*

Đedovi prosvjetiteljstva

Otmjena starija gospoda

(Puder ih čini starijim nego što jesu)

Uživaju dobrobiti kvalitetnog starenja

Sa napuderisanim perikama

Kao sudije neobično žovijalnog prijekog suda

Govore profinjenim akcentom:

Audiatur et altera pars

Blago podižu desnu ruku

Njihove učene riječi prati uvijek galantna gestikulacija

Poluosmijeh ukazuje na neuznemireni život

Stavljaju starački prst na skupljene suve usne

U činu kontemplacije,

Brižljivog slušanja koje već sprema dovitljiv odgovor

Odgovaraju na pitanja – pitanjem

Njihovi su životi

Kao zdrava jesen lišena kiše

Na profane komplimente

O njihovom mladalačkom izgledu

Odgovaraju jedva primijetnim klimanjem glave

Đedovi prosvjetiteljstva u dragu arogancije

Sa sto godina i dalje pišu studije

Iz svoje kompetencije

Sada uz pomoć sekretrice-njegovateljice

Život proveden scribendo et docendo

No polako gube sluh

Sad im se već mora glasno viknuti kompliment

Da su oštroumniji od ijednog mladića

Napolju su francuske revolucije i svjetskoistorijska previranja

marševi žena i abolicije feudalizma, revolucionarni teror

(Đedovi prosvjetiteljstva uvijek su previše stari

Za sopstvene revolucije)

Kakva je to buka napolju, pitaju svoje brižne njegovateljice

One uvijek odgovaraju malim činom pažnje:

To su samo neki mladi ljudi koji vas ludo obožavaju

tatarska pustinja

(Repentance 1986)

Govorimo o vizantijskim svecima

Za jednog od njih koji se sa dvadeset pet godina

Osjećao kao zarobljenik života koji nije birao

Moj prijatelj kaže:

On je bio nešto kao ti

(naravno, prije nego je postao svetac)

Bio je jedan koji je pisao pjesme o drveću i pticama

Ali ne iz sentimentalne preosjetljivosti

Već iz neke vrste svetačke rezigniranosti

Kakvu imaju ljudi koji su vidjeli mnogo toga

Nemaju više dovoljno pobožnog entuzijazma

Da gledaju u nebo

Već sa svetom pažnjom gledaju dolje

U tajanstveni život mrava i pčela

Preosjetljivost su morali ostaviti za sobom

Kao službu u carskoj palati

I ukrašene narukvice i pehare kakve danas nalazimo

U grobovima davno umrlih

Jedan je sa trideset godina

(ili možda manje)

Nakon jedne žurke

Sa mnogo prijateljskih zdravica i pjesme

(kao u kadetskim korpusima velikih ruskih romana)

Otišao iznenada u maglovito i mamurno jutro

U daleki manastir na nekoj sjevernoj rijeci

Mi smo prolongirana mladost svetaca

Njihovi mladalački worldly ways

Trajno osujećeni kapacitet za nešto veće

Život proveden u prikupljanju snage

Beskrajna priprema za činove odlučnosti

....

Nažalost, nikad nismo imali to–

Σωφροσύνη

Nismo umjeli da radimo važne stvari

Da završimo fakultet na vrijeme

Da ne odlažemo odgovornost za drugi put

Da upoznajemo ljude

Da spremimo ručak sami sa sebe

Da jedemo više salate

Da se bavimo sportom

(Čak i sada, rekreativno)

Da radimo u firmi sa staklenim prozorima

Da od jela napravimo umjetnost

Da ukrašavamo male porcije listićima nane

Da poznajemo umjerenost i uživanje u piću

Da imamo platu i mali stan

Uređen po fengšuiju

Da vozimo kola (ništa posebno

Ali da imamo tu slobodu)

Da imamo fotografije sa poslovnog puta u inostranstvo

Da razmišljamo o boji trosjeda i saksija

Nikad nismo mislili o važnim stvarima

Nismo umjeli da ἐπιθυμητικόν stavimo

Pod trezvenu vlast  λογιστικόν-a

Nismo znali da je i svakodnevno uživanje vrsta filozofije

Ispoljavali smo premalo samokontrole

Nismo umjeli da priznamo sebi da volimo

I da istovremeno sa stoičkom odgovornošću

[kao oni  đedovi sa perikama na portretima prosvjetiteljstva

Što sa spokojnim osmijehom uživaju u umjerenom životu]

Znamo da je ljubav nešto iracionalno

I da možemo čeznuti za stvarima koje su ubitačne po nas