antoan kompanjon
se pita da li bismo se ikada zaljubili
da nismo
čuli ili pročitali ljubavnu priču
da li bismo ljubav poistovjećivali sa patnjom
da li bismo imali nekakav horizont očekivanja
imaginarno oblikuje naš život
živimo tako što
usvajamo narative
ispoljavamo
kartezijansku sumnju
svijet može i ne
postojati
dok napolju tiho
pada snijeg
kao u završnici The Dubliners
u zimsko
predvečerje
Dekart sjedi
pored kamina
razmatra
scenarije
sumnja u ruku
koja piše
ogrnut
prekrivačem
posmatra kako se
svijet fikcionalizuje
kako sve postaje
interpretacija i tumačenje
snijeg što prekriva
zemlju
stvarnost zauvijek izgubljenu
stvarnost zauvijek izgubljenu
mi sebi
pripovjedamo život
neprekidno se
ispovjedamo
tražimo obrasce,
smisao
sortiramo
događaje
na bitne i
nebitne
dijelimo život u
poglavlja
moje djetinjstvo
srednja škola
ta i ta osoba
sada okrećem novi
list
smišljeno uvodimo
likove u naraciju
neprekidno
tumačimo
šta je pisac htio da kaže
šta je pisac htio da kaže
gonetamo znakove
čitanje je kao
lov ili opčinjavanje
kaže carlo ginzburg
kao auguri
posmatramo utrobe riba
gatamo po
ptičijem letu
pratimo stope u
snijegu
zatvaramo oči
willing suspension of disbelief
zatvaramo oči
willing suspension of disbelief
iznosimo hipoteze
o onome što će se dogoditi
vjerujemo u
uzroke i posljedice
vjerujemo u
sudbinske događaje
u predodređenje
u autorsku
namjeru
vjerujemo da se
priča mora završiti
vjerujemo da se
ništa ne zbiva slučajno
vjerujemo da će
stvari tek postati zanimljive
vjerujemo u
beskonačne mogućnosti pripovjedanja
u obrt koji samo
što nije nastupio
kartezijansko žrtvovanje svijeta tom optimizmu
