Razmišljam o samom sebi kao o – smeću
Ali prvo, opšteteorijski,
Razmišljam o nježnoj privlačnosti riječi 'otpad'
Nježna kadenca – kao cadere, padati
Počinjemo prvo sa etimologijom:
Padati kao ekskrementalni višak, surplus
Nepodnošljivi ostatak: smeće je ono nikom potrebno
Ali to je specifičan oblik nepotrebnosti;
Padati kao na mjesecu ili padati kao pero
Odvojiti se od svega – kao kosmonaut od matičnog
broda:
Otpad izgubljen u orbiti poslije neke havarije
Pune vatre i treska i buke
Nakon svega – nježni mir i spokoj kružećeg otpada
Aluminijski objekti
Ostaci velikog mehanizma
Sada su ušli u svoju vječnost
Otpad je budućnost i mog tijela
(sada prelazimo na konkretni objekat)
O tome razmišljam u krevetu
Dok napolju pada kiša
I vazduh je prvi put poslije mnogo vremena prohladan
I dobro je za spavanje
Razmišljam o sebi kao o otpadu:
o poeziji odbačenih kuhinjskih aparata, praznih
frižidera
zamrzivača, slomljenih televizora
O mom učešću u svemu tome
U karnevalu trulog povrća, zemljanih radova
O džinovskim deponijama zaborava
Nad kojima kruže galebovi
Razmišljam o otpadu kao o ovcama koje preskaču
ogradu
Otpad je izvjesnost ništavila, kruženje materije
Biti otpad je kao trčanje po kiši:
kretanje bez otpora, kruženje kao na karuselu
Liminalni objekt – stvarnost koja klizi iz
solidnosti, solventnosti,
U nešto sasvim nejasno, zamagljeno, u san
materije
Kao grgoljenje vode koja odlazi u ogromne slivnike
Otpad je oblik putovanja
Otpad je oblik putovanja
On u sebi sadrži izvjesnost za kojom smo sve vrijeme tragali
Otpad znači da smo napokon na korak do istine o sebi
Smeće sebe daje štedro kao neko ko je napokon
digao ruke od svega
Smeće ne misli o sebi, ne mlati rukama
Smeće je propast oslobođena drame
Spremno da pripada svima, da pokaže svoje srce
Nalik na truli, rascjetali karfiol
Da otvori utrobu nalik na praznu kutiju televizora
Sa rascvjetalim krvnim sudovima žica
Pokazuje svoju neupotrebljivu utrobu, kao istinu o sebi
Tijelo kao smeće:
Tonemo dublje u zemlju sa svakim novim danom
Osjećamo njen postojan rad kao u mravinjaku
Tijelo bačeno na neki proplanak
Doživljava utjehu predmetnosti
Moj krevet je smećarski kamion
Koji me prevozi u neku obećanu zemlju
Sa galebovima
Tijelo je postalo nepotrebni predmet
Gubi svoje konture kao u nježnoj pjesmi
Napor zadržavanja oblika
Tonem u san deponije
U nježni zagrljaj zemlje:
To je obik moje konačne emancipacije
Izlaska iz sebe
Otvorenosti za druge:
Da bi osjetila nježnost zagrljaja
Toplota konačnog pripadanja
Moraš prvo da postaneš smeće
