*

Kako bi bilo da nakon smrti čujemo šta se govori o nama?

Vjerovatno se neće kazati ništa

Sigurno ništa na duže staze

Ali ipak odmah nakon

Kao kada se na kamenoj stazi

Naiđe na isklijali slabi cvijet

Ili kao neki plavi neobični leptir

Nekoliko riječi od nekog o kome nikada nismo mislili

Gdje nismo očekivali ništa

Dovoljno za more suza

Razgovori za stolom (Tischreden)

Oni su iz najgore familije iz Kuča

Nikad ti on nije imao đevojku, do četrdeset godina

Svašta se pričalo

.....................................................

Onda se oženio oberkurvom iz Bara
Sirotinja teška
/sklopljene oči, podignut dlan/

Napravio neki hotel sa njom

Sve je raskućio, propalo, dotakao dno

Majka profesorica, jadna žena

Što je dočekala

Đed pokojni je priča' za tu familiju

Još na katun, kad su izlazili,

Ukrug  su trčali ko maniti

Homunculus

Zamišljamo čovjekoliku lutku

sa bijelom raskošnom perikom

U cipelama sa potpeticama ukrašenim mašnicama

La Mettrijev l'homme machine

(kao u onoj Hoffmannovoj priči

O kojoj je pisao Freud)

Nešto poput Benthamove mumije sa staklenim okom

I voštanim licem samozadovoljnog uživanja u sopstvenom vicu

Uncanny replika prosvjetiteljskog filozofa

Sa smjernim osmjehom lutka

Kada se povuče uzica na leđima

Blago okrene glavu prema prozoru

I svoje zamišljene plave staklene oči

I snimljenim svečanim glasom iz kutije, govori:

                                         Prosveštenija!  Prosveštenija! Prosveštenija