Ima nečeg melanholičnog u sjećanjima
Na život koji nikad nismo vodili
U prijateljima koje nikad nismo imali
U ljudima koji su mogli da nas vole a nikad nisu
U životima koje smo mogli da vodimo
A nismo imali snage ili hrabrosti
(Ne možemo sad da ne razmišljamo o svemu tome;
O prilikama koje smo propustili;
O stvarima koje smo mogli uraditi drugačije)
A možda i nije moglo biti drugačije s nama
Kao da smo uvijek namjerno propuštali punoću života
Jednom kad sam bio mali
I imao temperaturu
Listao sam monografiju jednog dalekog grada
Koju je otac donio sa službenog puta
I bila je jedna fotografija
Sa panoramom megalopolisa u sumrak;
Kao novembar u četiri popodne
Kao da se na minut sve smirilo prije velikog kretanja
Dok se pale svjetla farova;
Melanholični odbljesci staklenih zidova
Hiljadu neona koji se pale u dalekim modernim zgradama
I stara katedrala na horizontu
Kao fantomski brod u crvenoj magli
Bilo je tu nečeg što smo htjeli za sebe još tad
(Dok je život mogao biti bilo šta)
Ne konkretni grad, ne bilo koje posebno mjesto
Već vječno kretanje farova, vožnju bez cilja,
Hodanje u jakni po nepoznatom prostoru
Kao u snu
Mističnu ektoplazmu te fotografije
Bezbroj njenih mogućnosti
Htjeli smo hladan vazduh dalekih gradova
Dok se vraćamo kući
Dezorijentaciju svih stvari
Siluete bez lica koje mogu postati bilo šta
Bilo je to neko obećanje anonimne daljine
U koju bismo bili gurnuti silom izvan naše kontrole
Neka religiozna nada
Nismo htjeli vjeru koliko tugu života bez vjere
Utjehu da negdje daleko napokon možeš postati
Jedna od mnoštva boljih i zanimljivijih verzija sebe
une galaxie lointaine, très lointaine
Ne možemo da ne žalimo
Za nečim što smo izgubili
A da nikad nismo imali
