Ferizaj

kada smo ušli na kosovo

bilo je to kao da je neko ugasio svijetlo

autobus je putovao kroz noć

po izlokanim putevima

tračak svijetla pored puta

zapuštena kafana

prljavo-žuti spotlight

plastične kese po prašnjavom rastinju

kraj puta

jedini trag ljudskog prisustva

putnici su izašli da pišaju

i zapale cigarete

ispred kafane je prljava staklena vitrina

u njoj su dva velika preparirana medveda

načeta i izbušena moljcima

u mraku oko nas

živi samo prigušeni pseći lavež

kao aritmija, kao ubrzano

disanje noći-

mrak djeluje kao bolesno divovsko tijelo

koje izrešetano slabašnim svjetlima

predsmrtno hropće

TRUE STORY

bila je sa mnom u vrtiću

jedna djevojčica

zvala se suzana

majka joj je oblačila

 roze najlonske hulahopke

kada bi išla u wc

nije umela da ih skine

piškila je u gaće

i neprekidno je zaudarala na mokraću

kasnije je postala riba

završila je pravni

i ima sina

zove se vuk

true story

bio je mart

izvele su nas u unutrašnje

popločano dvorište

sjedjeli smo na drvenim stolicama

neko debelo dijete je recitovalo pjesmu

morali smo da slušamo

oko nas po tlu

bio je tu i tamo

ustajao ljudski izmet i

zujale su zelene metalik muve

true story

u dvorištu, vaspitačica zagleda

jedno govno

u kome se vidi obilje koštica nara

ovo su se cigani posrali-kaže

true story

  

djeca su za vrijeme odmora

bila u dvorištu

neki su dječaci 

ispod kestena, blizu ograde

tražili zlato u zemlji

(bilo je to vrijeme inflacije)

pišali su na zemlju da bi bila mekša

a onda su rukama kopali po njoj

true story

za vrijeme odmora

odlazio sam do jaslica

koje su bile u istom dvorištu

zakačio bih se na rešetke na vratima

i pitao mogu li da vidim sonju

debela žena sa sivim brkovima

kaže: bježi mali

true story

vaspitačica je zabranila djeci

da beru cvijeće u dvorištu

jer će ih cvijet kazniti i poludjeće

imaće jake glavobolje i

pretvoriće se u kamen

od kojeg cvijeća najviše boli glava kad se ubere?

Od onog žutog – kaže

true story

jednom se začepio wc
kad bi se pustila voda, nastala bi poplava
a teta persida kaže:
to je onaj mali ivanišević uradio
on ima najveća govna
true story

jednom je sonja izabrana da glumi

u nekoj predstavi

došli su svi roditelji

sonja je bila klovn

vaspitačica je izabrala glavnu ulogu za sebe

napravila je nos od lisice i nacrtala brkove

nosila je zeleni šešir

i gestikulirala rukama

samo se toga sjećam

bio sam u publici sa majkom

true story

a mogu li ja da glumim nekad u predstavi?
-ti ne umiješ lijepo da se izražavaš, zamuckivaćeš.
a da ništa ne govorim?
zbunićeš se pred ljudima.
true story

u dvanaest sati svakog dana

djeca su morala da legnu

na improvizovane krevete

na nabacane dušeke, strunjače

to se zvao popodnevni odmor

jedna stara vaspitačica

išla je u krug i povremeno bi

ponekoga ošinula

 tankim prutom

po otkrivenim listovima nogu

da provjeri da li su živi- my guess

true story

 da, bio je i jedan dječak koga su svi obožavali

on je bio sin neke važne osobe

jednom mi je ukrao broš koji mi je kupila majka

rekao sam vaspitačici šta se desilo

pogledala me sa visine i u prolazu rekla:

 hoćeš da kažeš da sam ja lopov?

da sam ti ga ja ukrala dok si spavao?

