Ima 37 godina
I pije bromazepam
i vino na plaži
Iz trstenika je
došla sama na more
Znaš srce one
poslednje slike merlin monro
Onaj poslednji
fotosešn
Gdje djeluje
izgubljeno i ima tupi osmjeh
I poluspuštene
kapke
Ja se
identifikujem sa njom – govori pijana
Toplota alkohola
Na trenutak
sažima život u jednu tačku
Zamišlja kako
posuđuje toplinu od krvi
I širi se kao
plima
Postaje kao meki,
namješteni krevet
A onda joj
prilaze muškarci
A ona se smije i
slika se sa njima
Grli se i ljubi
Dopušta da joj
diraju sise
Znaš..., želi da
govori šarmantne gluposti
Znaš...,
optimizam pijanstva
Trenuci radosti
Uživanja u
propasti
Onda je odvode
Idu u provod
Opija se
Prepušta se
Ne bi me jebali
tako kad bi znali
Kako sam trula
iznutra
Načeta alkoholom
I cigaretama
Ona vidi blud kao
spori suicid
Kao istrošenu
violinu
Promuklog zvuka
Volim ovu pjesmu
I počinje da se
uvija oko dvojice
Prija joj njihov
smijeh i oduševljenje
Sve je to
polagani oblik smrti
Nježna smrt što
ljubi u razdeljak
Prostrana kao
krevet
U toku
zabavljanja
Jedan od
muškaraca joj kaže sa osmjehom:
Koja si ti kurva
Povrijedilo ju je
Ali nastavlja kao
da ništa nije bilo
Mada sa malo više mehanike
Mada sa malo više mehanike
Kao da ništa nije
čula
A samo će te
riječi pamtiti kad se otrijezni
I probudi očajna
i mamurna
Jedna drugačija
vrsta smrti
Riječ zbog koje
smrt postaje
Nešto što
zahtjeva ozbiljan, trezveni trud