperploče

Njegoševa slika u ramu

To je sve da čovjeku pukne srce, kažeš

Tihi san fabričkih mašina, karoserija,

Elektroprenosnih sistema,

Disanje plastičnih kesa na zagađenom vjetru

Nestanak sela i zaselaka pored puta

Koji sklapaju umorne staračke oči

Pred gustinom mraka

Umor industrijalizacije, zamor materijala

Živimo u iščekivanju katastrofe

Umorna tijela padaju pod teretom

Usnule glave udaraju u prozore autobusa

Mi smo u milosti Božjoj

Vjerujemo da s nama putuju anđeli

Ponekad kad idem kombijem

Imam osjećaj da smo se vratili u devedesete

Kao da je kombi pun ljudi iz televizijskog arhiva

Duhova mrtvih sa brkovima, muškaraca koji mnogo puše

Gospođa koje spremaju torte sa puno margarina

Lišenih sada svog spokojnog života

Pred nadolazećom katastrofom
Kao da se vraćamo sa nekog odsudnog mitinga

Vozač sa cigaretom govori o Kosovu

Psovke umorne od dugog života

Rođene u samoupravljanju

Lišene su sada svoje snage

Kao stari psi

I među putnicima je uvijek neko lud

I konfliktan, sa postraumatskim poremećajem

U Prijepolju ulaze šverceri sa punim torbama

Stajališta mirišu na benzin i cigarete

Nemam snage da prolazim kroz sve to večeras

Dok psi neprestano laju

Dok ti budeš spavala

Pušiću cigaretu ispred kafane pored puta

Neispavan, umoran, znam da ima još pet sati

Do Beograda

I onda kad stignem,

Prelazim preko smeća,

Idem do stana

Iz prljavog sjedišta u neprovjetrene prašnjave sobe

Spavam do jedan i budim se još umorniji

Mamuran od puta

Plačem u kadi

Gledam oljuštenu fasadu na zgradi preko puta

Ali sutra je već bolje

I imam više snage i idem po gradu

Kupujem stvari koje mi nisu potrebne

Gledam izloge, sjedim na tihoj misi

U Makedonskoj, dok se kroz zatvorne prozore

Čuju sirene automobila i žurno prolaze ljudi u kaputima

Vjetar razbacuje lišće

Neizbrojne kapi crvenih farova i zelenih semafora

I sa anđelima i arhanđelima i sa svom nebeskom vojskom

Vraćam se u stan sa cigaretama i pivom

Jedem hamburger i spavam do kasno

Odlažem toliko toga za naredni dan

Emili Dikinson iz Doljana

Govorim svojim prijateljima

Kao iz kule zamka

Neko ko govori kroz puščani otvor

Kroz gusti, otrovni bršljan

Neko godinama sputavan

Brojnim obzirima i kodovima

Pružam ruke prema svojim prijateljima

(Emili Dikinson iz Doljana piše

Svojoj Suzan i otmjenom gospodinu iz Masačusetsa)

Govorim svojim prijateljima

U sebi nabrajam bezbroj blagoslova

Kao neko ko miluje pisma

(Papir umoran kao očni kapci)

Sada već ganut do suza

Neko ko traži oproštaj

Tako podsticajan za prijatan plač

Neko ko čuva spomenare,

 Arhivsku građu uspomena

Imena dalekih genealogija

Ljubavna pisma babe i dede

Fotografije predaka izbezumljenih pogleda

Sa ordenjem i okrutnim sabljama i čizmama

Neko nalik na ogledalo sa tamnim mrljama memle

Kao neko ko već dugo 

 -kao u navaho (or whatever) priči-

Živi žačaranim životom pod vodom jezera

Zamađijan sedmoricom prinčeva

Vestalka uspomena na očevom imanju

Golum čežnje

Govorim svojim prijateljima kao

Neko ko u groznici

Nalazi tragove intimnosti

Emili Dikinson iz Doljana

Neko bez tuđe ruke na sopstvenoj rani

Velikoj rani od sačme

Rani koja uvijek uspije da probije čipku i žabo

Povreda nasljeđena iz nekog Građanskog rata

Pohare Kuča, iz neke daleke tragedije

pravih muškaraca i žena

Drevna otvorena rana prošlih bojeva

Emili Dikinson iz Doljana dok polako pada

Pruža umorne ruke prema svojim prijateljima

Svojoj Suzan i otmjenom gospodinu iz Masačusetsa

Entuzijazam

Ipak smo pošteđeni mnogo toga, mislimo

Mogli smo biti društveno angažovani

Članovi i simpatizeri partija

Mladi ljudi sa stavom koji ljutito gestikuliraju

Pripadnici nevladinih organizacija koji promišljaju

o društvenim nepravdama

Kad god neko pretuče ženu

pojavljujemo se mi u prilogu dnevnika

Ispred gradske fontane u svijetloplavoj košulji

i braon cipelama

Govorimo u mikrofon

Novinar potvrdno klima glavom

Kamera pokazuje naše ruke kako gestikuliraju

kao da provjeraju da li ima još nečeg u praznoj  kutiji

Govorimo o „institucijama sistema“

angažovanog i ozbiljnog lica zaključujemo:

„ali u državi kao što je crna gora“

stalno smo alarmirani, nikad ne stajemo

gostujemo u studijima i prepiremo se sa starijom gospođom

iz neke državne institucije ili sa drugim mladim ljudima

sa kojima ne dijelimo stavove

Razmišljamo o izborima, krivimo apstinente

govorimo imena sociologa i navodimo zakonska akta

Ipak smo pošteđeni mnogo toga

Biti pred kamerama zahtijeva snagu

Izvući sve iz sebe, trošiti se za društveno dobro

Razmišljati o solani, sječi šume, međudržavnim ugovorima,

ratifikacijama sporazuma, porodičnom nasilju,

pravima homoseksualaca, crkvenoj imovini,

opoziciji i smjeni vlasti, o mnogim važnim stvarima
Treba imati mnogo toga u glavi

No pošteđeni smo mnogo toga-  govorimo sada već histeričnim glasom

čemu ta tolika ljutnja i briga i trud

za sedamdeset godina niko neće ni znati da smo postojali

čemu toliki utrošak energije,

megalomaska sječa šume za parabrod sumanutog entuzijazma

(razmišljamo ispred televizora)

I smrt ima nekakav staž! - insistiramo

Zamisli to: mrtav si deset, dvadeset, pedeset, sto godina

Tu postoje stupnjevi, sazrijevanje

Biti mrtav pedeset godina nije isto kao biti mrtav deset

Postoji sredovječje smrti - neka vrsta krize
kada mrtvi osjećaju nostalgiju za životom,
za partizanskim zbjegovima i kampovima u maslinjacima
pored mora, za revolucijama kalašnjikovima i velikim obrtima

No 'biti mrtav 100 godina'

To je već duboka starost smrti

sjedina groba

tada više ni smrt nije nikakav issue
Biti mrtav na duže staze

Poslije nekog vremena provedenog u smrti

nije ni bitno da li si uopšte umro

Uzdišemo sa olakšanjem dok gledamo

kako mladi ljudi koji misle

energično iznose svoje stavove

kako posjeduju istinsku strast i entuzijazam
Shvataju da je život neka vrsta 
neprekidne alarmiranosti i stalne akcije
Nešto što generacijama koje dolaze
Uvijek izgleda nepopravljivo naivno

Ali mi -
Mi smo pošteđeni mnogo toga - mislimo.

Mi se ipak pripremamo za zrelost smrti.