Gora visoka

 

https://athosweblog.com/2014/03/15/1523-angels-by-french-photographers-in-1918/
 

Kakav sam samo san sanjao sinoć

Da prolazim gorom koja dotiče nebo

Obrasla je ta planina u gustu šumu

Pokrivena je krznom kao živi stvor

Korijenje je podrilo jedva vidljive

Šumske staze

Krošnje su prigušile svjetlo dana

Groznica života je pod opalim lišćem

Na granama, pod korom drveća

Šume mirišu na trulež

Naravno, ciklus života tu je ubrzan

Do neslućenih razmjera

U sekundi sve nastaje iz ničega i umire

Smućuje se koleba i u prah se svoj vraća

I onda klija iz svoje smrti

Obnavlja se lice zemlje

Džinovski organizam je ta gora

Kotao u kome se sve kuva

Ciči kao ekspres lonac

Bijela buka ptica i cvrčaka

I uz put nailazimo

Grobnice, kosturnice, lobanje

Zelene kosti obrasle u lišaj

I mahovinu

To su kosti mučenika

Koji su živjeli na leđima planine

Govori nam nepoznati vodič

Njegovo lice naravno ne vidimo

Malo gore na zaravni

Smjestio se manastir

Kao nešto što smo već vidjeli

Na pola planine

Mala crkva je ukopana u zemlju

U nju se silazi preko nekoliko stepenika

Izbledjele su freske
(Renesansa Paleologa)

Careva i carica

Ktitora i pustinjaka

Sa zidova nas gledaju

Stiliti dendriti spileoti i

Čuvari Izraelovi, čete Elohimove

Njihova krila sijevaju kao mačevi i štitovi

Oni su kao vjetar što pokreće krošnje 
Glas što govori prorocima iz utvare

Anđeo Gospodnji koji je u Ofri

Rekao Gideonu: Čekaću dok se ne vratiš
Prolaznici koji su rekli Avraamu 
U ravnici Mamvrijskoj kod sjenovitog drveća:
Učini kako si kazao

I tu je trava pitomija

Tu se odmaramo

A gore još više

Gdje nema ni jasnog puta

U gustoj šumi

Ima most Svete Varvare

I crkva posvećena toj Mučenici

Sve vrijeme pripovjeda nepoznati glas

Tu je i živa voda

Vidjećete, kaže zagonetno

Ako stignete dotle

highland clan

mora da je to bilo sredinom sedamdesetih

dovezli su se svojim automoblima

ranije

iz grada

i doveli su poznatu naricaljku

gore prema vrbici

jesen u pustom pjeskovitom gorju

kameniti predio

topao od prizme sporog sunca

rasprskalo je sunce svoju rumen po stijenama

i maloj crkvi i groblju

vrata su crkve decenijama zaključana

iz kamenja i krova

niklo je kiselo drvo

crna plijesan se navukla na opeku

i zemlja sve vuče u sebe

raste do visine prozora

drveće već otkriva svoje grane

između grobova je meko

žuto lišće

i silne krošnje murvi

podrile su ogradu

korijenjem

su probile

u šeol mrtvih

učinile su mrtve

dijelom svog sporog rasta

učesnicima  života

sada po drugi put

vrlo nepretenciozno

nova zahvalnost mrtvih

kada ih obraduje 

vjetar u lišću

i kiša

i starica sunce

crone iz legendi kao i lelekača

koju su doveli crvenom škodom

kao pluton prozerpinu

muškarci sa brkovima

u džemperima

i sakoima

motaju svoje cigarete

čekaju porodicu preminulog

da pristigne

i nikli su

iz pijeska i kamena

divlji šipci

pukli su svoju zgrušanu krv

u crveno predvečerje

kao na staroj fotografiji

i naricaljka trga htonske plodove

i zoblje ih

kao životinja

koja je vidjela nešto slasno

i neko zatim vikne:

'dolaze!'

i naricaljka

rukavom briše usne

i ustima punim kisele

krvi nara

počinje

svoju dugu tužnu pjesmu