snijeg

antoan kompanjon se pita da li bismo se ikada zaljubili

da  nismo čuli ili pročitali ljubavnu priču

da li bismo ljubav poistovjećivali sa patnjom

da li bismo imali nekakav horizont očekivanja

imaginarno oblikuje naš život

živimo tako što usvajamo narative

ispoljavamo kartezijansku sumnju

svijet može i ne postojati

dok napolju tiho pada snijeg

kao u završnici The Dubliners

u zimsko predvečerje

Dekart sjedi pored kamina

razmatra scenarije

sumnja u ruku koja piše

ogrnut prekrivačem

posmatra kako se svijet fikcionalizuje

kako sve postaje interpretacija i tumačenje

snijeg što prekriva zemlju
stvarnost zauvijek izgubljenu

mi sebi pripovjedamo  život

neprekidno se ispovjedamo

tražimo obrasce, smisao

sortiramo događaje

na bitne i nebitne

dijelimo život u poglavlja

moje djetinjstvo

srednja škola

ta i ta osoba

sada okrećem novi list

smišljeno uvodimo likove u naraciju

neprekidno tumačimo
šta je pisac htio da kaže

gonetamo znakove

čitanje je kao lov ili opčinjavanje

kaže carlo ginzburg

kao auguri posmatramo utrobe riba

gatamo po ptičijem letu

pratimo stope u snijegu
zatvaramo oči
willing suspension of disbelief

iznosimo hipoteze o onome što će se dogoditi

vjerujemo u uzroke i posljedice

vjerujemo u sudbinske događaje

u predodređenje

u autorsku namjeru

vjerujemo da se priča mora završiti

vjerujemo da se ništa ne zbiva slučajno

vjerujemo da će stvari tek postati zanimljive

vjerujemo u beskonačne mogućnosti pripovjedanja

u obrt koji samo što nije nastupio

kartezijansko žrtvovanje svijeta tom optimizmu