----

Sanjao sam da čitam pjesmu u Art dodatku Vijesti
sa fotografijom autorke kurvinskog izgleda:
"Nemoj sa mnom tako otmjeno i uglađeno,
'Izvolite' i sve gramatički ispravno,
Nemoj da koristiš sve te sirkumflekse,
Ti jedeš belgijsku čokoladu,
A ja govna."

RAZMIŠLJATI O SEBI KAO O SMEĆU

Razmišljam o samom sebi kao o – smeću

Ali prvo, opšteteorijski,

Razmišljam o nježnoj privlačnosti riječi 'otpad'

Nježna kadenca – kao cadere, padati

Počinjemo prvo sa etimologijom: 

Padati kao ekskrementalni višak, surplus

Nepodnošljivi ostatak: smeće je ono nikom potrebno

Ali to je specifičan oblik nepotrebnosti; 

Padati kao na mjesecu ili padati kao pero

Odvojiti se od svega – kao kosmonaut od matičnog broda:

Otpad izgubljen u orbiti poslije neke havarije

Pune vatre i treska i buke

Nakon svega – nježni mir i spokoj kružećeg otpada

Aluminijski objekti

Ostaci velikog mehanizma

Sada su ušli u svoju vječnost

Otpad je budućnost i mog tijela

(sada prelazimo na konkretni objekat)

O tome razmišljam u krevetu

Dok napolju pada kiša

I vazduh je prvi put poslije mnogo vremena prohladan

I dobro je za spavanje

Razmišljam o sebi kao o otpadu:

o poeziji odbačenih kuhinjskih aparata, praznih frižidera

zamrzivača, slomljenih televizora

O mom učešću u svemu tome

U karnevalu trulog povrća, zemljanih radova

O džinovskim deponijama zaborava

Nad kojima kruže galebovi

Razmišljam o otpadu kao o ovcama koje preskaču ogradu

Otpad je izvjesnost ništavila, kruženje materije

Biti otpad je kao trčanje po kiši:

kretanje bez otpora, kruženje kao na karuselu

Liminalni objekt – stvarnost koja klizi iz solidnosti, solventnosti,

U nešto sasvim nejasno, zamagljeno, u san materije

Kao grgoljenje vode koja odlazi u ogromne slivnike
Otpad je oblik putovanja

On u sebi sadrži izvjesnost za kojom smo sve vrijeme tragali

Otpad znači da smo napokon na korak do istine o sebi

Smeće sebe daje štedro kao neko ko je napokon digao ruke od svega

Smeće ne misli o sebi, ne mlati rukama

Smeće je propast oslobođena drame

Spremno da pripada svima, da pokaže svoje srce

Nalik na truli, rascjetali karfiol

Da otvori utrobu nalik na praznu kutiju televizora

Sa rascvjetalim krvnim sudovima žica

Pokazuje svoju neupotrebljivu utrobu, kao istinu o sebi

Tijelo kao smeće:

Tonemo dublje u zemlju sa svakim novim danom

Osjećamo njen postojan rad kao u mravinjaku

Tijelo bačeno na neki proplanak

Doživljava utjehu predmetnosti

Moj krevet je smećarski kamion

Koji me prevozi u neku obećanu zemlju

Sa galebovima

Tijelo je postalo nepotrebni predmet

Gubi svoje konture kao u nježnoj pjesmi

Napor zadržavanja oblika

Tonem u san deponije

U nježni zagrljaj zemlje:

To je obik moje konačne emancipacije

Izlaska iz sebe

Otvorenosti za druge:

Da bi osjetila nježnost zagrljaja

Toplota konačnog pripadanja

Moraš prvo da postaneš smeće

Itinerarium

Jesen sa gustom smjesom lišća

Starim i mudrim suncem

R. je išla na Cetinje autobusom

Zlatno nebo i zlatno lišće

I zlatne odežde na Svetom Petru

I  mitra

Kao blago, ostarjelo sunce

Kad idem na Cetinje, kaže

Kao da se uspinjem na neku goru

Sveti Petar je postigao najviše

Što je čovjeku moguće, dodaje

Dotakla je njegov ćivot

"On je čovjek koji se vratio iz zemlje";

Oktobarsko staro sunce

Kao da vidim, dok R. govori

Na kapiji manastira

Izdašno daje odlazećim hodočasnicima

Sitnice koje pronalazi u džepovima

Jednom sam K-u pokazao sliku Svetog Nikodima

I svetac je prikazan sa podočnjacima

Dugih agripnija-bdijenja i čekanja

Vizantijski barok Nikodimove pojave:

Vidimo ga prvo kao mladića u biblioteci manastira na Patmosu

 Potom u Dionisijatu sa 26 godina
Kako spava sa upaljenom svijećom i otvorenim vratima

Kako stari, postaje neustrašiv i strašan demonima

Jeronda – posljednja enciklopedija grčkog svijeta

I pitam

Zašto se na freskama prikazuju ovoliki podočnjaci?

