Govorim svojim prijateljima
Kao iz kule zamka
Neko ko govori kroz puščani otvor
Kroz gusti, otrovni bršljan
Neko godinama sputavan
Brojnim obzirima i kodovima
Pružam ruke prema svojim prijateljima
(Emili Dikinson iz Doljana piše
Svojoj Suzan i otmjenom gospodinu iz Masačusetsa)
Govorim svojim prijateljima
U sebi nabrajam bezbroj blagoslova
Kao neko ko miluje pisma
(Papir umoran kao očni kapci)
Sada već ganut do suza
Neko ko traži oproštaj
Tako podsticajan za prijatan plač
Neko ko čuva spomenare,
Arhivsku građu
uspomena
Imena dalekih genealogija
Ljubavna pisma babe i dede
Fotografije predaka izbezumljenih pogleda
Sa ordenjem i okrutnim sabljama i čizmama
Neko nalik na ogledalo sa tamnim mrljama memle
Kao neko ko već dugo
-kao u navaho (or whatever) priči-
Živi žačaranim životom pod vodom jezera
Zamađijan sedmoricom prinčeva
Vestalka uspomena na očevom imanju
Golum čežnje
Govorim svojim prijateljima kao
Neko ko u groznici
Nalazi tragove intimnosti
Emili Dikinson iz Doljana
Neko bez tuđe ruke na sopstvenoj rani
Velikoj rani od sačme
Rani koja uvijek uspije da probije čipku i žabo
Povreda nasljeđena iz nekog Građanskog rata
Pohare Kuča, iz neke daleke tragedije
pravih muškaraca i žena
Drevna otvorena rana prošlih bojeva
Emili Dikinson iz Doljana dok polako pada
Pruža umorne ruke prema svojim prijateljima
Svojoj Suzan i otmjenom gospodinu iz Masačusetsa