Poslije je rekla majci da sam nevaspitan

ovo je moja osveta

true story

TRASH ROMANCE

Sa šesnaest, sedamnaest godina
sećam se

u letnjim popodnevima

stajala je na benzinskoj pumpi

obučena u jeans sa otkrivenim pupkom

plave, valovite kose

kao Courtney Love smrti,

naslonjena na banderu

ispijala je koka kolu iz staklene flaše

zamišljala da je negde

na proputovanju amerikom,

on the road

da je samo zastala da se rashladi

da je na nekoj usamljenoj filling station

negde u pustinji arizone

negde u teksasu

negde u koloradu

negde gde je tlo crveno

i gde nema oblaka

gde se ljudi voze

u zelenim vintage kabrioletima

i zaustavljaju u nigdini da bi halucinirali

raskopčanih košulja

da bi padali na kolena po belom pesku

da bi kroz ray ban naočare  gledali crveno nebo

da bi spavali u vrećama

nad kostima indijanaca

da bi uznemiravali plemenske duhove

stajala je tako svako popodne

na benzinskoj pumpi
čekala je da je pokupe
život i smrt

gledali su je  znojavi muškarci

koji su silazili sa kamiona i odlazili da pišaju

treš romantika- mislila je-

to je kada zamišljamo da ćemo propasti

na neki zanimljiviji način.

 Život je na kratko delovao toliko romantično
da bi ceo mogao da stane u  gif na tumblr-u.

Frygt og Bæven

Osjećam kako je teško umrijeti,

ne zbog onoga što smrt znači,

ne zbog nekakvog ontološkog straha i drhtanja,

ne zbog načina na koji te emotivno može sjebati

ta ideja da je svemu kraj,

ne na način da je čovjek utučen

jer razmišlja o protraćenim šansama,

jer nije ostavio dovoljno traga

 ili nije ostavio nikakvog traga,

ne zbog naše obazrivosti

prema bićima koje volimo

i koja vole nas

-kako će oni to podnjeti?

ne zbog toga što se sebično plašimo

 da postoji pakao-

već kao da je smrt nešto biološki deprimirajuće,

kao povraćanje,

kao da to zahtjeva napor organizma,

neprijatan napor,

kao noge i ruke,

kao ekstremiteti koji se trzaju,

kao krv koja kola previše brzo,

kao umor od tijela,

kao nešto naglo,

kao spazam,

kao beznađe tjelesne nelagode,

kao da tijelo traži više

 nego što duh može podnijeti

u tim trenucima.

Kao da se viče: neka se to završi brzo!

Neka bude kao u snu.

Kao da nije strašno umrijeti sam po sebi,

-kao da smo navikli na taj koncept

i usvojili smo ga

-ali jednostavno kao da večeras

 nisam spreman za to

kao da nemam fizičke snage

baš za taj napor,

želim još nekoliko mirnih dana i noći,

još malo tišine da se spremim,

ne mogu sada fizički to da trpim,

aneurizme,

pucanje sudova,

preskakanje srca,

mokrenje u gaće od biološke tjeskobe,

kao da su duh i tijelo neuskalđeni,

kao da duh nema strpljenja

za buku i bijes organizma.

Kao da je ono užasno –

zapravo vezano za fleke na posteljini,

na trošenje i satiranje mišića,

na bacanje krvi,

kao da sav taj užas umiranja

potiče od primitivnosti fiziologije
Kao da je smrt uvijek nasilna.

*

Hajde da trulimo sa nadom,

Kao lišće na vlažnoj zemlji

Ispod koga buja život,

Iz koga niču nježne vlati,

Hajde da budemo pokrov života,

Hajde da naša smrt grije život ispod nas,

da ležimo  na mokrim poljima,

da udišemo život ležeći potrbuške,

u zemlji je toliko života,

ako ućutiš

čućeš kako biljke klijaju,

kako se stvari rađaju,

kako sitne opne pucaju,

čućeš roj zvukova i pokreta,

ciku buđenja,
električne šumove,
kao snijeg na televizoru.

Hajde da stojimo na kiši

da nas nahrane kapi,

da ih upijamo kožom i kosom i očima,

da trčimo kroz mračne šume,

kroz vlažne, maglovite šume,

kroz promočne šume prepune vode,

da nas šibaju kapi sa drveća,

da naslonimo ruke na kožu stabala,

na crnu mahovinastu koru

što ostavlja trag na dlanovima,

da upijamo tup miris trulog lišća

što oživljava i obnavlja zemlju,

da trčimo goli kroz kapi,

da izlazeći iz šume,

osjetimo radost novog rođenja,

da budemo kao u porodilištu,

mokri i uzbuđeni.

Da nam se zavrti u glavi od života.