govorim kao žena, nježno

da sam žena patrijarhata

-samo pričamo-

umijesio bih kiflice,

oribao lavabo

sjeo da zapalim cigaretu

mislio bih kako je dobro

što su me zaobišle važnije stvari

velike odgovornosti

mislim da to čak i ne postoji –

kažeš

takve žene su sigurno neki ludaci

kuća je očišćena – nastavljam

pater familias, big other, otac označitelj

je legao poslije svog rada

u noć svog odmora

sama sjedim pored peći

i mislim:

samo ovako do smrti

samo ovako do kraja

strijepim

da ovakva idila

neće trajati u nedogled

da će me život natjerati

da obučem pantalone

uzmem stvar u svoje ruke

radim za novac

a ne za izdržavanje

i ljubav

samo ovako do kraja

među šerpama i loncima

pitama i kiflicama,

samo bez  teškog rada

 i odgovornosti i zahtjeva zajednice

 i krivice zbog finansijskog nedoprinošenja

samo udovoljavanje stereotipima zajednice

blagonaklona ljubav i

odobravanje komšinica

ja svom čovjeku – govorim hipotetički

ne bih nikad zucnula ni riječ

hranila bih ga voćem

i vitaminima i brokolijem

samo da što duže traje moja idila

patrijarhata

samo da me život ne natjera

na mušku odgovornost

muškarci...

-ovo sad govorim kao žena, nježno-

muškarcima toliko toga može slomiti kičmu

toliko obaveza, zahtjeva zajednice

ratovi, svjetska previranja

nešto što se zove berza

ja o tome slušam na televiziji

i znam da bi mene na nekom titaniku

strpali u čamac

da bi me u nekom ratnom okršaju

pustili da u koloni brzo pređem

u bezbjednost

ja sjedim u kući

dok se svijet raspada

napolju kao da pada snijeg

i kroz dimnjak kulja bijeli dim

pravim pitu od jabuka

od višanja

korpice

vanilice

bugarske ruže

vasinu tortu

reform tortu

noću pišem poeziju

u pjesmama moj lirski subjekt

nema svoj glas

svoju supstancu

ja sam žena – sjena

žrtva istorije
'sablazni koja traje deset
hiljada godina'

dominacije muškaraca

ja sam ’ludača na tavanu’

mene iz sanjarenja

budi zvonce na šporetu:

onda sakrijem svoje pjesme

kao emili dikinson

brižljivo 
poravnam stolnjak

očistim sto

naoštrim olovke

uzdahnem:
ipak

samo neka ovo potraje,

ova bezbjednost

roditeljski krevet patrijarhata,

samo da me zaobiđu važnije stvari

diptih

da sam pripadao nekoj italijanskoj

industrijskoj porodici

što ima svoju grobnicu

sa anđelima i svecima

i upozorenjem svakoj taštini

na latinskom

i trošno drveće

i bezbroj lišća

magla na sesvete

i bijele svijeće

i da sam umro mlad

podario zemlji

stameni mermer svog tijela

i legao kao u široku bračnu postelju

ispunjenu suvim cvijećem

ivanjskim vijencima

nabožnim sličicama

Sačekali te mučenici

I uveli te u Jeruzalem

Jun prepun bijelih ljiljana

Simbola čistoće

............................................

sada se vozim taksijem

kroz podgoricu

i otvoren je prozor

i vjetar mi duva u lice

i vozač sluša

džordža majkla

Careless Whisper

junski dan

put do zlatice

dio je velikog autoputa

i proničem ameriku smrti

granit bezbrojnih tijela

vojnika konfederacije

vitman

jedan sam od stamenih momaka

 i ulične pobune

i striptiz barove

i crvene ambare

i pokošena polja

i bijele crkve 

i pjesnike neoromantizma

prolazimo pored svega toga

ali su naše oči vidjele

i svece i anđele renesanse

sa njihovim tijelima klasične antike

i kontinentalnom tugom

sa crnim naočarima

u kariranim košuljama

što idu velikim gradovima:

imaju osmijeh patnje

i bijele zube

i kažu: hej

pobožna pobožna

ameriko smrti