elegija

Jesen.
U svojoj jebenoj kočiji.

Lot

sve što ima kraj

nikada nije ni postojalo

nađi si novu laž

ne osvrći se dok Bog uništava opake gradove

u kojima smo nekada živjeli srećni

ujutro će te probuditi snažan anđeo
spreman je

nezgodan je kao vojska što kreće u smrt

sijeva kao mač

uzeće te za ruku

podići iz kreveta

u blistavo jutro

vodiće te izvan grada sigurnim korakom

gledaj moje lice – govori anđeo

-samo zbog tog lica mogao bi se obožavati Bog-

ne okreći se

ne razmišljaj o stvarima koje su prošle

ako se osvrneš

pretvorićeš se u stub gorčine

habzburške litanije

oduvjek sam bio fasciniran habzburškim duhom

krećem se po tim slikama kao pobožna starica po otajstvima ružarija

depresija srednje europe

melankolija njezinih gradova

melankolija popločanih mokrih ulica

dekorisanih pročelja

fasade oronulog klasicizma

sive rijeke i sivo nebo koji mame na suicid

poput pjesme sirena

konji kao iz filma Béle Tarra

pobožne redovnice koje vide netruležna tijela pod zemljom

zanesene Kristovom mukom

Beč Marka iz Avijana

muževne nakane protureformacije

ecclesia militans, odlučnost pravovjerja

ogrnuta kemp ženstvenošću baroka

radost života na granici ekscesa

taktovi koji naizmjenice potvrđuju i odbacuju život

muško i žensko u neprestanoj travestiji

carstvo koje ne nalazi spokoja

carstvo koje je čas on čas ona

royality i nobility sa napuderisanim perikama

moda visokih potpetica

poraz muškosti

treš umjetnost opere

'sklonost ka pretjeranom'

i svedeni germanski duh

naizmjeničnost depresivne ozbiljnosti

i opasne ekstatične radosti

sve to vodi u neku romantičnu bolest

u misteriozne migrene mistikinja

u neku vintage histeriju

u slabost prema preslatkoj umjetnosti nježnih nakana

dijete Isus u carskom ornatu

gratiosus Jesulus

ogrnut krznom monarha

carstvo predano Djetetu

šareni barok- umjetnost djetinjstva

masivne baršunaste zavjese

što oivčuju  kipove Presvete Djevice

-u pobožnosti svako je dijete ili žena-

trijumf Apostolske Crkve

trijumf u bojama

život u kontrastima
katedrale su redemption theatre

kemp iskupljenja

state of grace

tako je malo potrebno da bi se živjelo

ne iziskuje to nikakav herojski napor

nikakvu stamenost

nikakvu odluku u hamletovskoj dilemi

prepustiti se samo

ući među ljude koji nekud žure

spustiti ruke, ispružiti noge

pustiti da te nose između sebe

ući u tramvaj

samo pratiti strelice

lijevo, desno, pravo, izlaz

tako je lako živjeti

nije za to potrebna vjera ni vrlina

neka velika priča

koja te sprječava da odustaneš od svega

da digneš ruke sa volana

samo uključiš autopilot

kao u avionu koji gubi uspon

nema razloga za brigu

sunovraćuješ se u krevet

kao u more od pamuka

pratite uputstva u naslonu sjedišta ispred Vas

nema razloga za brigu

strelice će se upaliti same

potraži najbliži izlaz

radi što i drugi rade

tako je sve, zapravo, lako

danju se pretvarati da si živ

noću se pretvarati da si mrtav

zgrabi san zahvalno

sa odlučnošću,

sa apsolutnošću smrti

probudiće te sunce

gledaćeš, utonuo u jastuk

žmirkajući od sna

kroz polu-spuštene roletne

blistavo jutro

glasovi ljudi na ulici

zvuk motora

možda i ptice

toplota na tvom obrazu kao poljubac

ne iziskuje to nikakvu vjeru

nikakvo obesmrtnjavanje

novogodišnje odluke

nikakvo ' od danas'

ništa ne traži od tebe

taj kratkotrajni state of grace

dovoljan da se još jedan dan 

pretvaraš da si živ-

nezasluženi blagoslov sunčanog jutra