K. kaže: 'To je dejstvo božanskog erosa'

Negdje smo vidjeli fresku Svetog Evdokima

Od trideset godina

Sa dugom zlatnom kosom

Zelena patina freske i blijedilo lica

Kao poslije besane noći

Kao da je izašao iz Vizantije Kavafijevih pjesama

U kojima mladići sa krstom u njedrima

Drsko odgovaraju najsujetnijim carevima

U procesiji dostojanstvenika
Pred pravim vasilevsom

Stoji i ovaj Evdokim koji je sačuvao sebe

Besprekornim

Postoji zapis jednog Danila

Ruskog hodočasnika

Koji je pohodio Konstantinopolj

U posljednjim danima njegove slave

U jesen velikog grada

I u jednoj crkvi vidio je Svetog Evdokima

Položenog u bogati kivot

Prepodobnog na njegovoj postelji:

„Vidjeli smo i onog Evdokima“

Napisao je

 „Izgledalo je kao da spava“.

U crkvi Svetog Dimitrija u Solunu

Blizu izlaza

Vidjeli smo kivot svetitelja za koga prije nismo čuli

Na arhijerejskim odeždama

Ostale su latice osušenog cvijeća

I struk bosiljka

I tu smo stajali dugo

U patikama u koje je prodrla morska voda

I pijesak

Saznao sam kasnije tek nekoliko stvari o njemu:

Bio je episkop heraklejski

I jednom je dobio orden od crnogorskog kralja

…………………………………………………………..

Kraj vijeka

Bilo bi dobro umrijeti na izmaku vijeka

Kao prorok na gori

Koji čeka da ga pogrebu anđeli

Postavljen tu da bude svjedok budućnosti

Prošao je mnogo toga

Sa gore sada vidi daleke brijegove

Plodne ravnice nepoznate zemlje

Plave magline gora

Gradove u kojima nikada nećemo biti

Stvari koje će tek doći

Nepoznate jezike i riječi

Babilon budućnosti, lamentiramo

Kao ogorčeni starci

Svijet je umoran na kraju vijeka
Tijela su probodena strijelama
Umočenim u ružičasti otrov

Gradovi apokalipse devedesetih
U podzemnim klubovima
Sa perikama i šljaštećim sakoima
Obnavljamo barokni sentiment
Kao Džarman u filmu o Karavađu
Završava se velika žurka
Ispovraćan je podij
Sa konfetama i trakama
Umorili smo se od svoje duhovitosti
Neko je zaboravio periku
I paperjasti šal
Zlobne i inteligentne opaske
Pederski smijeh izdušenog balona
Na kraju žurke, čekamo samo da odemo kući

Mi smo ipak pjesnici mogućnosti

Živjeli smo vrlo siromašno

Svoju smo slobodu iskoristili

Zaista na najgluplji način

Odlazimo iscrpljeni

Bez imalo mudrosti
Raštimovani krevet ima čelični okvir

I krunica koju stiskamo je od metala

Metalne plombe

Metalne posude

Metalni ukus krvi

U nama je možda i metalni kuk
Koji će u budućnosti biti smatran
Prvim koracima transhumanizma
Kiborg besmrtnosti

Otrovna voda puna teških metala

Oksidiramo kao olupina na dnu mora
Krv je zatrovana poput rijeka
U koje se izliva fabrički otpad
Kraj vijeka prepun romantičnih epidemija
Reinstalacija baroknih svetačkih agonija
Mi sada sekularizujemo te slike
Sikstinka kapela smještena je
U jednoj kući u Nju Hejvenu, Konektikat

Vazduh je često otrovan
Iz naših usta zinulo je zagušljivo podzemlje
Oniričnog grada 

Svijet se samoobnavlja na kraju vijeka

Umiremo od trovanja

Premotavamo kultne filmove

Na kraju vijeka

Metalna kutija sa stvarima koje smo voljeli

Tu su tričarije, metalne gluposti

Bezvrijedne parafernalije prosječnog života

Nikad nismo imali mnogo nade

Uvijek smo živjeli sitničavo

Na kraju vijeka

Sve je tako siromašno

Bez ikakve mudrosti

Vrijeme je da se ide kući

Avgust je posljednji mjesec

Mjesec fabrika

Metalnih radničkih sirena

Metalnih isparenja

Usijanih saobraćajnih gužvi

Kolapsa u sumrak

Metalne armature staklenih zgrada
Pulsiraju vrelinom
Čelični stubovi se šire
Katedrale geometrijskog racionalizma

Crni gradovi na crvenom nebu

Usijani prizori
Vizitacija komete

Na kraju vijeka
Grad tone u violentni nemir sna

Beskrajni zaborav fosila

Pretvorenih u gorivo

Istorija jedne kataklizme

Kraja vijeka

Korozirane metalne kante

Odbačene cijevi

Slomljeni aparati
Rasute konfete
Sintetika perike i gaćica

Svijet će trovati hiljadama godina duže

Od nas
Svemirom luta muzička kutija
Koja emituje petparačkim tonom
Najveće kompozitore epohe
Simptom nezaustavljivog tehnološkog napretka

Kroz prozor dopire tamjan borova

Beskrajna procesija avgusta

U sljedeći vijek

Lansiramo bezbroj metalnih opiljaka
Pejsmejker koji svira Mocarta
Svemirom će kružiti

Deset hiljada godina

Naš dar vijekovima budućnosti

Trag našeg prisustva
Sve što je ostalo
 Od našeg biorazgradivog srca