lavlja muda

gledamo reportažu o bugarskim romima

jedan mladić i djevojka se vole

on je mršav ona je debela

roditelji im zabranjuju da se vole

on kaže da će se ipak vjenčati kad dođe vrijeme

ljube se na deponiji u sumrak

ima i jedan barely legal  transvestit

iščupanih obrva

kamera ga prati dok ulazi u bijela kola

-sve mušterije vodim u obližnju šumu-

kada bijeli auto ode 

on se ispovjeda kameri

-ja se molim svaki dan

Bog će mi oprostiti – kaže

ciganski gastarbajter nam pokazuje svoju kuću

ima ogromne betonske lavove na vratima

ispod lavljeg muda je zlatno zvonce

u kući pokazuje rokoko wc šolju

ovdje serem kao gospodin – šeretski se smije

drži cigaretu među prstima sa zlatnim prstenjem

mrtav medved je rasprostrt po pločicama

ima veliki plazma televizor

govori o politici

bugarska jeste u evropskoj uniji

ali on je bio u njemačkoj deset godina

to je neki drugi svijet - lamentira

dok bez majice, maljav sjedi u bidermajer fotelji

dekadentno gasi cigaretu na tepihu nogom

apple pie

zašto ne živim u američkom predgrađu

kraj 70ih i početak 80ih

drvene kuće ofarbane u bijelo

u nekoj suburbiji

kao iz american beauty

-quiet neighborhood-

u suton bijele zidove boje vatreni odbljesci

i sijenke golih grana

sladoledžijski kamion sporo vozi ulicom

svira kao muzička kutija

djeca koja trče da dobiju sladoled

ulica ima drvored

u prohladni suton

vjetar kovitla lišće

boca pića u papirnoj kesi

toplota u nozdrvama od alkohola

mnogo entuzijazma u koracima

zašto nisam bio tinejdžer kao claire iz six feet under

zašto se ne propada cool

kad se već propada

zašto propast nema ljepšu scenografiju

gdje je sterilna rodbina za stolom sa pečenom ćurkom

i tetka nalik na betty white koja kaže: oh, dear

kada se napravi skandal za stolom

i izjuri napolje kroz vrata sa mrežom, na trijem sa stolicom za ljuljanje

na suicidalne misli posle večere

u dvorištu, sa cigaretom

sa pogledom na rezervoar sa vodom

i upaljene lampione

zašto propast nije nešto što bi moglo biti kadar iz nekog filma

koji želiš da pogledaš tek kad ostaneš sam

i pobrineš se da te ništa ne uznemirava

zašto sve nije dramatično

zašto ne miriše na alkohol i apple pie

gdje je meksikanac koji prodaje pivo noću u neonskoj blještavoj radnji

zašto nemam snage da pijem i da se tučem kao u barfly

gdje su ludaci koji vrište u stanu pored

gdje je glamurozni klišej propasti

gdje su stvari iz knjiga i kul filmova

(mnogo sam, bre, bio naivan)

zašto je, dođavola, sve jebeni  sitkom

sa nasnimljenim mehaničkim smijehom

ljeto

treba mi malo kiše

treba mi dosta kiše

trebaju mi mokri prozori

magla po brdima

nedostaje mi da se pokrijem još jednim ćebetom

treba mi miris cigarete i grijanja u kolima

osjećaj da ćeš se uskoro razboljeti

kad te bole kosti

i sav si mokar

i uskoro ćeš leći
 nostalgija za smrznutim tlom

 spavaš

dok zvijeri izlaze iz legala, negdje po brdima

 i slijepe se dozivaju kroz noć
nedostaje mi da ti kažem: sa jeseni se umire samo od sebe

nedostaje mi da se slikamo na lišću u parku
miris upaljenog drveta i to kako se brzo smrkava

ne pamtim da sam ikad bio mlad kad je bilo toplo

ne pamtim uspomene sa mora

pamtim groznice, temeprature, mraz na prozorima
knjigu na njemačkom sa fotografijama bavarskih pejzaža
na jednoj slici su mladi kaluđeri u zaprežnim kolima 
voze se vlažnim kolovozom kroz žutu šumu
nose kip sveca sa psićem

pamtim gustu kišu, monsunsku kišu što se sliva niz prozore na kolima

zakrčeni saobraćaj

razlivena svijetla  semafora po retrovizoru

suton, oblačno teško nebo nad saobraćajnim znacima

tamo prema zapadu

i oluju koja će nastupiti

šta bi bilo da smo se trudili više

juče u parku

neki čovjek prilazi gospođi koja sjedi na klupi

i kaže:

profesorice da li me se sjećate

vidi se da se koleba

nesigurno govori

a ima možda nekih trideset pet godina

možda trideset sedam

late 30s

ona ga na trenutak zbunjeno gleda

njemu je izgleda neprijatno

ona napokon izgovori neko muško ime

on se veoma obradovao

a taman je pomislio da se našao svojom krivicom

u pomalo neprijatnoj situaciji

ipak nije zaboravljen ni poslije toliko godina

on kaže da je tu sa ženom i djecom

pokazuje rukom

malo dalje u parku

na neku ženu

 sa malom djecom koja jedu sladoled

ona ga pita da li je napisao knjigu

(jer je rekao u srednjoj školi da će jednom napisati knjigu)

a on najednom ima neku veliku tugu u očima

i kaže da još nije

ali da će jednom svakako napisati

a vidi se da neće nikada

onda se pozdrave i on odlazi

možda čak zadovoljan kako je sve prošlo

on je bio sasvim običan tip

nedostaju mu stari prijatelji

dobro smo se zezali back then –

sigurno pokatkad misli

nekad je imao želju da piše

i možda se smatrao talentovanim

sigurno i sada to misli

samo sada govori sebi

da nema baš vremena za to

možda čak prebacuje sebi

jer misli da je možda imao i šanse

to je bila ona jedna stvar

koja je njega izdvajala

koja ga je činila posebnim

dođavola, i on je imao svoje snove

sad je to  nostalgija

za vremenom kad smo imali neke šanse

ili smo bar tako mislili

volimo da mislimo kako smo nekad mogli sve i svašta

dok je bilo vremena da život bude bilo šta

sve je moglo ispasti drugačije

kako smo mogli biti neko drugi

neko ko čak piše knjige

i ima puno toga važnog da kaže

a sada samo djelujemo umorno

postajemo sa godinama

tužnija verzija sebe